Pedijatrija skrbi o djeci od njihova rođenja do navršene 18. godine života. Razdoblje prije rođenja, kao i prve tri godine života snažno utječu na njegovo ponašanje u odrasloj dobi. Stoga se djetetu u tom najosjetljivijem periodu mora omogućiti ispravan stav u fizičkom, psihičkom, i duhovnom području. Međutim, svjedoci smo kako neka djeca zbog nadriliječništva i sektaškog stava svoji roditelja – postaju žrtve.
Uočavamo da neka djeca u novorođenačkoj i dojenačkoj dobi imaju oko zaprešća crvenu trakicu ili končić „protiv uroka“ ili jantarnu ogrlicu za „bezbolno nicanje zubi“. Astma se kod njih liječi homeopatijom, bioenergijom, čarobnim privjescima oko vrata i magnetnim narukvicama.
Pedijatrijska stručna literatura nigdje ne navodi da jantarna ogrlica povoljno djeluje na nicanje zubi. Na Evropskom kongresu alergologa i kliničkih imunologa izvijestili su nas da nije dokazana efikasnost alternativnog liječenja.
U zadnjih desetak godina uočili smo porast broja bolesne djece koja se, na zahtjev roditelja, tretiraju kod alternativnih pomagača, terapeuta ili iscjelitelja.
Analizirajući medicinsku dokumentaciju te djece uviđamo se da se radi o ozbiljnim bolestima ili stanjima kao što su prirođene mane i deformiteti (srca, bubrega, kostiju), kronične bolesti (šećerna bolest), autoimune bolesti (multipla skleroza), cerebralna paraliza, Downov sindrom, astma, padavica, migrena, smetnje ponašanja, hiperaktivnost, psihičke bolesti…
Razlog za alternativno liječenje
Na prvom susretu sa bolesnim djetetom pedijatar će roditeljima pomno objasniti narav djetetove bolesti ili stanja, obrazložiti predviđeni tijek bolesti i ponuditi stručni koncept liječenja. Pri tome će od roditelja tražiti partnerstvo, što znači njihovu punu suradnju i suglasnost u odlučivanju i liječenju. Takav se pristup nekim roditeljima ne dopada, jer od njih zahtijeva žrtvu, promjenu stila života ili odricanje. Iako se roditelji često zaklinju da silno vole svoje dijete i da bi za njega sve učinili i žrtvovali, poneki se, u navedenim prilikama, nikako ili vrlo teško odlučuju na promjene koje im se sugeriraju. Stoga se priklanjaju lakšim rješenjima koja će isključiti njihovu aktivnu ulogu i prilagodbu unutar obitelji. Ako se roditelji u prvim susretima i slože s pedijatrovim prijedlozima, ipak neki od njih ubrzo počinju svoju tajnu potragu za alternativnim rješenjima. Oni sabiru informacije od rodbine, iz novina, s televizije, s Interneta… Prikupljaju podatke o iskustvima drugih bolesnika, tragaju za adresama tobožnjih čudotvoraca koji su već negdje i nekoga izliječili.
Zamke
Oglasi u novinama o alternativnom liječenju kod naivnih ljudi pobude nadu i stvore uvjerenje da je na pomolu spas od svih bolesti. Oglasi mnogo nude, a naručitelji mnogo očekuju. Zato visoka cijena tretmana ili preparata uopće nije problem.
Alternativni su terapeuti u svojim reklamama veoma lukavi:
• oni ne liječe – nego pomažu bolesnicima;
• njihovi preparati nisu lijekovi – nego pomoćna sredstva ili dodaci prehrani;
• njihove metode ne služe uspostavi zdravlja – nego njegovom održavanju;
• oni ne iscjeljuju nego – pospješuju bolesnikovu vitalnost;
• oni ne zalaze u područje medicine – nego uravnotežuju bolesnikovu energiju;
• oni nisu nekvalificirani – nego samo bude bolesnikove zamrle obrambene snage;
• oni nisu nadriliječnici – nego samo potiču bolesnikov organizam na samoizlječenje.
Za alternativne pomagače ne postoje kronične ili neizlječive bolesti, a takva se ideja dopada svakom roditelju bolesnog djeteta. Takvi terapeuti u početku svojim bolesnicima posvećuju mnogo vremena i susretljivosti. Pojedini od njih za svoje tretmane traže samo dobrovoljne priloge. No, ti prilozi ipak moraju biti u skladu sa zadovoljstvom; kako s tretmanima, tako i s terapeutom. Kasnije cijene tretmana rastu. Svoje preparate oni reklamiraju kao izuzetne, rijetke, teško dostupne, skupe i efikasne. Za svoje pripravke govore da su revolucionarni, priznati na nekim dalekim inozemnim klinikama, ali nikad ne i u zemlji gdje terapeuti žive i djeluju.
