Opis mučenja Gospodina našega Isusa Krista

Naš Gospodin Isus Krist nam je u svemu bio jednak, osim u grijehu. Njegovo tijelo bilo je podložno fizičkim i fiziološkim zakonima kao i naše. Kao i svaki čovjek, i Isus je prolazio kroz odrastanje, osjećao je bol, glad, žeđ, umor i potrebu za snom. No za Njega i za nas, najvažnija je patnja Njegovoga tijela u Muci, prema smrti kojoj neminovno ide svako ovozemaljsko tijelo.

Svi znamo što se i kako dogodilo – pripremamo se za to u Korizmi, pomno slušamo izvješća sva četiri evanđelista i duhovno proživljavamo Veliki Tjedan. Osim Novoga Zavjeta, okolnosti vezane za Isusovu muku nalaze se u pravnom sustavu Hebreja i Rimljana prvog stoljeća te pisanim dokumentima Kornelija, Tacita, Plinija i drugih. Uzimajući u obzir svjedočenja kršćana i njihovih protivnika, činjenicu da je Isus univerzalno prihvaćen kao povijesna osoba, kratkoće vremena od događaja Muke i datiranja dostupnih manuskripata, potvrde sadržaja Novog Zavjeta od strane povjesničara i arheologa, upućeni smo na pouzdano svjedočanstvo iz koga se može rekonstruirati moderna medicinska interpretacija Isusove smrti.

Bič kojim se izvršavala kazna sastojao se od kožnih resa različite dužine u koje su bile utkane čelične kuglice ili oštri dijelovi životinjskih kostiju, ne bi li doveli do što većeg oštećenja kože

Dopuštenje za izvršenje smrtne presude je mogao donijeti samo predstavnik rimske vlasti te je Pilat to i učinio, nakon što je optuženik od Heroda Antipe vraćen bez krivice. Iako je Isus bio u dobrom fizičkom stanju, on je na Veliki Četvrtak pretrpio osjećaj napuštenosti, nije spavao i morao je propješačiti oko 4 km od jednog do drugog mjesta suđenja. Ovi emocionalni i fizički čimbenici utjecali su na kasnije efekte bičevanja.

Bič kojim se izvršavala kazna sastojao se od kožnih resa različite dužine u koje su bile utkane čelične kuglice ili oštri dijelovi životinjskih kostiju, ne bi li doveli do što većeg oštećenja kože. Obnažena leđa, butine i noge bile su izložene udarcima, dok su ruke bile vezane iznad glave. U bičevanju su sudjelovala dvojica vojnika ili jedan vojnik koji je mijenjao svoj položaj. Trajanje bičevanja ovisilo je o zapovjedniku i moglo je dovesti do kolapsa ili čak smrti. Bičevanje je ranjavalo kožu, a jači udarci izazivali su krvarenja u mišićima. Prema židovskom zakonu, broj udaraca je mogao ići do 39.

Razapinjanje su Rimljani preuzeli od Kartažana, a ova kazna je trebala trajati dugo (od tri sata do tri dana) i završiti smrtnim ishodom, a nakon maksimalne boli i patnje

Nakon bičevanja, vojnici su stavili trnovu krunu na Isusovu glavu i ponovno ga udarali po licu drvenim palicama. Teško bičevanje, bol i gubitak krvi mogli su uzrokovati stanje blisko šoku i općem slabom stanju i imali su značajan utjecaj na dužinu preživljavanja na križu. Na ovo je trebalo dodati i utjecaj fizičkog i mentalnog zlostavljanja, gladi, žeđi i neprospavane noći.

Razapinjanje su Rimljani preuzeli od Kartažana, a ova kazna je trebala trajati dugo (od tri sata do tri dana) i završiti smrtnim ishodom, a nakon maksimalne boli i patnje. Ova ponižavajuća i okrutna metoda bila je rezervirana za robove, strance, revolucionare i kriminalce. Isus je najvjerojatnije bio raspet na križu oblika slova T. Vertikalni i horizontalni dio križa mogli su zajedno težiti oko 136 kg, a osuđenik bi nosio samo horizontalni dio (patibulum), čija je težina varirala od 36 do 57 kg. Patibulum je nošen na vratu, leđima i raširenim rukama, za koje je bio fiksiran užetom. Od tvrđave Antonije do mjesta raspeća, Isus je morao hodati i nositi patibulum oko 600 metara, po Via Dolorosa. Na tom je putu zbog iscrpljenosti padao tri puta, pri čemu mu je teški patibulum mogao prignječiti prsni koš i srce.

