Umrla je naša teta. Kažem „naša“ jer nije samo kćerina, nego i moja, i suprugina, i od sve djece, i od svih roditelja, i od sve djece koju je ikada odgajala i od svih roditelja čiju je djecu odgajala. Neki dan proslavila je rođendan. Zajedno sa svojom skupinom u vrtiću. Sutradan smo supruga i ja odlučili ostaviti za nju mali znak pažnje – čokoladu. Htjeli smo da, iako to ona zna, potvrdimo činjenicu da je ona „naša“, da je ona dio moje obitelji, dio kćerinog života.
Imala je, kao i sve tete, najteži, ali najljepši posao na svijetu. Najteži ponajprije jer je odgoj najteži posao. Susresti se s dvadesetak različitih karaktera djece, četrdesetak različitih karaktera roditelja iste djece, gledati nerijetko zbunjene roditelje koji teška srca ostavljaju po prvi puta našoj teti svoju djecu, promatrati uplašene i zabrinute roditelje i uputiti im smirujuće riječi „bit’ će dobro“, nesebično se posvetiti svakom pitanju bilo roditelja bilo djece, uvažiti sve dječje i roditeljske nespretnosti – to je najteži posao. Ali je i najljepši posao. Najljepši nije nipošto zbog mizerne plaće ili uvjeta rada ili nečeg trećega, nego najljepši zbog onog najdragocjenijeg – ljubavi. Ljubavi koju sve tete primaju od djece. Ljubavi koju nerijetko susrećemo, onako u prolazu, usput, kada bivša djeca imaju potrebu pozdraviti svoje bivše tete. I onda to učine nekako nezgrapno, znajući da više tu ne pripadaju, ali da njihova teta zauvijek pripada njihovome srcu te ih u početku s oklijevanjem, ali na kraju, ipak, čvrsto zagrle. Ljubav je to koju tete svakodnevno spontano primaju nakon što se dijete samo odluči za još jedan pozdrav ili za još jedan zagrljaj. Ima li težeg i ima li ljepšeg posla na svijetu?
Svaki je čovjek tajna. Ne poznajem ni sebe – a kako bih mogao poznavati drugoga? Našu tetu nismo poznavali, ali smo upoznali njezinu ljubav prema djeci i svome poslu. U kriznim trenutcima znala bi uvjerljivo i s dubokim poštovanjem naše kćeri i nas roditelja vrlo kratko reći „Ma bit’ će sve u redu!“. I nama je to bilo dosta. Smirili bi smo se. Ipak, zaključili smo, godine iskustva su iza nje.
I van vrtića ona je bila „naša“ teta. Pamtim susret u gradskom autobusu kada mi je pomogla paziti na dvoje male djece i kada mi je pomogla izaći iz autobusa. No, još više pamtim kćerinu sreću što je vidjela svoju tetu i kćerino svakodnevno prepričavanje i podsjećanje na taj događaj.
Duboko u srcu znam da „naša“ teta i dalje ostaje „naša“ teta. Gore u rajskim vrtovima biti će poput našeg anđela čuvara. Anđela čuvara cijele kćerine skupine i cijelog vrtića. Gore, u Božjoj prisutnosti, naši će se putevi opet jednom sastati.
Zato sam uvjeren da ćeš i onda biti „naša“ teta. Samo se nadam da si barem načela onu čokoladu. Ali još više od toga se nadam da si duboko u srcu barem naslućivala – pa makar i preko te čokolade – da si „naša“ teta i da ćeš zauvijek biti naša teta.
Zahvalni otac jedne kćeri, 24. travnja, 2016.