Nedaleko od Tesline hidrocentrale na slapovima Nijagare, koja se u vrijeme gradnje smatrala jednim od svjetskih čuda svoga doba, danas stoji spomenik Nikoli Tesli. On se po noći ne osvjetljava kako bi se naglasio njegov doprinos svijetu i mogućem mraku koji bi nas bez Tesle okruživao. I uistinu, kada bi bilo moguće i samo zamisliti kako bi izgledao svijet bez njegovih otkrića, bio bi to svijet nimalo nalik našemu.
Nikola Tesla izmislio je ili barem teorijski zamislio gotovo sve tehničke naprave kojima se danas koristimo. One su označile početak Druge industrijske revolucije, čiji je meteorski razvitak omogućio da 74 godine nakon otkrića izmjenične struje čovjek sleti na Mjesec i danas komunicira jedinstvenim sustavom, te svoga stvaraoca smjesti među besmrtnike znanosti kojemu su se istinski divili i velikani poput Alberta Einsteina ili Nielsa Bohra.
Djetinjstvo i mladost
Životni put ovog Prometeja našeg doba započinje u malom Smiljanu u hrvatskoj Lici. Legenda kaže kako je istog trenutka kada je mali Nikola rođen, a bilo je to oko ponoći 9. na 10. lipnja 1856, jedna golema munja osvijetlila olujno nebo. Oboje njegovih roditelja, pravoslavni svećenik Milutin i domaćica Đuka, bili su ljudi širokih i otvorenih pogleda na svijet, ali i potjecali iz obitelji čiji su sinovi generacijama nasljedovali svećenički poziv, te je još od najranije mladosti za isti poziv bio predodređen i Nikola. On je, međutim, imao druge snove, koji svoje obrise počinju poprimati nakon završetka osnovnog školovanja u rodnom Smiljanu i Gospiću, realne gimnazije u Karlovcu, te preboljene kolere, budući da mu tad otac dopušta odlazak na studij elektrotehnike na Visokoj tehničkoj školi u Grazu. Iako je bio neobično bistar i zadano gradivo svladavao s lakoćom, zbog nedostatka financijskih sredstava, ali i goleme strasti za kartanjem i bilijarom, koji su ga kao studenta posvema zaokupili, studij nikada nije završio. Jedan događaj iz tih dana, ipak, trajno je obilježio Teslu. Na satu fizike, naime, stanoviti profesor Poeschl studentima je demonstrirao rad Grammovog stroja, koji se mogao koristiti i kao motor i kao generator, ali uz uporabu komutatora, pomoću kojega se mijenjao smjer struje, no čije su četkice izazivale preveliko iskrenje. Tesla je bio mišljenja kako su četkice na komutatoru suvišne, čemu se Poeschl oštro usprotivio, a Teslu ismijao. No, sljedećih nekoliko godina misao o izmjeničnoj struji naprosto je opsjedala mladog genija.
Iz Graza Tesla seli najprije u Prag, a zatim Budimpeštu, gdje se zapošljava kao projektant u Centralnom telegrafskom uredu ugarske vlade. Ondje je sudjelovao u izgradnji nove telefonske centrale i poboljšao uređaj za pojačanje glasa kod telefona. No, što je mnogo važnije, za jedne šetnje gradskim parkom, prilikom koje je prijatelju recitirao Goetheova Fausta, najednom mu je sinula ideja o okretnom magnetskom polju čime je konačno bila riješena zagonetka izmjenične struje. Tim je otkrićem Tesla postavio temelje moderne elektrotehnike i proizvodnje izmjenične struje kakvu i danas koristimo.
Nedugo potom, na poticaj šefa, odlazi u Francusku i radi u Compagnie Continentale Edison de Paris, no ondje se zadržava tek oko godinu dana. Dovoljno da konstruira prvi indukcijski motor, ali i shvati kako će za razvitak vlastitih ideja u Europi teško smoći prijeko potrebna sredstva. Šansa za to pružala se tek u zemlji velikih mogućnosti – Americi.
