U izdanju nakladničke kuće Verbum 2017. godine na hrvatski jezik preveden je svjetski bestseler „Nesveti sveti i druge priče“, knjiga sjećanja na najrazličitije događaje iz monaškog života monaha, a danas biskupa Ruske pravoslavne crkve, Tihona Ševkunova.
Knjiga sama po sebi približava hrvatskoj čitateljskoj publici duhovni svijet kršćanskog istoka. U tome uvelike pomažu nenametljive napomene prevodioca prof. hrvatskoj jezika i književnosti i ruskog jezika i književnosti Gabrijela Jurića u kojima pojašnjava osnovne pojmove iz pravoslavne kršćanske tradicije kao što su: poslusi, jeromonah, trudnik, iguman, parohija, protojerej, shima, prosfora, arhiđakon, jerođakon, starci i mnogi drugi.
Ševkunov je svoja sjećanja i priče koje je čuo napisao u obliku memoara na oko 450 stranica u hrvatskom prijevodu i unutar 57 poglavlja. Pritom je u knjigu uvrstio dvije propovijedi i dvije priče te je predstavio dvadesetak osoba, uglavnom monaha, pomoću kojih nam otkriva svo bogatstvo duhovnog svijeta. U originalnom ruskom izdanju naslovnicom knjige dominira zelena boja i lik monaha u šumi kojega na kraju puta obasjava sunčeva svjetlost, dok u hrvatskom izdanju prevladava roza boja i drvena kapelica koja u zimskom ambijentu u predvečerje doziva putnike namjernike upaljenom svjetiljkom iznad ulaznih vrata. Ako se naslovnicom izvornika željelo sugerirati nadom prožeti kršćanski put prema Bogu koji svakoga obasjava svojom svjetlošću, onda bismo mogli zaključiti kako se naslovnicom hrvatskog izdanja nastojala istaknuti izrazito velika – rozom bojom nagoviještena – radost otkrivanja duhovnog svijeta. Time smo možebitno pogodili izvornu nakanu pisanja biskupa Ševkunova: pokazati bogatstvo duhovnog svijeta. Nakon prvog iskustva s monaškim životom Tihon je zabilježio kako se pred njim „otvorio predivan svijet koji se ni s čim ne može usporediti“ (str. 7). I doista, pred čitateljem, se nalaze bogata i duboko proživljena iskustva s „predivnim svijetom“.
Taj „predivan svijet“ prepun je predivnih i običnih ljudi prepunih zdravog humora koji su, kako biskup Tihon ističe, sveti. Oni su „bez obzira na sve slabosti i grijehe, ljudi koji čine zemaljsku Crkvu za Gospoda Boga – sveti“ (str. 443.). To su sveti ljudi koji pištoljem – plašljivcem – na svojim balkonima tjeraju ptice, ponekad istuku nekoga radi zaštite vlastitih svetinja – Boga i Majke Božje, ljudi koji se ponekad služe lažima kako bi očuvali svoje manastire, ali i ljudi duboke molitve, veliki radnici i isposnici, u punom smislu riječi Kristovi, tj. kršćani.
Pisac ovih memoara, Georgij Aleksandrovič Ševkunov, rodio se 1958. godine u Moskvi. Nedugo nakon završteka studija za dramaturgiju na Institutu za kinematografiju Gerasimov krstio se 1982. godine, u dobi od 24 godine, nakon negativnih iskustva bavljenja zazivanjem duhova – spiritizmom te se uputio na monaški duhovni put u Pskovsko-pečerski manastir u Pečori u Rusiji. U manastiru je veliki utjecaj na njega izvršio monah Ivan Krestjankin koji svojom osobnošću i duhovnošću predstavlja klasičnog duhovnog oca – starca – pravoslavne tradicije kakvog se može susreti u ruskim književnim klasicima, kao npr. onima Dostojevskog. Otac Ivan nevin je proveo osam godina u logoru. Te su godine za oca Ivana bile najsretnije godine jer je kako sam kaže „Bog bio sa mnom“ (str. 45). Nakon različitih funkcija u manastiru i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi patrijarh Moskovske patrijaršije Kiril imenovao ga je 2015. godine biskupom Ruske pravoslavne crkve u kojoj danas obnaša dužnost upravitelja Zapadnog moskovskog vikarijata.
Pravoslavne crkve organizirane su kao nacionalne crkve koje su potpuno neovisne, a iznad kojih je vrhovno tijelo – tzv. „sveti sinod“, odnosno skup svih pravoslavnih biskupa na sinodi. Uobičajeno se za neovisne crkve koristi naziv autokefalne crkve. Njih je danas ukupno 14: Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska, Moskovska, Srpska, Rumunjska, Bugarska, Gruzijska, Ciparska, Grčka, Poljska i Albanska autokefalna crkva te Crkva Čeških zemalja i Slovačke. Neki autori ovima još pridodaju i Makedonsku pravoslavnu crkvu koja se osamostalila 1967. godine. Za razliku od katoličkih redovničkih zajednica koje su brojne, u pravoslavlju postoji jedinstveni monaški put koji se sastoji, u svome muškom i ženskom obliku, od prihvaćanja i provođenja u život pravila sv. Bazilija. Veliku krizu Ruska pravoslavna crkva i monaštvo proživjelo je za vrijeme vladavine komunističkog vođe Nikite Hruščova (1953. – 1964.) kada je mnogo crkvi uništeno, a mnogi crkveni ljudi poslani u zatvore. Samo su dva manastira tada nastavila djelovati: Trojstvena lavra svetoga Sergeja u Sergijevu Posadu blizu Moskve i Pskovsko-pečerski manastir u kojem je boravio biskup Ševkunov.
