Nečastivi iz Kremlja (konačno) ujedinio Zapad
Washington i Bruxelles vidjevši kako je Putin Ukrajini namijenio pakao, požurili su, uz ino, i osobno ga sankcionirati. Znajući kako je ova osovina ranije funkcionirala, može se kazati da su ovoga puta Rusiju gurnuli u totalnu izolaciju neočekivano brzo. Nakon stanovita premišljanja, doduše
Washington i Bruxelles vidjevši kako je Putin Ukrajini namijenio pakao, požurili su, uz ino, i osobno ga sankcionirati. Znajući kako je ova osovina ranije funkcionirala, može se kazati da su ovoga puta Rusiju gurnuli u totalnu izolaciju neočekivano brzo. Nakon stanovita premišljanja, doduše.
Cijela je (ratna) priča zapravo počela – skandalom. Dok su Rusi neštedimice udarali po Ukrajini, u četvrtak rano ujutro na službenom Twitter-profilu Europske lige osvanula je poruka: „Sretan četvrtak svima!“ Misleći pritom (valjda) na to kako se kasnije u četvrtak nastavlja doigravanje za osminu završnice Europa lige. Nije, međutim, bilo teško objasniti zašto je UEFA-u iznenadio (…) rat; ruska naftna kompanija Gazprom jedan je od najvećih sponzora Lige prvaka, a sponzoriraju i izbor za najbolju obranu kola u ovom natjecanju. Ipak, nakon brojnih žestokih reakcija, UEFA je obrisala Tweet, no ostao je trag.
Nebo iznad Harkiva
I dan-dva kasnije činilo se kako svijest da „Rusi dolaze“ nije još doprla do nekih važnih ljudi. Britanski je premijer Boris Johnson u Varšavi održao konferenciju za novinare i onako, uobičajeno razigran, govorio o herojskom ukrajinskom narodu. A Ukrajina je (već) gorjela. Nije, dakako, impresionirao ukrajinsku novinarku Dariju Kaleniuk koja je – saslušavši ga na rubu strpljenja – žustro uzvratila: „Moje kolegice su u strahu da će biti ubijene. Harkiv je danas bio bombardiran. Vi govorite o stoicizmu ukrajinskog naroda, ali ukrajinske žene i djeca jako se boje bombi i raketa koje padaju s neba.“ Jasna je, u biti, poruka ukrajinske novinarke – manje riječi, više konkretne pomoći. Ukrajinci su vidjevši koji je Putinov (pakleni) plan, tražili od Zapada da zatvori ukrajinski zračni prostor, a britanski je premijer govorio kako bi to izazvalo treći svjetski rat. I što onda, koja je alternativa, postavljeno mu je pitanje na koje nije dao – ili nije znao! – odgovor.
Sve je upućivalo na rane 1990-e na brdovitom Balkanu, prazne riječi, prazna obećanja… a agresor ostvaruje svoj cilj. Pa niti odluka zapadnih saveznika o sankcioniranju Moskve nije značajnije popravila dojam sterilnosti koja već godinama karakterizira tzv. međunarodnu zajednicu. „I ovoga jutra branimo svoju državu, a najveće svjetske sile gledaju izdaleka. Jesu li Rusiju uplašile sankcije?“, zapitao se ukrajinski predsjednik Volodomir Zelinski i odmah odgovorio: „Na našem nebu i na našem tlu vidimo da to nije dovoljno!“
Kako je ovo moguće?!
I potkraj toga prvog ukrajinskog ratnog tjedna nametnulo se pitanje (ili nekoliko njih): Gdje je svijet? Kako je moguće da se 2022. može pokrenuti invazija na jednu europsku zemlju i da ju nitko ne može zaustaviti?! A onda je, ipak, krenulo – sankcije EU-a postale su ozbiljne, SAD se probudio… I već se početkom drugog ratnog tjedna moglo konstatirati kako su Ukrajina i njezin predsjednik učinili više na transformaciji politike Zapada prema Rusiji, nego svijet u posljednjih 30 godina.
Prkos i hrabrost Zelenskog, primijetili su brojni analitičari, prvo su postidjeli, a potom i inspirirali Ameriku i Uniju kako bi mnogo brže negoli su mislile (ili htjele) Rusiju etablirale kao – isključenu državu. Prvotne europsko-američke najave kako će sankcije biti podijeljene u nekoliko etapa, u ovisnosti (valjda…) o intenzitetu ruskih nepodopština, pale su u vodu. Washington i Bruxelles vidjevši kako je Nečastivi iz Kremlja Ukrajini namijenio pakao, požurili su i osobno ga sankcionirati, a ne samo, dakle, pripadajuće mu bezobrazno bogate oligarhe, znane (još) i kao Putinovi bankomati. I kad smo već do njih došli, treba kazati kako jedan od njih ne žali novaca kako bi svoga (?) predsjednika priveo pravdi.
