Zdravko Gavran: NEOBJAVLJENI INTERVJU S KOLUMNISTOM HRVATSKOG NEBA ZA CRNOGORSKI PORTAL „ANALITIKA“

SPC je zapravo najopasniji karcinom crnogorske države i državnosti. I ne samo crnogorske. Riječ je o hijerarhijskoj strukturi, prožetoj odgovarajućom nacionalističkom i šovinističkom sviješću, koja se služi i fašističkim metodama i koja je i dalje povezana sa srpsko-srbijanskim i srpsko-jugoslavenskim strukturama još iz komunizma i onima prije komunizma, a istodobno i s Moskovskom patrijarhijom, s patrijarhom Kirilom, odnosno s „Ruskom pravoslavnom crkvom“. Time je SPC neminovno i dio protuzapadne fronte, premda tu tvrdnju, poučen povijesnim iskustvom, ne bih apsolutizirao. Vjerski i moralni razlozi koje SPC spominje uglavnom su samo izgovori, izlike

100 perpera, kovanica, 1910., Kraljevina Crna Gora
0

Prije dvije godine, u Crnoj Gori je – prvi put u istoriji višepartizma – došlo do smjene vlasti. No, od tada nijesmo vidjeli mnogo lijepih stvari – pale su dvije vlade, dio sistema je potpuno paralisan, a neke od vrijednosti na kojima je izgrađena moderna Crna Gora ozbiljno su poljuljane. Kako Vi gledate na skorija dešavanja u našoj državi?

Zbivanja u nama susjednoj i jadranskoj državi Crnoj Gori, članici NATO-a i kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji, pratim primarno u kontekstu međunarodnih odnosa, geopolitičkih kretanja i njezinih bilateralnih odnosa s Hrvatskom. Ne poznajem u tančine unutarnjopolitičke odnose, koji su, moram priznati, izrazito zamršeni, s mnoštvom stranaka, strančica, koalicija i inicijativa. A vidimo i da su sve labilniji. Promatram ih poglavito kroz spomenutu prizmu.

U tom aspektu, Crna je Gora, ne samo moju, pozornost i pažnju privlačila početkom stoljeća, kada je rješavano pitanje prijeporne granice na moru, zatim kada se vaša država osamostaljivala, pa kada je ulazila u NATO i dobivala status EU-kandidatkinje te započela pregovore. Isto tako kada se nastojalo u bilateralnoj suglasnosti, zajednički, definirati Bokeljsku mornaricu pri njezinu kandidiranju za listu kulturne baštine pri UNESCO-u. No najviše pratim unutarnja politička zbivanja u Crnoj Gori unatrag dvije i pol godine.

Vama nije potrebno tumačiti koliko je Crna Gora važna za regionalne odnose u kontekstu geopolitičkih napetosti i odmjeravanja snaga između Zapada, u prvom redu SAD-a, a zatim i EU-a, i nekih drugih sila i njihovih geopolitičkih i geoekonomskih interesa. Tu se u prvom redu misli na vrlo problematičnu, sada i agresivnu, Rusku Federaciju, koja već najmanje dva stoljeća ime određene pretenzije odnosno nastoji biti prisutna na Jadranu, na tzv. „toplom moru“. To nastojanje dobilo je posebnu dimenziju u odnosima Sovjetskog saveza i druge Jugoslavije.

A već od nastanka prve Jugoslavije svoju ekspanzivnu, osvajačku ćud pokazivala je i na ove ili one načine ostvarivala Srbija, u koju je posijano sjeme imperijalizma, svojatanja tuđega i posvajanja tuđega odnosno širenja, sve do Trsta i Karavanki, a onda valjda i dalje.

Svi jako dobro pamtite kako je Srbija bila ta koja je praktički uništila crnogorsku kraljevinu, a zatim vam preotela i u, dekretom osnovanu, „Srpsku pravoslavnu crkvu“ inkorporirala čini mi se g. 1922. crnogorsku crkvenu pokrajinu, crnogorsku metropoliju.