Ručni zglobovi probadani su zakucavanjem čavala dužine 13 do 18 cm, debljine 1 cm

Prije raspeća, osuđeniku bi bila ponuđena gorka mješavina vina i mira (smola dobijena iz trnovitog grma) kao sredstvo protiv boli, što je Isus odbio. S njega je skinuta odjeća, što je dodatno moglo otvoriti rane od bičevanja te je bio gurnut leđima na zemlju, pri čemu su se rane od bičevanja dodatno mogle zaprljati. U procesu fiksiranja tijela za križ, ruke i noge su se prikivali čavlima ili vezivali užem. Ručni zglobovi probadani su zakucavanjem čavala dužine 13 do 18 cm, debljine 1 cm.

Najvažniji efekt raspeća bio je poremećaj disanja

Raspeti je zatim, zajedno s patibulumom, podizan i fiksiran za vertikalni dio križa, što je uzrokovalo ekstremno opterećenje na ručne zglobove, laktove i ramena, uz moguća iščašenja. Nakon toga su stopala prikivana probadanjem između metatarzalnih kostiju, pri čemu su koljena morala biti savijena u stranu, što je pogoršavalo ionako težak položaj cijelog tijela. Samo probadanje ruku i nogu nije dovodilo do velikog krvarenja jer su se izbjegavale povrede velikih arterija. Položaj čavala između kostiju ručnog zgloba i stopala omogućavao je dobru fiksaciju tijela. Povrede kostiju i živaca izazivale bi ogromnu bol, a lezija samog živca mogla je dovesti do paralize dijela šake.

Najvažniji efekt raspeća bio je poremećaj disanja. Naime, težina tijela, zajedno s raširenim rukama poticala je udisanje, ali oslabljivala izdisanje zraka. Tako je razina ugljičnog dioksida brzo rasla, a padala ona kisika u krvi, što je pak vodilo u acidozu (kiselost krvi). Za odgovarajuće izdisanje bilo je potrebno ispraviti tijelo i osloniti ga na noge, što je pak uzrokovalo jak bol u prikovanim stopalima. Ujedno je bilo potrebno saviti ruke u laktovima i ramenima, što je bilo vrlo teško da se ne prouzroči bol u rukama. Naizmjenično ispravljanje i opuštanje u cilju boljeg disanja brzo je iscrpljivalo tijelo. Grčevi mišića su nastajali zbog gubitka krvi, smanjene koncentracije kisika i fiksiranog položaja tijela. Zbog narušenog procesa disanja, govor je predstavljao iznimno zahtjevan zadatak.

Uzroci smrti na križu su mnogobrojni, ali najvažniji su gubitak krvi i gušenje zbog iscrpljenosti

Uzroci smrti na križu su mnogobrojni, ali najvažniji su gubitak krvi i gušenje zbog iscrpljenosti, a moguće je i akutno zatajenje srca, pri čemu su svi ovi procesi doprinijeli kratkom vremenu boravka na križu – tri do šest sati. Drugi mogući faktori smrti su su dehidracija, poremećaji rada srca i nakupljanje tekućine u srčanoj i plućnoj maramici. Nakon što su vojnici konstatirali Isusovu smrt, dugačkim kopljem Mu je probodena desna strana prsnog koša te su iz srca otekli krv i voda. Evanđelist Ivan spominje prvo pojavu krvi, makar je vjerojatnije da se prvo pojavila voda zbog izljeva u plućnoj i srčanoj maramici.

Isus je, kako smo vidjeli, preminuo nakon strašnog mučenja i u velikim bolovima i tijela i duše. Za nas je trpio i umor. Pohodimo zato navečer u našim crkvama njegov grob u koji će biti položen, ali samo za kratko vrijeme, i molimo da i mi križeve u našem životu uzmognemo ponijeti i iznijeti do kraja, kako bismo sudjelovali u slavi uskrsnuća.