Nemirni duhovi Crne Gore

U crnogorskom parlamentu 27. prosinca 2019. skupštinska većina izglasala je Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica protiv kojeg je žestoko ustala Srpska pravoslavna crkva zajedno s prosrpskom oporbom. Crnogorske vlasti zakonom namjeravaju urediti vlasništvo nad crkvenom imovinom koja je izgrađena prije 1918, za vremena stare crnogorske države i njezine državne crkve. Nakon teških ispada u parlamentu vlast je privela zastupnike iz Demokratskog fronta, koalicijskog saveza prosrpskih stranaka. Sukobi su se iz najviše državne ustanove spustili na ulice crnogorskih gradova i varoši, gdje je unatrag tri mjeseca više desetaka tisuća ljudi šetalo pod organizacijom SPC-a u protestnim litijama, i to čak dvaput tjedno, zahtijevajući da se pod hitno povuče sporni zakon.

Najnovija crnogorska zbivanja posvjedočila su još jedanput da raspad Jugoslavije nije bio događaj jednoga povijesnog trenutka. Nedvojbeno je u pitanju dugotrajni povijesni proces kojem se još ne nazire ni skori kraj ni konačni ishod. Takav zaključak nameće se sam od sebe baci li se letimičan pogled na žilave krize koje se odvijaju ne samo u Crnoj Gori nego i u Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Ni Srbija nije isključena iz ovakve ocjene, budući da je potresaju unutarnji sukobi vlade i oporbe.

Snage koje su promicale teorije o ljudskim pravima i pozivale na demokratizaciju Zapadnog Balkana tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća nudile su prevelik optimizam. Pojednostavnjena rješenja prema kojima je nužno bilo unijeti načela liberalne demokracije u ovaj nemirni kutak Europe, kako bi zagospodario „vječni mir“ među narodima i zavladalo opće blagostanje u sukobljenim državama, uglavnom se nisu ispunila, a kamoli da je nastupio Fukuyamin „kraj povijesti“ na Zapadnom Balkanu. Zamršena povjesnica ovog područja s nedostatkom mnogih zapadnih iskustava nije omogućila u punini oživotvorenje stečevina liberalnih demokracija.

Dok se Bosna i Hercegovina te Sjeverna Makedonija suočavaju s mogućim unutarnjim rasulom, dotle se beogradski režim petrificira u čvrsti oblik autoritarne vladavine. Crnogorski je slučaj pomalo jedinstven, tridesetogodišnja vladavina jedne te iste stranke sama po sebi upućuje na demokratsku nedostatnost. Pogotovo ako su posrijedi reformirani komunisti, čime dospijevamo do kontinuiteta trajanja vlasti od ni manje ni više nego 75 godina. Nigdje se komunisti nisu toliko dugo održavali na vlasti u Istočnoj Europi nakon pada Berlinskog zida, ne računajući ovamo osamostaljene bivše sovjetske republike. Isto tako, crnogorska situacija pomalo nalikuje i hladnoratovskoj Italiji, u kojoj bi bilo kakva moguća promjena vlasti iz temelja promijenila unutarnji i vanjski smjer zemlje. Osim toga, više nisu neosnovane ni promjene državnih granica u dogledno vrijeme, o čemu se naveliko i naširoko spekulira kod nekih čimbenika u ovim političkim stranama.

Osobito se takva promišljanja pojavljuju nakon ruskoga presedana u međunarodnoj politici, kada je došlo do jednostrane aneksije Krima 2014. Štoviše, Srbiju ne razdiru unutarnji sukobi na narodnosnoj osnovi kao spomenute države, ali se čvrsto drži stajališta da joj nisu konačno zacrtane zapadne i južne granice, i da su kao takve otvoreno pitanje ukupne zapadnobalkanske politike. Time se neprestano iznova podgrijavaju stara nastojanja na stvaranju proširene srpske države na Balkanu.

U nedavnom razgovoru crnogorski predsjednik Milo Đukanović spomenuo je da se prešutno pomirenje s gubitkom Kosova želi u osvježenoj strategiji stare srpske politike nadomjestiti pritiskom na Crnu Goru. Ta se politika o kojoj je Pilar pisao još prije više od sto godina kao ekspanzionističkoj u svojoj srži pojavljuje u dugom povijesnom trajanju te se kao takva ne misli smiriti s dobicima u Republici Srpskoj, „toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobedi srpskog naroda u drugoj polovini 20. veka“, kako je oporučno zapisao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Sve u svemu, razumijevanje sve kompleksnosti crnogorske političke krize, koja je izbila u povodu donošenja zakonskog rješenja o vjerskim zajednicama u crnogorskoj Skupštini, nužno zahtijeva osvrt na prošla povijesna zbivanja.