Dodao bih da postoje još neke sile koje se ne smije zanemariti, zato što imaju svoje interese osobito u jugoistočnoj Europi, a to su Kina, Turska i još neke islamske zemlje.

Svi smo se veselili putu euroatlantskih integracija kojim je Crna Gora uspjela krenuti u prvom desetljeću ovog stoljeća, hrabro raskinuvši državno-politički „brak“ odnosno simbiozu s mitomanskom Srbijom. I vi i mi mislili smo da je time velikosrbijanski hegemonizam doživio snažan udarac, i da će to pomoći mudracima u Beogradu da izvuku odgovarajuće zaključke i odustanu od pretenzija prema susjednim zemljama i narodima odnosno dijelovima zemalja i naroda kojima odriču posebnost i identitet. No pokazalo se da nije tako.

Mene osobno jako je iznenadio razmjerno masovan (iako više simbolički, nego brojčano u smislu šire reprezentativnosti) odaziv građana na Litije, s time da jesu jaka „pojačanja“ dolazila izvana, iz Srbije i Republike Srpske, onako kao što se to događalo kada su Milošević, Šolević i beogradske službe organizirale „mitinge istine“ davne godine 1988.-1989., a koji su pokrenuli proces raspada Jugoslavije i susljedne ratove i druge sukobe i obračune.

Znao sam naime da je Crna Gora bila najviše ateizirana u bivšoj komunističkoj državi, pa nisam razumio odakle sada najednom u njoj toliki i tako ratoborni „vjernici“ pravoslavci. Stavljam ovo „vjernici“ pod navodnike, zato što mnogi od njih ne znaju ni osnove kršćanske vjere, nemaju pojma što je ona uopće. No došlo je nedvojbeno do pravog fenomena manifestativne regijske identifikacije, kojom je upravljala i određenim, različitim potrebama ljudi manipulirala Srpska pravoslavna crkva, uz potporu odgovarajući civilnih, obavještajnih i paraobavještajnih službi, to se zna.

Najkraće rečeno, SPC je ili glavni predvodnik ili glavni provodnik ideja o velikoj Srbiji, a i akcija koje služe ostvarenju te nepravedne i megalomanske ideje.

Vaš je glavni problem što su hramovi, a time i svećenstvo, a onda i crkve, manastiri, učilišta, biznisi u rukama pravoslavne Crkve koju vodi beogradski patrijarh, a koju je već davno trebalo, kao i svaku drugu, po definiciji autokefalnu, ako nije podređena carigradskoj patrijarhiji, razgraničiti onako kako su se po raspadu Federacije razgraničile i u svemu razdvojile suverene osamostaljene republike.

SPC je zapravo najopasniji karcinom crnogorske države i državnosti. I ne samo crnogorske. Riječ je o hijerarhijskoj strukturi, prožetoj odgovarajućom nacionalističkom i šovinističkom sviješću, koja se služi i fašističkim metodama i koja je i dalje povezana sa srpsko-srbijanskim i srpsko-jugoslavenskim strukturama još iz komunizma i onima prije komunizma, a istodobno i s Moskovskom patrijarhijom, s patrijarhom Kirilom, odnosno s „Ruskom pravoslavnom crkvom“. Time je SPC neminovno i dio protuzapadne fronte, premda tu tvrdnju, poučen povijesnim iskustvom, ne bih apsolutizirao. Vjerski i moralni razlozi koje SPC spominje uglavnom su samo izgovori, izlike.

SPC i velikosrpski akademici i intelektualci tvorci su koncepta „srpskog sveta“, kojim se u miru želi osvojiti ono tuđe što se nije uspjelo osvojiti ili „pripitomiti“ u ratu ili u poraću. No nije problem samo u tomu. Iako možda griješim u detalju, kao promatrač sa strane mislim da neke stvari oštrije od vas mogu vidjeti u globalu, s dovoljne distance i pomoću metoda komparativne i dijakronijske analize.