Ucijenjena Putinova glava
Ruski biznismen i investitor u kriptovalute Alex Konanjhin obećao je isplatiti milijun dolara policajcu ili policajcima koji uhite Putina zbog kršenja međunarodnog prava i počinjenja ratnih zločina, objavio je Business Insider. „Kao etnički Rus i ruski državljanin, smatram da je moja moralna dužnost pospješiti proces denacifikacije Rusije. Nastavit ću pomagati Ukrajini da izdrži napade Putinove horde“, poručio je Konanjhin. Iz Kalifornije, doduše. A da Moskva može zaboraviti, a sigurno je na to računala, sterilnost zapadnih saveznika, bilo je definitivno jasno kada je Rusija izbačena iz vitalne financijske mreže SWIFT, što je, inače, drugog-trećeg dana rata, prije svega u Bruxellesu, označeno kao krajnja mjera. Tako su agresori na Ukrajinu doživjeli isto ono što se sručilo na Iran 2012. zbog razvijanja nuklearnog programa. A o tomu kako je ruski predsjednik – kao Pale – ostao gotovo sam na svijetu, svjedoči i to što su od njega ruke dignuli i Viktor Orban, njegov (donedavni) mađarski saveznik, te turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji mu je nakon, istina, kraćeg oklijevanja, upalio crveno svjetlo na Crnom moru. Štoviše, Donald Trump, koji je ne tako davno Putina titulirao genijem, nije mogao odoljeti, a da se sada javno ne divi ukrajinskom narodu i njegovu predsjedniku.
Njemačka misli ozbiljno
Važnije od toga je da su, moglo bi se ipak kazati, već drugog tjedna od ruske invazije počele stizati službene informacije o oružju koje Zapad šalje žrtvi agresije. EU je izdvojio 450 milijuna eura za ubojito oružje koje uključuje sustave protuzračne obrane, protutenkovsko oružje, strjeljivo i drugu vojnu opremu. Još 50 milijuna eura bit će potrošeno na zalihe kao što su gorivo, zaštitna oprema, kacige, kompleti prve pomoći… Kako sporazumi Unije, pojašnjeno je u Bruxellesu, ne dopuštaju koristiti uobičajeni proračun za vojne svrhe, aktiviran je Europski instrument mirovne pomoći koji omogućava pružanje pomoći do gornje granice od 5 milijardi eura. Znakovito, do ovoga briselskoga obrata došlo je neposredno nakon što je Njemačka obznanila kako će naoružati ukrajinske snage. Čime je zorno pokazala kako je nadvladala svoju suzdržanost glede slanja oružja u ratna područja. I ne samo to, Berlin je također zaustavio plinovod Sjeverni tok 2 koji je dovozio vitalno potreban plin u Zapadnu Europu. Na tomu je valu i Washington osigurao dodatnih 350 milijuna dolara vojne pomoći, čime je ukupna američka vojna pomoć Ukrajini dostignula milijardu dolara tijekom prošle godine i više od 2,5 milijardi dolara od 2014.
Je li krv (slabijih) uvjet?!
Jasno, pitanje je koliko će (sve) to biti dovoljno jer uistinu strah u kosti tjera slika ili, svejedno, fotografija ruskog vojnog konvoja duga 60 kilometara na putu za Kijev… S druge pak strane, razlog za optimizam da David može pobijediti Golijata pruža odlučnost ukrajinskog naroda braniti svoju domovinu. No, ratovi pa, jasno, i ovaj, završavaju se za pregovaračkim stolom. Uostalom, i sada se paralelno ratuje i pregovara. Ne zasad, doduše, naročito uspješno. Po gotovo općem mišljenju, Putin bi zaustavio ratnu mašineriju pod uvjetom da mu priznaju pripojenje Krima te da Ukrajina bude neutralna i demilitarizirana. Nerijetki, međutim, vjeruju kako mu je (zasad) prikriveni plan smjena vlasti u Kijevu i instaliranje satelitskog, jasno proruskog, predsjednika. No, očito je kako rat sve teže pada i napadaču jer protiv motiviranih Ukrajinaca i međunarodne izolacije nije se lako – istodobno! – boriti. Što bi kazao zagrebački profesor Branko Caratan, svjetska reakcija na brojne ratove dosad je bila blaga, agresori su razmjernodobro prolazili. Ali ovoga je puta napad na Ukrajinu, zbog televizijske istodobnosti i društvenih mreža, izazvao unisoni blok protiv Rusije.„Putin je ujedinio EU, oživio savez SAD-a i Unije, izazvao opći otpor, čak je i Nogometna federacija, koja ovisi o ruskom novcu, isključila klubove i reprezentaciju iz natjecanja, što se dosad nije događalo“, naglašava Caratan postavljajući potom jedno vrlo teško pitanje: Hoće li aktualni sukob promijeniti odnos Europe prema Balkanu, Bosni i Hercegovini ponajprije?! Odgovor je u ovom trenutku, dakako, teško dati. Mada, stara iskustva bude bojazan kako se EU & SAD prenu tek kad počne teći krv (slabijih). „Slučaj Ukrajina“ je, istina, tu (staru) sliku djelomice promijenio. Ali zašto se rat uopće morao dogoditi?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik