Novopečeni bunjevački jezik sredstvo je za zatiranje Hrvata

Bunjevački govor po svemu je dio hrvatskoga jezika, a velik broj Bunjevaca od početka 20. stoljeća pa nadalje birao je upravo hrvatsku književnojezičnu normu u svojim novinama i knjigama i općenito se u razvoju književnosti oslanjao na Zagreb, rekla je dijalektologinja Sanja Vulić Vranković

Danas se u Srbiji oblikuje poseban standardiziran jezik za jednu grupu od 16 tisuća ljudi, koliko ih se izjasnilo Bunjevcima ne-Hrvatima na zadnjem popisu, i svakome bi trebalo biti jasno da je takav cilj usmjeren ponajprije protiv bunjevačkih Hrvata, odnosno da se njime utječe na uništenje Hrvata u Vojvodini“, istaknuo je na tribini Hrvatske Matice iseljenika povjesničar Robert Skenderović, i sam podrijetlom iz Bačke, koji se više od 20 godina bavi proučavanjem povijesti Hrvata u Vojvodini, odnosno bačkih Hrvata.

Videotribina Bački Hrvati Bunjevci i monopolizacija novoštokavskoga ikavskoga dijalekta – činjenice i posljedice održana je 20. travnja, a povod je bio inicijativa za uvođenje „bunjevačkog jezika“ kao službenog na području grada Subotice. Proziran je to pokušaj izdvajanja bunjevačkoga govora iz hrvatskog jezičnog korpusa kojom se dovodi u pitanje i identitet svih govornika novoštokavske ikavice. Premda na prvi pogled afirmativna, ta inicijativa ozbiljno ugrožava jedinstvo i identitet hrvatske zajednice u Srbiji, naglasili su iz Hrvatske matice iseljenika.

Uz Roberta Skenderovića sa Hrvatskog instituta za povijest, Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, na tribini su sudjelovali prodekanica Fakulteta hrvatskih studija dijalektologinja Sanja Vulić, vodeća stručnjakinja za jezik Hrvata izvan Republike Hrvatske te Đuro Vidmarović, književnik i bivši diplomat te član Glavnog odbora Matice hrvatske.

Sanja Vulić Vranković

Skenderović je pojasnio temeljne pojmove i činjenice iz povijesti, pri čemu se prvo osvrnuo na pitanja jesu li Bunjevci Hrvati i njihova naziva tijekom povijesti kako bi šira javnost dobila jasniji uvid u tu složenu temu.

Kazavši kako je srpska politika već više od sto godina aktivno radila na odvajanju Bunjevaca od Hrvata i na njihovoj asimilaciji, a nažalost radi na tome i danas, naglasio je da se u Srbiji plasira zamjena teza prema kojoj su Bunjevci oduvijek bili Bunjevci koje se nasilno pokušava pohrvatiti, što povijesno nije točno. „Znamo točno da su došli s prostora Dalmacije i da su se nazivali Dalmatincima. Afirmacija bunjevačkog identiteta započela je u Bačkoj u 19. stoljeću kao odgovor na snažnu mađarizaciju. Očigledno je da su naši lideri u takvoj situaciji prihvatili bunjevački kao neki rezervni identitet, zapravo kao kompromisni identitet koji su im Mađari dopustili.“

U 19. stoljeću dalmatinski identitet naglo kopni i na kraju stoljeća više ga nema, istaknuo je Skenderović. „Mađari su dopuštali upravo bunjevački identitet jer im je bilo glavno da se Bunjevci ne izjašnjavaju Hrvatima. Dalmatinski je identitet upućivao na to da su zapravo Hrvati i zato im ni takav nije odgovarao.“ Smatrali su kao i Srbi nakon 1918. da će bunjevački, kao lokalni identitet biti preslab pred asimilacijom i da će Bunjevci kao lokalna, slaba mala zajednica bez potpore Hrvatske uskoro biti asimilirani među Mađare.

„Već u doba Austro-Ugarske mađarske su vlasti željele stvoriti mikroetničku grupu znajući da tako mala etnička grupa u moderno doba nema nikakvu snagu opstanka, odnosno da će se Bunjevci odijeljeni od Hrvata prije ili kasnije asimilirati. Model je to kako se danas, rekao bih u rukavicama, provodi asimilacija“, kazao je Robert Skenderović.

Asimilacija u rukavicama

U povijesnom pregledu osvrnuo se na 1918. kao važnu godinu. Naime, bunjevački Hrvati 10. studenoga 1918. u okolnostima raspada Austro-Ugarske izvjesili su na toranj Gradske kuće hrvatsku trobojnicu, a nepoznat je jednako važan podatak da je nekoliko dana nakon toga, kada je srpska vojska već ušla u Suboticu, 17. studenoga tadašnji župnik i lider Blaško Rajić u crkvi sv. Roka predvodio misu zahvalnicu na kojoj je pjevana hrvatska himna Lijepa naša.