Odlazak u Ameriku
Tesla je u New York stigao 1884. godine. Sa samo četiri centa u džepu, ali velikim planovima i pismom preporuke engleskog inženjera Charlesa Batchelora u kojemu je stajalo: Znam dvojicu velikih ljudi. Jedan od njih ste vi, a drugi je ovaj mladić. Pismo je, naravno, bilo za Thomasa Edisona. Tesla je jedva mogao dočekati susret sa slavnim znanstvenikom, nadajući se kako će ovaj moći shvatiti sve prednosti koje pruža izmjenična struja. Iz toga susreta, međutim, kao i iz kasnije suradnje s Edisonom, kada ga je ovaj prevario za pedeset tisuća dolara, što je za ono vrijeme bio itekako pozamašan iznos, u Teslinim je ustima ostao tek gorak okus. Između dvojice nesumnjivo velikih ljudi, ali bitno različitih pogleda na metode istraživačkog rada i budućnosti proizvodnje električne energije, razlaz je bio neminovan. Ponosni je Ličanin narednih nekoliko mjeseci jedva preživljavao kopajući kanale za dva dolara dnevno. Nadu ipak nije gubio i čim se domogao nekih sredstava, osnovao je samostalni laboratorij Tesla Arc & Light Co s ciljem usavršavanja strojeva izmjenične struje čiji je izumitelj Nikola Tesla. 16. svibnja 1888. drži predavanje pred Udruženjem američkih elektroinženjera i javnost impresionira mogućnostima izmjenične struje, čiji je prijenos bio moguć bez obzira na udaljenost, a nedugo potom vlastite patente prodaje Georgeu Westinghouseu, ambicioznom investitoru i jednom od najvažnijih ljudi u daljnjem Teslinu životu. Prema ugovoru koji su sklopili, Westinghouse se obvezao isplatiti Tesli 60.000 dolara, te još po 2,5 dolara za svaku konjsku snagu prodane električne energije, što je Teslu trebalo učiniti jednim od najbogatijih ljudi na svijetu. Ipak, bitka za dokazivanje prednosti izmjenične nad Edisonovom istosmjernom strujom time nije bila gotova. Zato dobiveni novac Tesla odmah ulaže i još bogatije oprema laboratorij. To mu omogućava nesmetani rad, čiji će plodovi biti vidljivi već u najkraćem roku, na Svjetskoj izložbi u Chicagu, u povodu 400. obljetnice Kolumbova otkrića Amerike, a zatim i u pobjedi na natječaju za izgradnju hidrocentrale na slapovima Nijagare, najsuvremenije i najveće hidrocentrale toga vremena, koja je istodobno značila i konačnu pobjedu Teslina sustava izmjenične struje.
Dobre godine
Suradnjom s Westinghousem Tesla je dosegnuo vrhunac slave i uspjeha, ali i produktivnosti. Tih godina konstruira svoje prve generatore struja visokih frekvencija, eksperimentira sa sjenografom, osmišljava radar i uporabu solarne energije, te dolazi do brojnih drugih otkrića, koja danas služe kao osnova mnogih grana elektrotehnike (elektromedicine, radio-tehnike, radarske tehnike…). Također drži više predavanja u SAD-u, na , čime se dobar glas o ovom geniju proširio na čitav svijet. Bile su to dobre godine i činilo se da Teslin uspjeh više ničim nije ugrožen. No, nažalost, nije bilo tako. U Americi dolazi do privredne krize, te se velik broj kompanija našao u teškom položaju, među njima i ona Georgea Westinghousea. Westinghouse je u tom trenutku Tesli za tantijeme dugovao desetak milijuna dolara. Znajući da bi zahtjev za isplatom značio istodobno Westinghouseov financijski krah, Tesla se velikodušno odriče novca i jednostavno kida sklopljeni ugovor. Novac mu je, međutim, uskoro bio itekako potreban budući da mu godine 1895. u požaru biva uništen laboratorij, a u njemu i svi strojevi i uređaji, kao i bilješke i tehnička dokumentacija o njegovu dotadašnjem radu, što je Teslu vratilo gotovo na početak, a razvitak pojedinih njegovih izuma zaustavio ili čak potpuno onemogućio. Od ove katastrofe Tesla će se teško oporaviti. Ipak, čim je od E. D. Adamsa, predsjednika Cataract Consturction Company i direktora Morganove banke, uspio dobiti prijeko potrebni novac gradi novi laboratorij i najavljuje novi veliki projekt: komunikaciju bez žica po cijeloj zemaljskoj kugli. U tu svrhu u Colorado Springsu gradi golemu radiostanicu, te ondje boravi od svibnja 1899. do rane 1900. godine. Ondje dolazi do još jednog velikog otkrića – stacionarnih valova, pomoću kojih dokazuje da Zemlja može poslužiti kao vodič i reagirati kao glazbena viljuška na električne vibracije na određenoj frekvenciji.