Ono što na prvi pogled fascinira i privlači čitatelja da u jednokratnom navratu pročita knjigu su živopisni opisi različitih nadnaravnih iskustava. Prvo čudo koje obilježava pskovsko-pečerski manastir su njegove špilje na kojima je sagrađen. Unutar tih špilja oko 14 000 tijela, uglavnom monaha, je sahranjeno tako što su jednostavno položena u niše. Ono što je zanimljivo jest činjenica da se unutar tih špilja ne osjeća zadah truleža o čemu se osvjedočio i bivši predsjednik Rusije Boris Jeljcin (str. 86). Nadalje, početak duhovnog puta biskupa Ševkunova vezan je za spiritizam. Zajedno s nekolicinom svojih prijatelja počeo je zazivati duhove koji bi se javljali ponekad kao Sokrat, Napoleon ili pak Gogolj. Njihovo bavljenje spiritizmom završilo je u trenutku kada je Gogolj zatražio od njih da popiju otrov. (str. 15). U susretu sa svećenikom postalo im je jasno da se u zazivanju duhova zapravo radilo o susretima s demonima. Od toga trenutka započelo je njegovo duhovno putovanje prema Isusu Kristu – Spasitelju. I doista, kako sam opisuje, doživjeli su susret s Kristom kao sa Spasiteljem: „Spasitelj… Taj naziv koji se tako često koristi s vremenom čak i za kršćanina gubi svoj izvorni smisao. Ali nama je sada to bilo nešto najpoželjnije i najvažnije – Spasitelj. Bilo nam je jasno, koliko god to nevjerojatno zvučalo, da su za nama u hajku krenule nepoznate i moćne sile zla i da nas od njihova ropstva može izbaviti samo Bog“ (str. 16). Spomenimo još jedan čudesan događaj kada je Ševkunov zapravo dovršio nedovršeni obred krštenja. Naime, nekršteni policajac srednjih godina obratio mu se za pomoć jer se s njegovim sinom koji je tada imao deset godina događalo nešto čudesno. Naime, stvari oko njegovog sina počele bi same od sebe gorjeti zbog čega nije niti išao u školu. Nakon uzaludnih traženja odgovora i krštenja nije bilo pomoći. No, Tihon je shvatio da svećenik koji je krstio dijete iz nemara nije izgovorio sve potrebne molitve. Stoga je Tihon izmolio molitve odricanja od đavla nakon čega su požari prestali i nakon čega se cijela policajčeva obitelj krstila (str. 294-295).
Osim čudesnih doživljaja autor kroz knjigu u mnogo navrata oslikava duhovni svijet u kojeg indirektno poziva i samog čitatelja. Duhovni svijet za autora je svijet u kojemu je Bog prisutan, svijet je to Božje prisutnosti. Prekrasan je njegov opis molitve: „Vrlo je to neobično, ali ako se čovjek povuče u molitvu i pritom se ograniči u jelu, snu i razgovoru s ljudima koliko god može, ako ne pripusti u svoj um isprazne misli, a u srce strasti, on uskoro otkriva da u svijetu osim njega i drugih ljudi postoji još Netko. I taj Netko strpljivo čeka da u ovoj beskonačnoj trci života obratimo pažnju na njega. Doista, strpljivo čeka. Jer Bog nikada i nikoga ne prisiljava na svoje društvo“ (str. 97). Monasi su poput jednostavnog i nenametljivog svjetla lampe s naslovnice koji dozivaju čitatelja i vode ga u taj svijet. Opisujući oca Rafaila Ševkunov donosi definiciju monaha – monasi su vodiči u duhovni svijet: „Ali pitanje svih pitanja jest kako doći u taj čudesni svijet? Jer to nije moguće uobičajenim ljudskim načinima: vlašću, protekcijama ili novcem. U taj se svijet ne može proviriti ni uz pomoć svih obavještajnih i tajnih služba. A ne može se u nj tek tako dostojanstveno ušetati ni s diplomom teološkoga fakulteta, pa čak ni tako da se postane svećenikom ili episkopom… Jednostavno rečeno, otac Rafail bio je genijalan vodič u taj svijet. Bog je za njega bio Onaj za kojega je živio i uz kojega je boravio u svakome trenutku“ (str. 420).
Zaključno, može se istaknuti kako su ovi memoari vodič u duhovni svijet, poticaji za polazak na put kršćanske svetosti. Ovi memoari kao da prethode najnovijoj apostolskoj pobudnici pape Franje „Radujte se i kličite“ kojom papa potiče kršćane da se odazovu na put svetosti u svakodnevnom životu odbacivanjem dvaju božanstva: apsolutiziranja intelekta i apsolutirizanja volje (gnosticizma i pelagijanizma). I doista, nije li monaštvo kao vodič u duhovni svijet doista odbacivanje ovih dviju prepreka na putu svetosti? Nije li svakodnevna potraga za svetim zapravo potraga za svetim koju opisuje Ševkunov? Manastir je u tom kontekstu suvremenog doba sklonog potrošačkom hedonizmu i dominaciji vritualnog svijeta na štetu realnog svijeta poput bisera koji opisuje otac Serafim: „Ne možete ni zamisliti što je to manastir! To je – biser, to je neobično dragocjena pojava u našemu svijetu! Tek kasnije ćete to shvatiti i znati cijeniti“ (str. 57) Duhovni svijet je poput bisera. Ova knjiga pokazuje sjaj toga bisera pozivajući čitatelja da ga i sam preuzme i proslijedi.
Zoran Turza