Bolesnik ili njegova obitelj pri tome ne pomišlja da bi se tu moglo raditi o kakvoj ružnoj, neetičkoj manipulaciji i izvlačenju novaca od bolesnika.
Dok traje naručivanje i dostava lijeka, dok distributer preparata okreće veliki novac, bolesnik gubi svoje dragocjeno vrijeme, a obitelj troši svoje zadnje materijalne zalihe i psihičke snage.
Oni koji traže hitno izlječenje i spas na sve strane, u pravilu javno i oštro kritiziraju službenu medicinu. Svoje alternativno liječenje nastoje zatajiti ili o njemu govore rijetko, teško, sa stidom i u velikoj diskreciji.
Bolest djeteta uglavnom ne reagira na takvu terapiju ili se čak i pogoršava. Ako liječenje ne uspije, roditelji se osjećaju prevareni. Terapeuti su im obećavali potpuno izlječenje djeteta, a to od svog liječnika nisu čuli. U slučaju neuspjeha iscjelitelji okrivljuju bolesnika ili njegove roditelje, tvrdeći da mu nedostaje povjerenja u metodu ili u terapeuta. No nikad ne okrivljuju sredstvo kojim liječe ili metodu liječenja. Terapeut najčešće nema nikakve medicinske kvalifikacije za područje kojim se bavi. Tek u fazi pogoršanja bolesti, mi pedijatri se ponovo susrećemo sa malim bolesnikom i njegovim razočaranim, frustriranim i nesretnim roditeljima.
Na proširenu pojavu nadriliječenja uvelike utječu televizija i internet. Oni vješto spajaju gledatelje sa raznim vidovnjacima. Žalosna je činjenica da takve proroke telefonski nazivaju majke ili bake; one naivno očekuju da će im se iz datuma rođenja djeteta točno proreći njegova budućnost i život.
Neki od naših nedavnih bolesnika
1. Dijete od 2 godine boluje od astme. Majka, sljedbenica Sai Babe liječi ga samo indijskim ljekovitim praškom „koji liječi sve bolesti“.
2. Dijete od 6 godina primljeno je u bolnicu u ekstremnoj pothranjenosti. Majka (koja je vegetarijanka) na silu ga hrani vegetarijanskom dijetom kojom i sama liječi svoju aktualnu zloćudnu bolest.
3. Majka, sljedbenica Sai Babe, odbija u rodilištu obavezno cijepljenje svog
novorođenog djeteta.
4. Dijete od 14 godina boluje od padavice. Roditelji, sljedbenici antropozofije, uskraćuju mu preporučeno medicinsko liječenje u bolnici. Odvode ga u inozemnu bolnicu koja je vlasništvo sekte kojoj pripadaju.
5. Dijete od 11 godina je u invalidskim kolicima. Ima teškom cerebralnu paralizu i akutnu upalu kuka, koja zahtijeva hitnu operaciju. Roditelji ga nasilno ispisuju iz bolnice i odvode k homeopatu.
6. Djed i majka boluju od zloćudne bolesti štitnjače. Dovode na pregled dijete staro 6 godina kod kojega se posumnja na istu bolest i preporuči hitna bolnička obrada. Oni ne dopuštaju pretrage i svi troje odlaze k bioenergetičaru.
7. Djevojka od nepunih 18 godina boluje od šizofrenije. Alternativni terapeut, bez znanja njezinih roditelja, liječi ju dobro plaćenim seansama gledanja u sunce i preporuča ispiranje u deterdžentu „Plavi radion“.
8. Dijete od 12 godina ima šećernu bolest i liječi se injekcijama inzulina. Alternativni terapeut, uz suglasnost roditelja, liječi ga samo (dobro plaćenim) tuširanjem hladnom vodom.
9. Dijete od 12 godina ima jaku deformaciju kralježnice. Potrebna mu je intenzivna medicinska korektivna tjelovježba. Majka odbija propisane vježbe kod fizioterapeuta u bolnici i upisuje dijete u radionicu „Yoga za kralježnicu“ koju vodi nekvalificirani laik.