S druge strane, vladavina DPS-a, uz pomoć nekih bliskih mu stranaka, (pre)dugo traje. Vlast, kao što znamo, kvari ljude, stvara slojeve povlaštenih, i time se postupno sve više odmiče od dijela naroda. Mi imamo takvo iskustvo s HDZ-om, svaki čas otkrivaju se kod nas nove afere iz sfere političke korupcije i ostaloga što većina ne odobrava i što ili nije zakonito ili nije moralno. A šira javnost nije u stanju razlikovati korupciju ili kriminal ili pogodovanja koja se otkriju od onih koja se ne otkriju i ne procesuiraju, a koja su često neusporedivo većih razmjera. Najčešće se sudi za tisuće ili poneki milijun, a ne sudi se za pronevjerene milijarde ni za neizravno nanesene štete raznih vrsta. No kako god bilo, odgovornost uvijek nosi vladajuća stranka, vladajuća struktura, pogotovu kada se ona „usali“ i „petrificira“, a zatim i šira „vladajuća klasa“. Za razliku pak od Hrvatske, u kojoj su se stalno događala pravosudna i politička pročišćavanja, pa i samog HDZ-a i njegovih vlada, u Crnoj Gori takvih procesa pročišćavanja i utvrđivanja odgovornosti za ono što ne valja, koliko znam, nije bilo. Izostala je pravodobna smjena generacija, a izostalo je i intelektualno pomlađivanje i osvježivanje.

Kad ovako šturo, u obliku krokija, govorim o tim pitanjima, koja inače zaslužuju duge analize, pada mi na pamet opomena svetoga Pavla: Oni koji stoje neka paze da ne padnu! DPS je dugo stajao, nije se dovoljno pokretao, ni u sebi ni prema drugima. Sada mu zato prijeti slabljenje i pad. To bi značilo to da je (predugo) „stajao“, tapkao na mjestu.

Malo ću to, kao čovjek vičan jeziku, slikovitije izreći. Uzmite samo to da je DPS ostajao stalno jedini „stožer“ crnogorske nacije, i stalno pod istim imenom, pa i onda kada je iz temelja promijenio svoju državnopolitičku orijentaciju. Prva riječ, „demokratska“, ne govori ništa osobito; sve su stranke po definiciji demokratske. Druga riječ, „partija“, naslijeđena je od prijašnje, komunističke partije. Treća riječ, „socijalistā“, također je naslijeđe prošlosti. Po čemu bi to Đukanovićeva partija bila stranka socijalista iliti proletera danas, to mi je, vjerujte, nemoguće razumjeti. Riječ je o mentalnoj uspavanosti, o inerciji.

Nadalje, DPS je u međuvremenu postao nositelj samostalnoga i samosvjesnoga crnogorskog suverenizma, a nigdje u nazivu ni te stranke ni njezinih prvih partnera ne vidim da je izražena bilo jedna, bilo druga ideja.

Četvrta riječ koju mi crnogorski prijatelji često spominju jest riječ „antifašizam“; razumijem potrebnu za njom, ona ima i povijesno i današnje opravdanje. No tko vam danas u Europi uspijeva ući u parlament, a kamoli u vlast pod titulom „antifašizma“; to je već povijesno uglavnom prevladano, kao i socijalizam, ili ispražnjeno od izvornog sadržaja. A taj pojam, taj politički koncept nije u Crnoj Gori mentalno i programski prerađen i preoblikovan u nešto suvremenije, razumljivije, ljudima bliže.

Govorim sve to na onoj najvidljivoj, na simboličkoj razini, no vjerujem da ćete razumjeti kako mislim i na mnogo dublje i sadržajnije razine ostvarivanja crnogorske nacionalne, proeuropske, moderne i napredne politike u 21. stoljeću. Nije, na primjer, slučajno ni to da je apsolutno najveći rast, počevši od nule, ostvarila sada na lokalnim izborima stranka koja se nazvala „Europa sada“. Znamo da je to ambalaža točno određenih ljudi, kojima je Europa jako daleko, i da u postupcima njezinih vođa prevladava populistička demagogija i neodgovorno dijeljenje novca „šakom i kapom“, no ipak – pod tim su imenom ostvarili velik skok.