Također je vršio i eksperimente sa svojim najjačim transformatorima, od kojih su neki razvijali napone i iznad 12 milijuna volti, a pokušavao je i prenijeti električnu energiju bežičnim putem. O tome je Tesla vodio detaljan dnevnik, no rezultati nisu potpuno jasni. U njemu se tvrdi kako je uspio upaliti 200 žarulja koje međusobno nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, a koje su svaka pojedinačno osvjetljavale krug od 41 metra oko sebe. Ovo, međutim, nikada nije dokazano.
Posljednji proplamsaji
Po povratku u New York Tesla započinje konstrukciju tornja divovskih dimenzija, koji bi bežičnim putem odašiljao signale. Kao lokacija izabran je Wardenclyffe na Long Islandu, a kao investitor pojavio se J. P. Morgan, tada jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu. Pomoću toga tornja želio je Tesla osigurati slanje slika, vijesti, telefonskih poruka, vremenskih prognoza i burzovnih izvještaja, ali i električne energije bežičnim putem.
Ova skupa gozba elektrotehnike, kako ju je Tesla kasnije nazvao, izdizala se 61 metar u visinu, a na vrhu je imala čeličnu kupolu gljivastog oblika, tešku 65 tona.
Zbog nedostatka novaca radovi su ipak morali biti zaustavljeni, a stanica prodana kako bi bili vraćeni nagomilani dugovi. U međuvremenu Tesla će imati još nekih svjetlijih trenutaka poput demonstracije u Madison Square Gardenu, kada su svijetu predstavljeni prvi robot i brod na daljinsko upravljanje, zatim otkriće fluorescentne rasvjete, lasera i cjelovitog radarskog sustava. Ipak, propast projekta u Wardenclyffeu 1906. godine značio je i Teslinu poslovnu propast. Nakon toga rad će preusmjeriti na turbine i druge projekte, a svijet zabavljati povremenim pojavljivanjima u novinama s uvijek novim idejama i konkretnim prijedlozima koji bi mogli pomoći čovječanstvu. Jedno od njih bio je i članak u New York Timesu 1934. godine, kad je izviješteno kako je Tesla otkrio tzv. zraku smrti, tajnovito oružje kojim bi se osigurao svjetski mir. Radove na ovom području naročito je intenzivirao u trenutku kad je bilo gotovo razvidno da je II. svjetski rat pred vratima. Zrake, međutim, nitko nikada nije vidio, niti ponovio Tesline pokuse. Zbog njih je, međutim, kao i zbog drugih tajnih Teslinih izuma, velik broj od oko 100.000 dokumenata iz izumiteljeve ostavštine, nakon njegove smrti, završio u arhivima tajnih službi, te je sve do danas strogo čuvana tajna, nedostupna kako javnosti, tako i znanstvenicima. Posljednji patent prijavio je 1928. godine.
Bila je to letjelica zamišljena i kao helikopter i kao zrakoplov, preteča aviona s vertikalnim uzlijetanjem, i vjerojatno jedini izum čiji prototip, zbog nedostatka novca, nije sam izgradio.
Kompleksni genij
Za života je Tesla imao veoma mali broj bliskih prijatelja. Osim književnika Marka Twainea i izdavača Roberta Underwooda Johnsona, tom krugu pripadali su uglavnom bogati industrijalci, bankari i umjetnici poput Georgea Westinghousea, J. P. Morgana, Ivana Meštrovića, Johna Astora ili Stanforda Whitea, koji su istodobni bili i Teslini financijski mecene.
Ovo dosta čudi s obzirom da je Tesla uvijek i posvuda bio rado viđen gost, a komunikaciju s ljudima zasigurno mu je znatno olakšavala činjenica da je tečno govorio čak devet jezika.
