Odilon-Gbènoukpo Singbo: Dodir dušā u ispunjenoj usamljenosti

Današnji evanđeoski (Iv 8, 51-59) odlomak nastavlja opis sukoba između Isusa i Židova. Parafrazirajući Blaisea Pascala možemo reći da se ovdje sukobljavaju duh geometrije i duh finoće, odnosno istančanosti. Jednostavnije rečeno, shvaćanje zbilje u doslovnom i u prenesenom smislu. Duh geometrije gleda na stvari onakve kakve jesu.

Čovjek je čovjek, stol je stol, cvijet je cvijet… ne gleda dublje.  Dok nas duh istančanosti potiče da silazimo u dublju realnost stvari da ih ispitujemo: što je čovjek, stol, cvijet? Ispituje njihov dublji smisao. Takav duh prisutan u Kristu danas izjavljuje: „Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.“

Drugim riječima, unatoč tolikim mrtvim tijelima koja ovih dana gledamo u raznim zemljama, trebamo shvatiti da onkraj te smrti postoji život vječni, zapravo tom smrću se rađamo za Život. Dovoljno je čuvati Kristovu riječ i ne zatvoriti se u duh geometrijski duh.

Već sada možemo pod utjecajem takvog geometrijskog duha upasti u beznađe, u depresiju, u odustajanje od sebe i od Boga. Međutim, duh finoće nam pomaže shvatiti trenutak izolacije i usamljenosti kao priliku za život. Svjestan sam da je to vrijeme kada koristimo priliku baviti se nekim stvarima koje smo do nedavno odgađali. Zasigurno su nam kućne prostorije urednije, sve na svojem mjestu. Nastojimo svaki trenutak ispuniti nečim zanimljivim: igrama, filmovima, pisanjem, crtanjem, čitanjem, telefonskim pozivima, porukama itd. No, i ovo vrijeme bi nam trebalo služiti za životnu duhovnu obnovu tijekom koje naučimo živjeti ljepotu samoće, razvijati temelje istinskog duhovnog života kojima uspijemo odagnati od sebe izjedajuću sumnju u sebe kojom obično urušavamo odnos s Bogom i s vlastitim središtem. Ovo je trenutak kada se možemo kloniti onih strahova kojima zabrinuto promatramo pogled drugih, ne bi li oni razotkrili naše slabosti, našu nesavršenost; da drugi ne dižu na nas sudački štap zbog naših nedostataka. Stoga ovo vrijeme nam zaista može pomoći čuti vječni Očev glas: za život si stvoren, ne za smrt. Ako očuvaš moju riječ, nećeš vidjeti smrti dovijeka. Za ljubav si stvoren, ne za strah i osjećaj odbačenosti. Znaj da si prihvaćen i ljubljen unatoč svemu. Traganjem za priznanjem drugih nećeš nikad biti sretan i ispunjen, jer je ljudsko priznanje gotovo uvijek uvjetovano nečim.

Stoga je trenutak samoće, tišine, šutnje upravo privilegirano vrijeme za susret s Bogom i sa sobom. Tamo gdje nije tišina tako shvaćena i proživljena, nastupaju samo geometrijski duh i razorne misli i postupci. Dok se medicinski djelatnici bore za svaki život, naše sklopljene ruke postaju izvor moćne snage za njihov rad. Njihova junačko i djelotvorno predanje praćeno je našom duhovnom, dubokom i istinskom blizinom u tišini i molitvi. Na taj način naša tišina postaje stvaralačka, a ne razorna za sebe i za druge.

Ta tišina nadalje pomaže nam razotkriti i trenutke u kojima smo se nekad bavili sobom, svojim očekivanjima od života. Ukratko, svojom ustrajnom i nezdravom zaljubljenošću u sebe i krivim gledanjem na svoje probleme, koji sada u usporedbi s pandemijskim zbivanjima, nisu ni problem.

Tišina uzrokovana mjerom socijalnog distanciranja nauči nas kako zagrliti bez dodira. Stavlja nas u božansku igru zagrljaja dušā, nauči nas  kako se zajedno držati rukama dušā. I nadasve kako biti još povezaniji s drugima u vlastitoj i ispunjenoj usamljenosti.