Udovoljenje svim socijalnim potrebama i apetitima ljudi kod nas je prije više godina obećavao prosvjedni pokret „Živi zid“, koji je u međuvremenu „otišao u legendu“, profanirao se i „ishlapio“. Ali na moderno i ozbiljno profiliranje stranaka i njihovih programa i afirmiranje mlađih i stručnih kadrova, i moralnih korektiva, mora se mnogo više misliti. Davno je to bilo kada su predci mnogih u Crnoj Gori, i drugdje, grubo rečeno, „došli iz šume“ i preuzeli vlast u gradovima i selima. Da se razumijemo, time ne poričem pozitivnu povijesnu ulogu crnogorskog, partizanskog antifašizma, posebice u njegovoj pravednoj borbi protiv zloćudnog i zločinačkog četništva i protiv talijanskog fašizma. Ali bih dodao da nije zatim sve bilo ni malo onako ni onoliko svijetlo kako nas je o tomu učila jugoslavenska historiografija i režimsko školstvo.

Danas smo jedna od rijetkih država u čijem političkom sistemu postoji paradoks da partija koja ima podršku od gotovo 40 odsto – ne može formirati vlast, jer nema koalicioni kapacitet. Tu situaciju potvrdili su i nedjeljni lokalni izbori. Kako posmatrate njihove rezultate, naročito u Podgorici, ali i u Tivtu, gdje živi i znatan broj pripadnika hrvatske nacionalne zajednice?

Drago mi je da je Hrvatska građanska inicijativa zabilježila porast, osvojivši u Tivtu tri vijećnička mjesta, a na prethodnima je osvojila dva. Kao što znate, hrvatski korijeni u okviru današnje Crne Gore sežu duboko u prošlost i sastavnica su suvremenoga crnogorskog identiteta. Hrvatska narodna manjina u Crnoj Gori može biti samo stabilizacijski i pozitivan čimbenik, i vjerujem da su crnogorski suverenisti toga postali svjesni. Ona može biti i svojevrstan most ili katalizator u bilateralnom razumijevanju i suradnji.

Dobro je i da su pripadnici hrvatske manjine dobili u izbornom sustavu Crne Gore pravo na jednog zastupnika u parlamentu, uz prilagođen prag što se tiče broja odnosno postotka glasova – premda ne mislim da se manjinska prava moraju nužno rješavati zastupljenošću manjina u skupštini. Ima i drugih načina, koji manje segregiraju manjinske zajednice, ako postoji dovoljna razina političke i opće kulture, tolerancije i duha poštovanja različitosti, dakako, unutar određenih okvira.

Drago mi je dakle da je službena politika DPS-a i crnogorski državni koncept kombinacija građanskog i multikulturnog, multietničkog načela, razumije se, u smislu afirmacije crnogorske nacije koja obuhvaća sve ljude i zajednice u okviru samostalne države Crne Gore. Ne treba se bojati onih različitosti koje nisu destruktivne, koje ne ugrožavaju državnost, i u tom smislu treba im priznavati njihovu baštinu i pozitivno gledati na njihov identitet i specifične potrebe.

A što se tiče formiranje vlasti na lokalnim razinama općenito, naravno da nije pokazatelj zrele političke kulture to da stranka koja osvoji najviše glasova ne bude prvi izbor za sastavljanje vlasti. Riječ je o isključivosti koja nije dobra, o frontalnom negativnom postavljanju različitih rogova u vreće, po nakaradnoj logici „dva loša ubiše Miloša“. Takvo postavljanje nije zdravo ni korisno ni za većinu ni za manjinu stanovništva. Može kratkoročno nekima donijeti položaje i pozicije moći, ali se već srednjoročno pokazuje štetnim za društvo. Jedino zrela svijet i politička kultura može nadvladati takve anomalije.