Od Duklje Vojislavljevića do Crne Gore Petrovića

Povijesna Crna Gora razlikuje se u teritorijalnom smislu od današnje Crne Gore, sastavljene od mozaika raznih povijesnih entiteta. Njezine današnje granice nastajale su postupno u duljem povijesnom razdoblju. Stara Crna Gora kratko je priznavala stvarnu vlast sultana, budući da se prvi ustanci podižu već nekoliko godina nakon turskog osvajanja. Njezin teritorij obuhvaćao je današnju općinu Cetinje, a okupljao je četiri nahije: katunsku, lješansku, riječku i crmničku. Od kraja 18. do prve polovice 19. stoljeća pod vlast crnogorskih vladara dolaze postupno brdska plemena: Bjelopavlići, Piperi, Rovca, Morača, Bratonožići, Kuči i Vasojevići.

Nakon Berlinskog kongresa 1878. dolazi do širenja države na Staru Hercegovinu oko Nikšića te na dolinu Zete s Podgoricom, a Crna Gora izbila je i na more na potezu od Bara do Ulcinja. Tek za Balkanskih ratova južni dijelovi novopazarskog sandžaka ulaze u sastav Crne Gore na potezu Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje s Plavom i Gusinjem, a istočno od Podgorice Crna Gora širi se i na Tuzi s dijelom Malesije. Crna Gora konačno je zaokružena time što je povijesno i etnički hrvatski prostor Boke kotorske ušao u njezin sastav kao komunističke republike tek 1945.

Crna Gora smjestila se na onom području na kojem su se lomili i sastajali svjetovi, stojeći tako na razmeđu kultura i civilizacija. Njezina povijest nikada nije bila dosadna. Razapeta između latinstva i bizantstva od najranijih vremena, izmiješana katoličanstvom i pravoslavljem nakon srpskog osvajanja u srednjem vijeku, suočena s navalom islama od 15. stoljeća, Crna Gora je zbog svega toga imala izuzetno dinamičnu povijest. Papinski Rim vodio je neprestane rasprave s Carigradom već od 4. stoljeća o pitanju crkvene jurisdikcije nad antičkim Ilirikom, u čijem se sastavu nalazio i crnogorski prostor.

Prvi državni oblik iznikao na području današnje Crne Gore bila je kneževina Duklja u 10. stoljeću. Preduvjeti da se država ustroji povezani su sa širenjem kršćanstva iz primorskih strana u kopneno zaleđe u prvim stoljećima ranog srednjovjekovlja. Slavenska kneževina protezala se na području između Boke na zapadu i rijeke Bojane na istoku. Ime Duklje dolazilo je od imena ilirskog plemena Dokleati, koje je naseljavalo te krajeve u predrimska vremena.

Bizantski car Konstantin Porfirogenet zapisao je u glasovitom djelu O upravljanju carstvom da se ta sklavinija smjestila između hrvatske i srpske zemlje. Bez obzira na njezin slavenski rodoslov, Duklja je nedvojbeno nastala kao smjesa slavenske, ilirske i romanske sastavnice. Povijesni je procvat Duklja doživjela u 11. stoljeću, kada njezini vladari dobivaju za ono doba najviša državna priznanja iz papinskog Rima. Naime, nakon bitke kod Bara 1042. napustila je orbitu bizantske civilizacije te se započela preusmjeravati prema Zapadu. Njezino osamostaljenje od Bizanta, posebno od bizantskog egzarha u Draču, donijelo je uspon i razvoj dukljanske zemlje.

U vrijeme velikog raskola 1054., koji je razbio jedinstvo Zapadne i Istočne crkve, dukljanski kralj Mihajlo priklonio se papinoj strani, zbog čega je dobio kraljevske oznake 1077. Potpuno učvršćenje uspjela je Duklja dosegnuti 1089., kada je Bar uzdignut na čast nadbiskupije. Njezina dinastija ponijela je ime po rodonačelniku vladarske kuće Vojislavu – Vojislavljevići. Sljedeće stoljeće donijelo je krizu i opadanje moći dukljanskoga kraljevstva zbog unutarnjih dinastičkih borbi, koje su potkopavale nekadašnje blagostanje. Posljednji udarac njezinu neovisnom životu zadao je sjeverni susjed, veliki župan Raške Stefan Nemanja, osnivač srpske dinastije Nemanjića.