Robert Skenderović / Bernard Čović, Glas Koncila

Postavlja se pitanje, ako Bunjevci nisu Hrvati i ako se nisu osjećali Hrvatima tada 1918, zašto su onda u studenom te godine na toranj Gradske kuće izvjesili hrvatsku trobojnicu i nekoliko dana poslije pjevali hrvatsku himnu, zapitao je Skenderović. Konstatirao je da su nakon 1918. Srbi nastavili politiku odvajanja Bunjevaca od Hrvata u svrhu asimilacije istom metodom kao i Mađari dotad.

„Danas je očigledno došlo do toga da se poseže za još jednim potezom koji se dosad nije činio, izdvajanje bunjevačkoga govora iz hrvatske kulturno-jezične baštine i njegovo oblikovanje u zaseban standardiziran jezik“, istaknuo je Skenderović, upozorivši na političku pozadinu procesa.

Bunjevački Hrvati nikad nisu odbacili svoju bunjevačku ikavicu, nastavio je Skenderović, jer se i danas može čuti u svakodnevnom govoru, i kazao da su stariji ljudi poput njegova djeda i bake govorili isključivo bunjevačkom ikavicom. S druge strane nisu vidjeli nikakvih problema između svoga govora i književnoga hrvatskog jezika, stoljećima prisutna u Bačkoj, jer su njime pisane vjerske knjige kao katekizmi, ali i brojne stručne i znanstvene knjige.

Još potkraj 19. stoljeća mnogi su Bunjevci u Bačkoj bili članovi Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima i Matice hrvatske te su kupovali i čitali njihova izdanja. Osim toga, te su ustanove desetljećima objavljivale naslove uglednih bunjevačkih Hrvata, primjerice 1937. objavljene su Bunjevčice svećenika Blaška Rajića u izdanju Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, kao i brojni drugi naslovi.

Osvrnuo se i na „bunjevački jezik“, kako je kazao, „navodno oblikovan kao standardan“. „Već je učinjeno da se djeci Bunjevaca ne-Hrvata tiskaju udžbenici na ćirilici iako je odavno latinica jedino pisma Bunjevaca u Bačkoj“. Koliko sam pratio medije i izdavaštvo Bunjevaca ne-Hrvata, vidim da bunjevački jezik nije onaj govor kojim su govorili moji djed i baka. Razlikuje se od pravog govora i po sintaksi i po rječniku. Primjerice, Bunjevci su nekad govorili mladež, dok su Srbi govorili omladina, Bunjevci su svoje mjesece nazivali sičanj (ikavizirano), veljača i ožujak, kao i drugi Hrvati“, rekao je Skenderović.

Kad su srpske vlasti nametale nakon 1918. srpski jezik, Bunjevci su se tome protivili i govorili su da oni govore primjerice kažu dojenče, a ne odojče, što se koristilo u sasvim drugom kontekstu. Bunjevački je govor po svemu odavao da je dio hrvatskog jezika.

Skenderović se oštro protivi politici stvaranja tzv. bunjevačkog jezika i njegovu uvođenju kao službenog jezika u Grad Suboticu. „Smatram da je to nedopustiv primjer asimilacije usmjerene protiv jedne manjinske zajednice, konkretno hrvatske zajednice u Vojvodini. U tom smislu u potpunosti podupirem izjave i akcije koje su Hrvatsko nacionalno vijeće i hrvatske udruge u Srbiji pokrenule u očuvanju bunjevačkog govora kao dijela hrvatske jezične baštine“, kazao je Robert Skenderović.

Dekroatizacija Bunjevaca

Bivši diplomat i predsjednik DHK Đuro Vidmarović složio se s Robertom Skenderovićem kazavši da je povijesni trenutak iznimno važan. Osvrnuo se uvodno i na subetnička imena Hrvata u Mađarskoj te je postavio pitanje, kad se radi o književnosti, može li se u 21. stoljeću stvarati nova nacija, nije li to anakroni proces, samo skriveni proces asimilacije, odnosno odnarođivanja, dekroatizacije nacije.

„Mi smo proživjeli stvaranje jedne umjetne nacije, Jugoslavena, u doba bivše države. Doista se slažem s tezom kako je riječ o političkoj manipulaciji koja ima nakanu asimilirati dio hrvatske nacionalne manjine koji živi u Vojvodini. S pravom nam je Ante Sekulić uvijek govorio ‘radije koristite naziv podunavski Hrvati’ jer je osjećao odakle slijedi opasnost“, kazao je Đuro Vidmarović. Nadalje je naglasio da dio Hrvata koristi i svoj subetnički naziv Bunjevci jer se nisu svi opredijelili za separaciju i za novu pseudonaciju već je glavni dio ostao u svom hrvatskom korpusu, uključujući vodeće intelektualce i književnike.