Dokle se ide u bezobzirnim kombinatorikama pokazuju i primjeri, o kojima čitam u medijima, da bi i neke stranke koje su na ovim lokalnim izborima osvojile najmanji broj vijećnika mogle tražiti mjesto gradonačelnika – da bi kao jezičac na vagi donijele u „dotu“ prevlast ovom ili onom bloku odnosno koaliciji. Takvo što bilo bi dobro i zakonski zabraniti, jer tu je riječ o ucjeni i o pretvaranju izbornih gubitnika u glavne „frajere u selu“. Ne može gradonačelnika, a ni predsjednika vlade ili parlamenta, dati stranka koja je pridobila mali udjel birača. Takvo ponašanje nije pošteno i negacija je reprezentativne demokracije.

Rekao bih, ako mi dopustite, još nešto. Crna Gora, koliko vidim, prolazi kroz razdoblje turbulencija, kroz određeno demokratsko vrenje, komešanje i stranačko preoblikovanje. I dobro je to sve dotle dokle ostane unutar granica zakona i demokracije. Nije dobro što je previše stranaka, i to u zemlji koja ima stanovnika manje recimo od grada Zagreba. Smatram i da bi trebalo onim „zvijezdama“ koje su najednom zasjale ipak dati šansu da se i same i u kombinaciji s drugima posve i dokraja iskažu. Da pokažu što (ne) znaju i što (ne) umiju. Istina, to nosi i velike rizike, no drukčije se situacija ne će pozitivno razriješiti, drukčije se ne može razotkriti koji su to političari demagozi i jeftini populisti, ne može se ispuhati prazne balone.

Za to vrijeme treba graditi pozitivne opcije, razrađivati nove programe, voditi pravne, medijske i druge bitke. Argumentima i na razne načine.

Crnogorski suverenizam odnosno crnogorska državnost ne može se graditi ni zasnivati na samo jednoj stranci ni na samo jednoj ideološkoj opciji. Suverena državnost, općenito, mora imati i svoje lijevo i svoje desno krilo i svoj centar. Tako je to u svim zrelijim državama i demokracijama. Ondje gdje se to naruši dolazi do situacija da se pad određene stranke doživljava i kao ugroza države, čega ne bi smjelo biti. Ne znam postoji li u crnogorskom parlamentu prisega na lojalnost vlastitoj državi; ako ne, trebalo bi ju uvesti, a ako postoji, trebalo bi na njoj inzistirati i njezino kršenje prokazivati.

Gledajući širi plan, Crna Gora je već dugo suočena sa kontinuiranim pokušajima destabilizacije, posebno od strane Rusije. No, čini se kako to u međunarodnim krugovima i nije doživljavano naročito ozbiljno sve dok se na primjeru Ukrajine nije pokazalo šta je Kremlj sve u stanju da učini. Da li ruski uticaj, po Vašem mišljenju, i dalje predstavlja naročitu prijetnju Crnoj Gori?

Ruski je utjecaj nedvojben, ali nipošto ga ne bih smatrao primarnim. Rusija je daleko i njezina je moć ograničena, a utjecaj u Europi rapidno sve slabiji, drastično slabiji nakon agresije na Ukrajinu, osim onoga negativnoga u energetici i sigurnosnim prijetnjama te u informativnom i hibridnom ratu protiv zapadnih sila. A one se drže upadljivo odviše suzdržano prema ovomu povampirenom velikosrpstvu i mitskom nazadnjaštvu koje se posljednjih godina manifestira u Crnoj Gori. To ima svoje razloge i u samoj vašoj zemlji. Uz ostalo, zapadne vlade ne žele ispasti suučesnici ili podupiratelji onoga za što znaju i smatraju da mora doživjeti pročišćavanje, a nije ga još doživjelo. To još više ima svoje razloge u geopolitičkoj strategiji.