Od kraja 12. stoljeća pa sve do sredine četrnaestoga Duklja će pod novim nazivom Zeta pripadati u okvir srpske srednjovjekovne države. Propast dukljanskog kraljevstva otvorio je vrata snažnijem širenju pravoslavlja na njegov prostor sada pod upravom nemanjićke Srbije. Nestanak srpske države uzrokovao je osamostaljenje domaćih velikaša Balšića i Crnojevića u 14. i 15. stoljeću. Usprkos svemu tome, te crnogorske dinastije stupaju u vazalne odnose prema Veneciji i Turskoj. Već u doba Crnojevića dolazi do odvajanja cetinjske mitropolije od srpske crkvene vlasti. Crna Gora pala je pod Turke 1496., ali je nezadovoljstvo takvim stanjem uspio usmjeriti u organiziran otpor crnogorskih plemena tek u kasnije doba cetinjski mitropolit. Tako se od kraja 17. stoljeća stala podizati dinastija Petrovića iz službe toga vjerskog poglavara, zbog čega je Crna Gora teokracija po svojem unutarnjem uređenju do duboko u 19. stoljeće, točnije do vladavine knjaza Danila, čije su vjerske vladike istodobno bili i zemaljski poglavari.

Plemenske veze do danas

Crnogorci i Albanci jedini su njegovali plemenski ustroj među narodima jugoistočne Europe. Oni su tako uređeni živjeli u stanovitoj simbiozi, posebno crnogorska brdska plemena, što potvrđuje i jezično označavanje koje ih je smatralo jedinstvenom cjelinom. Zapravo naziv brdska plemena ima jednako značenje na albanskom Malisori, kojim su označavana najbliža sjevernoalbanska plemena Klimenti, Hoti i Grude. Povijesne su veze crnogorskih i albanskih plemena mnogostruke, od razvijene svijesti o zajedničkom podrijetlu do zajedničkih ustanaka protiv Turskog Carstva, osobito u 16. i 17. stoljeću, kada ratuju na strani zapadnih sila u svim velikim okršajima s Turcima po sredozemnim stranama, od bitaka za Maltu i Cipar do onih za Kretu i Moreju. Prožimao ih je osjećaj pripadnosti plemenima sve do najnovijih vremena. Zanimljivo je spomenuti da je srpska dinastija Karađorđevića imala albansko podrijetlo, budući da je rodonačelnik Crni Đorđe potjecao od katoličkog plemena Klimenti (alb. Kelmendi).

Nedavno se crnogorsko pleme Kuči skupno spustilo u litiji prema Podgorici kako bi prisustvovalo oporbenom skupu SPC-a, što je bjelodani dokaz da ih do danas nije napustio osjećaj plemenskih veza. Kuči su skupa sa susjednim Vasojevićima najsrpskije pleme od svih Brđana. Iz Kuča je potjecao Momir Bulatović, dok su iz Vasojevića potjecali Slobodan Milošević, četnički major komandant Pavle Đurišić te poznati radikalski političar iz stare Jugoslavije i atentator na Stjepana Radića – Puniša Račić.

I u današnjem sukobu dva glavna predstavnika crnogorskih zbivanja, predsjednika Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija Radovića, kao da izbijaju na površinu stare crnogorske razmirice vladara i brdskih plemena

Crnogorska povijest nije samo označavala borbu protiv Turaka, koja se često smatrala odlikom njezine povijesti od praga 15. stoljeća do Balkanskih ratova početkom 20. stoljeća. Zapravo je dobrim dijelom riječ i o međusobnim sukobima, ali i suživotu i suradnji oličenoj u savezu crnogorskih i brdskih plemena pod vodstvom cetinjskih vladika. Osim sukoba pojedinih plemena i plemenske anarhije izazvane okršajima među bratstvima važni su i sukobi vladika s plemenima u njihovim nastojanjima na izgradnji moderne države. Pobune plemena protiv plaćanja državnog poreza naviklih da ih ne plaćaju Turcima izazvale su žestok odgovor vladara. Poznate pohare Bjelopavlića i Kuča sredinom 19. stoljeća izvršio je knjaz Danilo, o čemu je pisao kučki vojvoda Marko Miljanov, veliki kroničar povijesti svojeg plemena. Taj je knjaz nakon toga stradao u osvetničkom pohodu jednog plemenika iz Bjelopavlića u kotorskoj luci godine 1860. Čak se i u crnogorskom Opštem imovinskom zakoniku Cavtaćanina Baltazara Bogišića iz 1888. moralo usvojiti plemensko običajno pravo zbog snažna nasljeđa plemenske samouprave.