Kao bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika ponovio je i sve stavove DHK-a iznesene u njihovoj izjavi kazavši da književnici nikad nisu krili svoje bunjevačko podrijetlo kao Antun Gustav Matoš ili primjerice Josip Andrić, glavni ravnatelj Hrvatskoga književnog društva Ćirila i Metoda, neprijeporno hrvatski orijentiran. Spomenuo je najvažnije preporoditelje i književnike poput Ivana Antunovića, Matije Došena, Lazara Franciskovića, Ante Jakšića, Bele Gabrića, pjesnika Alekse Kokića, ujedno dionika književnih procesa i u Hrvatskoj, proljećara Jakova Kopilovića, nedavno preminula književnika Milovana Mikovića, urednika časopisa Klasje naših ravni, Ivana Pančića, Petra Pekića, Ivana Petreša, Matije Poljakovića, Vojislava Sekelja, a Ante Sekulić sam je po sebi bio institucija provevši cijeli život kao znanstvenik dokazujući da su Hrvati u Podunavlju integralni dio hrvatske kulture i da ih se ne smije odvajati, kazao je Vidmarović. Valja spomenuti i Balinta Vujkova, skupljača narodnoga blaga, a danas i Tomislava Žigmanova. „Kad govorimo o književnosti, za koga se može danas kazati da je to bunjevačka književnost, a da se izostavi književnost Hrvata Bunjevaca. Na te ljude nemaju pravo, osim nasiljem i manipulacijom uz potporu države matičnoga naroda“, zaključio je Vidmarović.

Đuro Vidmarović / Bernard Čović, Glas Koncila

Čvrsta pripadnost hrvatskom jeziku

Profesorica Sanja Vulić Vranković usredotočila se na jezična pitanja kazavši kako tema otvara niz pitanja i problema. Bunjevački govor dio je hrvatskoga jezika, što je točno i s dijalektološkog aspekta, ali i aspekta književnoga jezika, odnosno jezika pisane riječi. Kad se pođe od dijalektološkog aspekta, pojasnila je, bunjevački govori pripadaju novoštokavskom ikavskom dijalektu. Govore novoštokavskog ikavskog dijalekta osim ikavizama karakteriziraju ista četiri naglaska koja ima i standardni jezik.

Međutim, ima niz sitnih karakteristika o kojima se malo govori, a koji zapravo pokazuju vrlo čvrstu pripadnost i drugim hrvatskim organskim govorima u cjelini. Primjerice, kada je Ivan Pančić 1970. objavio svoju modernu dijalektnu štokavsku pjesničku zbirku Natpivavanja, on upotrebljava brojeve druge dekade (od jedanaest do devetnaest) sa sufiksom –najst. To je nešto što se u današnjim bunjevačkim govorima nažalost velikim dijelom izgubilo. Nije to uzeo iz drugih hrvatskih govora i literature, već upravo iz tradicije bunjevačkih govora jer Balint Vujkov, koji je bilježio pučke proze i narodne priče bunjevačkih Hrvata, u starih je ljudi bilježio upravo brojeve dvanajst, šesnajst, što znači da su tako govorili.

Nadalje, kad se radi o jeziku književnosti bunjevačkih Hrvata, najveći dio hrvatskih pisaca u matičnoj domovini u drugoj polovici 19. stoljeća prihvatio je kao književni jezik Zagrebačke filološke škole. Iznimno je važno naglasiti da su upravo tu književnojezičnu normu velikim dijelom prihvatili istaknuti bunjevački književnici u Bačkoj pa su na taj način neizravno pokazali da se osjećaju dijelom hrvatskog naroda, hrvatskoga književnog i hrvatskoga jezičnog korpusa, istaknula je Sanja Vulić Vranković. Također je kazala da se općenito može reći da je veliki broj Bunjevaca od početka 20. stoljeća pa nadalje birao hrvatsku književnojezičnu normu u svojim novinama i knjigama i općenito se u razvoju književnosti oslanjao na Zagreb.

U drugoj polovici 20. stoljeća niz je pisaca koji barem dio ili pak većinu djela pišu na hrvatskom standardnom jeziku, pri čemu opredjeljenje za hrvatski standardni jezik pokazuje i njihovo nacionalno opredjeljenje. Istaknula je primjer pisca Milivoja Prćića, koji je kao ugledan književnik na standardnom jeziku 2008. objavio pjesničku zbirku na bunjevačkom govoru Pisme za nuz sviću pretpostavljajući da će se dogoditi ono što se ovih dana događa. Želeći spriječiti mogućnost da njegova zbirka bude pomagalo rashrvaćivanju, na kraju knjige tiskao je upozorenje: „Ova knjiga pjesama je napisana na bunjevačkoj ikavici kao dijalektu hrvatskoga jezika. Zabranjeno je njeno korištenje u cijelosti ili u dijelovima te pretisak posebice svima koji protivno znanosti utvrđuju postojanje bunjevačkog jezika i zasebne bunjevačke nacije.“

Ovom stručnom tribinom Hrvatska matica iseljenika pridružila se brojnim institucijama i pojedincima koji su argumentima znanstveno osporili tezu o tzv. bunjevačkom standardnom jeziku, potvrdivši da je riječ prije svega o nastavu velikosrpske asimilacijske politike i napadu na Hrvate u Vojvodini. Sada je na svim institucijama, a prije svega na hrvatskoj diplomaciji, da tu istinu promiču i konkretnim akcijama. Postavljanje kamena temeljca za izgradnju Hrvatske kuće u Subotici 28. travnja svakako je takva akcija.

Autor: Jelena Gazivoda

Izvor: Vijenac, 709 – 6. svibnja 2021.