10. Dijete od 13 godina ima ozbiljnu depresiju i mnogobrojne ožiljke po koži od namjernog samoozljeđivanja žiletom. Majka ga ne želi odvesti dječjem psihijatru i liječiti.
11. Dijete od 14 godina ima poremećaj ponašanja, totalni neuspjeh u školi i tetovaže po tijelu – u smislu pripadništva sotonističkoj skupini. Roditelji odbijaju svaku daljnju pomoć pedijatra, dječjeg psihologa i psihijatra.
12. Majka je novoprimljena članica jedne sekte. Zbog višesatnih dnevnih meditiranja ona potpuno zanemaruje svoje 12 godišnje dijete i muža. To dovodi do rasapa obitelji i rastave braka. Ona napušta dijete i muža, odlazi u drugi grad i nastavlja meditirati.
13. Roditelji, pripadnici jedne sekte, dovode svoje dvogodišnje dijete u bolnicu. Liječnik posumnja na bolest koja zahtijeva hitnu operaciju. Oni ne žele potpisati pristanak za liječenje i zabranjuju dati djetetu transfuziju krvi.
14. Mladić od 18 godina bolnički se liječi radi multiple skleroze. Njegov otac ga, usprkos liječnikovog uvjeravanja, uzima iz bolnice i odvodi u inozemni hotel na reiki tretmane. Par mjeseci nakon toga sam otac umire u 53. godini od šećerne bolesti, ne želeći prihvatiti jedino moguće liječenje – injekcijama inzulina.
Promatrajući navedenu djecu koja su postala žrtve svojih roditelja, nameću nam se sljedeća pitanja:
– Dokle seže roditeljsko pravo i njihova ovlast u liječenju djeteta?
– Kako pomoći tako zlostavljanoj i zanemarenoj djeci?
– Kome prijaviti takve slučajeve, ako su zdravstvene i socijalne službe nemoćne zbog
nedorečenih zakona?
– Čemu služi zakon o obveznom cijepljenju protiv određenih zaraznih i teških bolesti, ako se
on bez ikakvih kazni može kršiti?
– Kada započinje briga države o zaštiti zdravlja njezinog malodobnog stanovnika?
– Ako roditelj ima pravo odbiti liječenje svoje bolesti, smije li on to pravo primijeniti i na
svoje dijete, a bez ikakvih kazni?
– Spada li pitanje liječenja djece u područje ljudskih sloboda roditelja ili u područje prava
djeteta na zdravlje i stručno liječenje?
– Proistječe li djetetovo pravo na zdravlje i liječenje iz činjenice da je ono nečiji potomak ili
iz činjenice da je ono neovisna i autonomna osoba?
– Smijemo li djeci koju volimo – činiti zlo?
Ukazujući na ovaj problem, potkrijepljen dopisom, obratili smo se na nekoliko relevantnih hrvatskih državnih i stručnih adresa.
Nitko nažalost nije imao sluha za tu problematiku:
Jedni su se čudom čudili kad smo na stručnom pedijatrijskom skupu iznijeli svoja opažanja. Oni se, kao dugogodišnji stručnjaci za djecu, tobože nikad nisu sreli s takvim pojavama.
Drugi su nam u liječničkom glasilu odbili objaviti tekst o toj problematici sa tvrdnjom da bi se pojedini liječnici uvrijedili ako bi se atakiralo na alternativno zbrinjavanje bolesne djece.
Treći su nam na službeni dopis odgovorili neka, kao bolnički liječnici, ne inzistiramo na poštivanju zakona u zdravstvu. Po njima je zdravstvo ionako u teškoj situaciji, te mu još nije potrebno da upire prstom u roditelje koji zanemaruju ili zlostavljaju svoju djecu i dovode ih u životnu opasnost.
Četvrti su pak od nas tražili tek statističke podatke, kako bi mogli utvrditi opseg pojave.
Nitko nije želio sagledati srž problema. Nitko nije ponudio nikakvu pomoć ili savjet niti nama – pedijatrima, a niti našim malim bolesnicima koje smo dokumentirano prezentirali kao – žrtve.
Zaključak: Učestale pojave nadriliječništva koje se registriraju u zadnja dva desetljeća Hrvatskoj, puzećim se načinom djelovanja involviraju kao tobožnje uspješne metode u prevenciju i u liječenje djece. Svojim negativnim ishodom čine od djece – žrtve. Smatramo da se s djecom, osobito bolesnom, ne može i ne smije manipulirati. I da ih, naravno, treba zaštiti, ponekad čak i od vlastitih roditelja.