I u današnjem sukobu dva glavna predstavnika crnogorskih zbivanja, Mila Đukanovića i Amfilohija Radovića, kao da izbijaju na površinu stare crnogorske razmirice vladara i brdskih plemena. Kako u Crnoj Gori imaju vrlo snažnu ulogu plemenski i bratstvenički korijeni, valja istaknuti da je crnogorski predsjednik, premda rođen u Nikšiću, rodom iz Katunske nahije, od bratstva Đukanovića s Čeva, odakle je potekla državnost moderne Crne Gore, dok je mitropolit crnogorsko-primorski iz brdskog plemena Morače. Amfilohijev se predak vojvoda Mina Radović istaknuo kao osloboditelj plemena Morače i Rovaca od Turaka te kao jedan od organizatora smaknuća Smail-age Čengića, čijoj je smrti Mažuranić posvetio čuveni ep.

Za razliku od Srpske crkve, koja je postala sredstvo turskog zaposjedanja Balkana, Crnogorska crkva istaknula se kao glavna okosnica pobune crnogorskih plemena protiv turske vlasti. Odnosi Cetinjske mitropolije i Pećke patrijaršije znakoviti su u vrijeme obnove patrijaršije (1557–1766). Najkasnije u 18. stoljeću cetinjski mitropoliti odbijaju poslušnost pećkom patrijarhu, zbog čega im je prijetio da će na njih baciti anatemu ukoliko se ne podvrgnu turskim vlastima.

Utjecaj različitih kulturnih epoha romanike, gotike, humanizma i renesanse osjećali su se na crnogorskom povijesnom prostoru. Manastir na Cetinju, Đurđevi stupovi kod Berana duboko na sjeveru, zatim Morača i Ostrog građeni su u romaničkom i gotičkom stilu. Crnojevići osnivaju prvu tiskaru na Balkanu u smiraj 15. stoljeća i na cetinjskom dvoru podupiru humanističke i renesansne ideje. S provalom Turaka prestaju stizati kulturni poticaji sa Zapada, presijecaju se dotadašnja kretanja crnogorske duhovnosti. Crnogorsko se biće tako okreće borbi za goli opstanak u sljedećim razdobljima.

U to doba čitav je crnogorski prostor vjerska mješavina raznih strujanja iz pravoslavnog, katoličkog i islamskog kruga. Dugo u 17. stoljeće katolička se vjera zadržala u visokim vrletima brdskih plemena, kod Pipera, Bjelopavlića i Bratonožića, u Morači i dijelom kod Kuča. U istom stoljeću stvorile su se pogodne prilike za kratkotrajno zbližavanje katolika i pravoslavnih. Nakon crkvene unije u moračkom manastiru 1648. Turci su se krvavo obračunali s budimljanskim mitropolitom Pajsijem i njemu odanim monasima iz bojazni da bi se time ostvarili prodori papinskog utjecaja u prostor njihove vlasti.

Nakon turskog razbijanja unije, pravoslavni svijet Crne Gore okreće se u svojim pogledima prema „Trećem Rimu“, tražeći zaštitu i oslonac u liku ruskog carizma i pravoslavlja, što će biti težište političke i vjerske orijentacije dinastije Petrovića. Istodobno među brdskim plemenima gotovo posve nestaje katoličanstvo. Od 18. stoljeća tekle su velike seobe iz smjera hercegovačkih, crnogorskih i brdskih plemena prema području Beogradskog pašaluka. U srpskim ustancima s početka 19. stoljeća odigrat će potomci tih useljenika predvodničku ulogu. Obrenovići su vukli podrijetlo iz plemena Banjana, oberknez Milutin Savić čiji je sin pisac Načertanija Ilija Garašanin rodom je po ocu bio iz Bjelopavlića. Stanovništvo Srbije zapadno od rijeke Kolubare najvećim je dijelom podrijetlom iz tih područja.