Što se ovoga drugoga tiče, Zapad na žalost nikada nije posve digao ruke od ideje o Srbiji kao svojevrsnom regionalnom hegemonu. Tako veliki gledaju na područja manjih, pa i većih, država. Istina, jučer je bio problem Milošević, danas je problem to što Srbija donekle drži stranu Rusije, no Zapad računa na to, i radi na tomu, da se orijentacija Srbije promijeni. „Otvoreni Balkan“, koji SAD podupire, a EU mu nije sklon, realna je forma obnove nove srbijanske hegemonije. Razumljivo je stoga zašto se predsjednik Đukanović i crnogorske nacionalne snage toj ideji protive, a i zašto se Dritan Abazović njoj priklanja, i time se predstavlja kao (i) prozapadni političar. Za g. Abazovića moram, iako se nerado služim takvim kvalifikativima, reći da igra demonsku ulogu u crnogorskoj politici. Nisam rekao sotonsku, nego demonsku, a oni koji to znaju ili se potrude istražiti, razumjet će u čemu je razlika.

Stoga je i daljnji unutarnjopolitički razvoj i vanjskopolitičko pozicioniranje Crne Gore jako ovisno i o skorom ili budućem geopolitičkom pozicioniranju Srbije i o rješavanju ukupnoga tzv. Zapadnog Balkana, a i o daljnjem tijeku i ishodu rata u Ukrajini. O tomu ovise i politički razvoji u drugim bivšim jugoslavenskim republikama i u bivšoj Saveznoj autonomnoj pokrajini Kosovo. Moram otvoreno priznati da ni Hrvatska ne će ovisno o ovakvom ili onakvom „regionalnom“ raspletu proći neokrznuta. I to je jedan od razloga zašto pomno pratim zbivanja na tom područja, a u posljednje vrijeme i zbivanja u Crnoj Gori.

Naravno da će Rusija vrebati mogućnost destabilizacije. Ona je nakon raspada Sovjetskog saveza i kako je u Moskvi jačala tendencija potvrđivanja Rusije kao velesile i kontinentalne, euroazijske sile u „multipolarnom“ svijetu, osuđena na ulogu „majstora-kvaritelja“ europskih i transatlantskih integracija odnosno širenja onoga što se sada naziva „liberalna demokracija“. Osuđena je na ulogu onoga koji traži unutarnje procijepe u drugim državama kako bi sa što manje sile i novca ometala ili blokirala određene procese koji joj geopolitički ili po drugim mjerilima ne odgovaraju, ili koji nju i njezinu autokratsku vladavinu ili njezine nacionalne interese ugrožavaju.

Ne mogu procijeniti koliko Rusija ima snage biti fizički djelotvorna, postoji naravno i mogućnost da izazove ili pomogne izazvati i određene nerede na tzv. Balkanu. Ali procjenjujem i nadam se da joj to ne će poći za rukom, osim eventualno u manjoj mjeri. Veća su opasnost nerazriješeni antagonizmi među politikama, interesima i narodima na području bivše Jugoslavije, koji su i dalje opterećeni nerazriješenom i prošlošću i granicama i nerazriješenim odnosima među profiliranim ili ne posve profiliranim identitetima. Ali su, mislim, važna nepovoljna okolnost i razilaženja u interesima među velikim i regionalnim silama. A interesi su uvijek sebični. Svijet podređen načelu pragmatizma ne može biti dobar svijet. Nužno je poštovati i određene vrijednosti i druga načela i pravila, osobito međunarodno pravo i opća načela humanosti, ljudskih prava i ostala načela iskazana u Povelji UN-a iz već davne godine 1946.

