Izložba fotografija Dražena Zetića “Iz vjedara mora – Zapisi o Boki” bila je otvorena u četvrtak 9. travnja 2015. godine u Hrvatskoj paneuropskoj uniji u Zagrebu. U nastavku pročitajte recenziju izložbe koju je na predstavljanju izrekla prof. Nevenka Nekić i pogledajte fotografije našeg kolumniste “Dobrog razbojnika” predstavljene na toj izložbi:
Svjetlo i sjena
Umjetnost fotografije stara je više od 150 godina. Koliko je užitaka pružila u tom razdoblju, znaju zaljubljenici u to magično oko kamere koje bilježi i zaustavlja život što je nestao, prohujao u vremenu i prostoru. Nije fotografija samo dokument, ona je i to, ali čim uhvati onaj diskurs refleksivnog, mističnog, snovitog ili tajnovitog, fotografski se zapis pretvara u solilokvij snimatelja, u priču, problematizira topos (pejzaž), sugerira vrijeme kao četvrtu dimenziju, odaje se gotovo sakralnom pokušaju tajnovitih namjera sačuvanja onoga što je bilo.
Autor ovog fotografskog artizma, Dražen Zetić, tematski se veže za prostor Bokokotorskog zaljeva, tragajući ne samo za veličanstvom planinskih gromada koje se ogledaju u moru, nego i za naoko beznačajnim partikulicama ruzinaste ljepote: olinjaloga kajića, zahrđaloga lanca, prozora otpalih škura, nagrizenoga kamenog stupovlja, smećkastih kaleža ili keramičke posude koja podsjeća na mrtve prirode majstora Chardina.
Sklonost ovim temama mrtvih priroda odaje melankoličnu dušu, traganje za nadnaravnim prostorima, pomalo prožetih Thanatosom i tamninom koja podsjeća na barokne ugođaje i slutnje smrti. Sve materijalno je prolazno, sve odlazi u zaborav, sve tone u vrijeme koje kronosovski guta naše uspomene, osame naših predaka i ostatke neponovljive prošlosti. U vitičastom ukrasu nad bucalom čuva se i znalački kovački dar davno umrloga majstora, kakvih više nema, u pomno složenim kamenovima prazne kuće još ječe glasovi, ispod raspuknute makulature stare knjige zapis je kojega bi trebalo odgonetnuti, u odsjaju i sjeni kaleža tajna je života i smrti, u osamljenu cvijetu skrivena je ljepota koju pjesnik kamere pronalazi, u akantusu na vrhu sačuvana kapitela jeka je antike koja je dodirnula hrvatsku obalu…
Osnovno sredstvo Zetićeve umjetnosti fotografije odnos je svjetla i sjene. Svjetlo će razotkriti strukture kamena, drveta, metala, flore, obasjati uzbibane ili glatke površine mora, prodrijeti kroz neke otvore u drevnim utvrdama, stvoriti čarobne prizore sunčeva zalaska i planine obliti rumenilom, a površje mora zlatom. Osobiti izazovi su teksture kamena, drveta, metala, naročito patiniranoga atmosferilijama ili stoljećima koraka izglačanoga kamenoga “kogula”. Iz dubina mora čarobni odsjaj maslinaste površine, nebeske sfere u vedrinama i oniričkim slikama razastrtih oblaka, ili samotno svanuće s masivom planine kao i gustoga tmastoga oblačja.
Sjene su dio života pa i zapisa o njemu: one su slojevite i javljaju se u pretapanju sa svjetlom, kao u filmu, pastelno preuzimajući svjetlu glavnu ulogu i utapajući u duboku tamu i tišinu ono jasno i zvonko u sunčevu sjaju. Time se pjesničko i sjetno obraća gledatelju nudeći nezamjetnu partikulicu u sjeni.
Kompozicija kao element slikarstva i ovdje zauzima važno mjesto: od uvećanja pojedinosti, do ritma kakve arhitektonske građevine, sudara oblih i ravnih linija, pa do veličanstvenih veduta otoka u čistom impresionističkom izboru boja i doba dana, a isto tako i divljenja pred uznemirenim i razbarušenim nebom, koje luduje ponad statične stare crkve. Kotor počiva u ljušturi zidina s masivom modrikastih planina iza leđa i čuva misao o vrijednosti prošloga. O tome je veliki Tin rekao: pjesnici su povjesnici. Zar umjetnici fotografije to nisu? Kotor na dubokoj zaljevskoj usni kao kruna prostora sakralnoga i profanoga hrvatskoga sjećanja glavni je lik na ovim likovnim zapisima.
Sakralno je sadržano u samoj ljepoti svake fotografije, a zlatni Krist koji gleda iz visa na nas zemnike, sjetit će neke na onu sjajnu misao spisatelja Nabokova: “Istina je tamo gdje je stajao Križ.”
Nevenka Nekić, prof.