Tek u doba romantizma pojavljuje se nakon duga razdoblja ratovanja crnogorski duhovni preporod osobito izražen u djelima crnogorskog vladara i pisca Petra II. Petrovića Njegoša. U znamenitom djelu  iz 1847. najbolje je izrazio crnogorsko biće i opisao posebne crte crnogorskog pravoslavlja. Premda se ideja o srpskom podrijetlu crnogorskoga naroda pojavljuje već u 18. stoljeću, tek u devetnaestom srpstvo postaje središnja ideologija moderne crnogorske države. Pod utjecajem učitelja Sime Milutinovića Sarajlije mladi Njegoš je usvojio srpsku nacionalnu svijest. Sima Milutinović Sarajlija utemeljio je mit da su nakon Kosovske bitke srpska plemena pobjegla u crnogorske planine, iako Crnogorci nisu sudjelovali u toj bitci, kao i mit da je Karađorđević vukao podrijetlo iz plemena Vasojevića. Ni jedno ni drugo nema temelja u povijesnim izvorima.

Najveći je crnogorski pjesnik Njegoš dotad tradicionalno shvaćanje „srpske vjere“ kao vjerske odrednice, sinonima za pravoslavnu vjeru, koju su Srbi i raširili na crnogorski prostor, pretvorio u nacionalno-političku ideologiju dinastije Petrović. Kao nitko prije njega ucjepljuje veliki Njegoš ideju metafizike Kosova u crnogorsku duhovnost, prema kojoj Crnogorci trebaju ispuniti kosovski zavjet obnovom svetoga Dušanova carstva.

Bjelaško-zelenaški rascjep

Njegoš je polazišna točka odakle se pošlo u 1918. godinu, njegovi su se nasljednici, posebno za duge vladavine kralja Nikole (1860–1921), zanosili ambicioznom idejom da crnogorska dinastija zauzme „prvjenstvo u srpstvu“, čime bi preotela prvenstvo srpskim dinastijama, Obrenovićima i Karađorđevićima u obnovi Dušanova carstva, što se imalo podići na ruševinama turskog Balkana. Unošenje i razvijanje srpskoga nacionalnog osjećaja imalo je nesagledive posljedice koje su utrle putove kataklizmi iz 1918., kada je nestalo svih kamena temeljaca crnogorstva: države, dinastije i crkve. Stoga je Podgorička skupština od 26. studenog 1918. značila vrhunac srpske političke revolucije u Crnoj Gori.

Nedostaje razvoja širokih kulturnih pokreta prije nastupa 20. stoljeća. Uoči Berlinskog kongresa u Crnoj Gori nije uopće postojao stalež inteligencije. Prvi su pokreti inteligencije narasli pod jakim utjecajem Njegoševa doživljaja srpstva na počecima 20. stoljeća, kada kralj Nikola šalje mladu inteligenciju na školovanje u Beograd. Upravo će taj prvi val beogradske inteligencije biti nositelj podgoričkoga prevrata iz 1918., čiji su istaknuti pripadnici poput Marka Dakovića i Puniše Račića zahtijevali bezuvjetno utapanje Crne Gore u srpstvu i srpskoj državi. Čini se da je nepostojanje sveučilišta imalo sudbonosne učinke po opstanak Crne Gore, kao i romantičarsko uvjerenje da su Srbija i Crna Gora jedinstveno biće u velikosrpskoj perspektivi, pri čemu se nije uzimalo u obzir više od petsto godina odvojene prošlosti, koja je odredila i njihov različit, ali i odijeljen povijesni razvoj.

Nije trebalo dugo čekati na odgovor protiv bezuvjetnog ujedinjenja sa Srbijom u versajskoj Jugoslaviji. Božićni ustanak protiv duha i načela Podgoričke skupštine izbacio je na površinu zelenaški pokret s vjernim pristašama kralja Nikole, koji su se okupljali oko nekadašnjega vojnog i političkog vrha „cara junaka“. Zanimljivo, zelenaši su se narodnosno smatrali Srbima, ali su se razilazili oko načina ujedinjenja s bjelašima zahtijevajući da ostane priznata crnogorska državnost u obliku posebne autonomne i teritorijalne jedinice. Crnogorci jedini organiziraju oružani ustanak protiv novoga stanja nastala po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U podizanje ustanka uključilo se oko 5000 ustanika i komita. U glavne ustaničke krajeve prometnuli su se Katunska nahija i pleme Rovca. Ustanak su u krvi ugušili udruženi odredi srpske žandarmerije i vojske djelujući ruku pod ruku s unutarnjim bjelaškim skupinama. Izašavši iscrpljena teretom rata i dvjema okupacijama, austro-ugarskom i srpskom, Crna Gora svedena je na običnu pokrajinu na rubu države, kojom se upravljalo iz birokratskog ureda u Beogradu.