Na kraju – o odnosima Crne Gore i Hrvatske. Nakon prilično uspješne faze, u kojoj su vodeći politički faktori ka Zagrebu gledali kao prema putokazu ka Evropskoj uniji, danas imamo nešto turbulentnija dešavanja. Prošle godine imali smo i premijera (Zdravko Krivokapić) koji je niotkud pokrenuo pitanje razgraničenja na Prevlaci, no postoji i nešto novije… Zapravo, da ne okolišamo – dešavanja sa spomen pločom u Morinju prilično su uzburkala strasti, pa i unutar same odlazeće Vlade Crne Gore. Kako Vi gledate na tu situaciju?

Što se tiče granice, zna se koje su legalne i legitimne metode na raspolaganju: ili će se do daljnjega ostati bez trajnog sporazuma, ili će se on postići bilateralno, ili na nadležnom međunarodnom sudištu. Drago mi je da Hrvatska nema u praksi već 20 godina graničnih prijepora ni incidenata s Crnom Gorom, kao što ih je na žalost imala sa Slovenijom. No na snazi je samo privremeno rješenje, i toga moramo biti svjesni.

Što se tiče Morinja, prozirno je odakle su došli otpori i udar na tu spomen-ploču. Ne bih tomu, iako se događaju ružne stvari, i to s opipljivim posljedicama, pridavao preveliku težinu u bilateralnim odnosima, s obzirom na zamršene unutarnjopolitičke odnose u Crnoj Gori. Rekao bih samo načelno to da moramo težiti oslobađanju od negativne popudbine prošlosti, da se nepriznate istine moraju kad-tad i kako-tako priznati, da se moraju dogoditi (neke su se već i dogodile) odgovarajuće isprike i nadoknade odnosno restitucije. Bitno je živjeti i nove generacije odgajati u istini i pravednosti i davati im osnovu za dobre odnose među ljudima i narodima za ubuduće. Kada bi se sve zlopamtilo, svijet bi se u svakom svom dijelu iznova i iznova pretvarao u poprište i ratište.

Drago mi je da među Hrvatima, unatoč iskustvima iz rata početkom 1990-ih, kada je na Hrvatsku izvršena, kako mi to smatramo, višestruka agresija, i JNA i Srbije i Crne Gore, uz domaću pobunu, ali organiziranu iz Beograda, postoji danas sve veće simpatiziranje sa slobodarskim crnogorskim narodom, kojega je onaj bolji dio uvijek znao pokazati i dokazati i svoje čojstvo u svom junaštvu, i svoje junaštvo u svom čojstvu. Želim vašem narodu da se, unatoč opasnim turbulencijama, potvrdi kao narod vrijedan i dostojan svojih tradicija i svoje državnosti, koja ima korijene u srednjem vijeku.

Ja osobno, kao vjernik-katolik i intelektualac, smatram da je – osim nacionalnih politika, geopolitika, interesa i ostaloga – bitno imati i njegovati i određene duhovne vrijednosti. One se pak najbolje njeguju unutar definirane baštine i u sklopu nacionalne kulture, koja se, razumljivo, prožima s drugim kulturama. A uvjeren sam da je za svaku kulturu bitna duhovna i vrijednosna, a to znači i istinska religiozna dimenzija. Sve kulture i sve filozofije izrasle su iz određenih religija i iz određenih teologija.

Ne znam koliko je u Crnoj Gori prisutna svijest o tim kategorijama, o tim dimenzijama, koje nipošto ne treba brkati s „bradatim“, ali ni s „bezbradim“ ni s drugim prostituiranjem kršćanstva, religije ili duhovnosti, s licemjerjem ili s pukom kolektivnom ili identitetskom sviješću kada ona poprima dimenzije mržnje, otimanja i ovladavanja drugima. Pa i sam ateizam i liberalizam, koji danas na Zapadu i drugdje zahvaća sve više ljudi, nije ni moguć ni zamisliv bez teizma i ne-liberalizma, bez tradicije i identiteta; jedino spram njih kao temelja kulture razvijaju se i otkloni od njih i njihova propitivanja i provjeravanja te traženja rješenja u novim dijalektičkim sintezama.

 

Izvor: Hrvatsko nebo

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.