Po ukinuću crnogorske države i svrgavanju dinastije Petrović-Njegoš, ukinuta je i Crnogorska pravoslavna crkva. Prema odlukama kralja Aleksandra njezina je imovina nacionalizirana i predana pod upravu novouspostavljene srpske partijaršije sa sjedištem u Beogradu. Koliko je Srpska pravoslavna crkva dugovala političkoj vlasti svoje utemeljenje i širenje na cijelom području nove Jugoslavije, najbolje je svjedočio postupak stjecanja autokefalije 1922., kada je kralj zapovjedio vladi Kraljevine SHS da plati carigradskoj patrijaršiji milijun i pol zlatnih franaka kako bi ujedinjena srpska crkva stekla neovisan status u pravoslavlju. Tako je Srpska pravoslavna crkva pod tutorstvom države proširila jurisdikciju i na područje Crne Gore, u kojoj će ostati prisutna do danas. Neke od najvažnijih ličnosti SPC-a u 20. stoljeća dolazile su iz Crne Gore, patrijarsi Varnava Rosić iz Pljevalja te Gavrilo Dožić iz plemena Morače. Isto tako, najistaknutiji srpski teolog toga vremena Nikolaj Velimirović starinom je bio iz Bjelopavlića.

CPC se obnovila 1993., ali dosad nije uspjela privući veliku većinu pravoslavnoga pučanstva privrženu SPC. Titovi komunisti nisu smatrali zgodnim upustiti se u obnovu CPC-a kao što je bio slučaj s Makedonskom crkvom, kada su se 1967. otvoreno uključili u njezino osnivanje unatoč protivljenjima iz SPC-a. Razloge takvu njihovu ponašanju trebalo bi tražiti dijelom u tome što Crnogorci nisu bili nacija u punopravnom smislu, nego iznimka titoizma u odnosu na druge priznate nacije, budući da se službeno naučavalo da im je etnogeneza srpska.

Usporedno s nastankom zelenaškog pokreta izdignula se i Crnogorska (federalistička) stranka. U političkoj areni borila se za reorganizaciju Jugoslavije na federalističkim zasadama, čime bi se osigurao i poseban položaj Crne Gore kao članice tako složeno organizirane države. Najistaknutija ličnost stranke i crnogorske građanske politike u međuratno doba bio je Moračanin Sekula Drljević. Drljević je bio na glasu kao vrstan govornik, poznat po čuvenim istupima u beogradskoj Narodnoj skupštini. Tek je od početka 1930-ih počeo napuštati uvjerenje da su Crnogorci pokrajinsko ime unutar srpskog korpusa te se posljedično utekao ideji o posebnom crnogorskom narodu.

Drljević je studirao u Zagrebu, gdje je razvio uske veze s međuratnim HSS-om i s mnogim pripadnicima hrvatske inteligencije. Intelektualni Zagreb jako je utjecao na uobličenje novorođenoga crnogorskog nacionalizma, što se da osjetiti u mislima i idejama kako Drljevića, tako i jednog drugog pobornika crnogorske neovisnosti, novinara i publicista Savića Markovića Štedimlije. Dovoljno je napomenuti da je Štedimlijino djelo o Osnovama crnogorskog nacionalizma tiskano u Zagrebu 1937., točno u vrijeme kada grad osvajaju ideje o neovisnoj hrvatskoj državi. Čini se da je taj utjecaj Zagreba, premda neusporedivo manji od Beograda kao nedvojbeno glavnog središta školovanja crnogorske inteligencije podjednako i bjelaške i komunističke, trajao duže u kontinuitetu nego što bi se moglo pretpostaviti. U ozračju Hrvatskog proljeća i Deklaracije o jeziku još je jedan zagrebački đak i jezikoslovac, Vojislav Nikčević, progovorio o posebnosti crnogorskog jezika. Poslije je napisao, malo prije obnove crnogorske neovisnosti, pravopis i gramatiku crnogorskog jezika.