Također, pozornost je privlačio visokim stasom i markantnom pojavom, koja nije ostavljala ravnodušnim nikoga, pa tako ni žene. Uz njegovo spominjala su se imena brojnih žena, no on se nikada nije oženio. Dapače, tvrdio je kasnije, kako nikada nije niti dotaknuo jednu ženu, a to je pravdao golemim strahom od bakterija, zbog kojega je izbjegavao čak i rukovanje s drugim ljudima, a i sama pomisao da bi mogao dodirnuti nečiju kosu ili nakit duboko mu se gadila. Odjeća mu je morala biti bez i najmanjeg nabora, rukavice je bacao nakon samo nekoliko dana uporabe, a pretjerano čistunstvo očitovalo se i u prerevnom održavanju higijene: ruke je prao gotovo neprestano, zbog čega je u svakoj prigodi pored sebe morao imati desetke čistih ručnika, a čak i besprijekorno čisto posuđe i pribor za jelo prije objeda obvezatno je brisao. Spavao je veoma malo, tek oko četiri sata dnevno, dok je većinu vremena najradije provodio radeći u laboratoriju ili hraneći golubove po njujorškim parkovima i sobama hotela u kojima je boravio. Bio je nevjerojatno posvećen radu i posao koji bi započeo nikada nije ostavljao nedovršenim, a prema svojim pomoćnicima i zbog najsitnije pogreške nerijetko je postupao krajnje okrutno, no oni su mu, unatoč tome, iz nekog nepoznatog razloga, ostajali vjerni sve do njegove smrti, pa čak i onda kad ih zbog nedostatka novca nije mogao plaćati. A upravo nedostatak novca, kojega je uvijek bilo premalo, te zaštita patenata i birokratski poslovi, kojih je uvijek bilo previše, predstavljali su mu najveću muku čitavog života.
Smrt u neimaštini
Tesla je bio u vječitoj potrazi za načinom koji bi ovaj svijet učinio boljim i naprednijim. Njegovi suvremenici, međutim, nisu mogli lako pratiti zamisli ovog genijalnog, ali i samoživog i ekscentričnog znanstvenika, kojemu će tijekom cijeloga života od ljudskoga biti draže društvo golubova i munja koje je sam proizvodio. Zbog toga su ga priznanja i počasti uglavnom zaobilazila, a njegov samozatajni rad ni danas nije odgovarajuće valoriziran. Tako Tesla nikada nije dobio Nobelovu nagradu, iako ju je vjerojatno zaslužio i više nego itko drugi. Za nju je navodno bio nominiran više puta, ali budući ju je trebao primiti zajedno s Edisonom, za kojega je pak držao da nije pravi znanstvenik nego tek šarlatan i plagijator, uporno ju je odbijao. Unatoč tome, možemo ga ipak smatrati čak trostrukim laureatom ovog najvišeg priznanja – desetljećima kasnije sudovi diljem svijeta donijeli su pravične presude i Tesli potvrdili zasluge za otkriće radija, a pripisuje mu se i prvenstvo izuma X-zraka i elektrona. Nepravda time, međutim, nikako nije mogla biti ispravljena, jer osim osobnog priznanja izostali su i značajni novčani dobici koje su ta priznanja sa sobom nosila, a što je za posljedicu imalo da se Tesla, osim s nerazumijevanjem okoline neprestano morao boriti i s besparicom. Poput pljuske u lice, pak, zvuči najveća nagrada koju je za života primio – ona Američkog instituta za električnu energiju s imenom Thomasa Edisona. Tesla ju je najprije s gnušanjem odbio, ali nakon dugog uvjeravanja i pritisnut neimaštinom, 18. svibnja 1917. ipak primio. Čini se da ga sva ta ignorancija uopće nije brinula. Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje, ali žalim što nemaju svoje, skromno je govorio, vjerujući kako će u budućnosti biti priznat njegov doprinos znanosti. To se djelomično i ostvarilo kada je 1956. godine, povodom stogodišnjice Teslina rođenja, u spomen na zasluge u elektrotehnici osnovna SI jedinica za magnetsku indukciju (gustoću magnetskog toka) dobila ime po njemu, tesla (T), a po njemu je imenovan i jedan 43-kilometarski krater na Mjesecu.
Posljednjih godina života na području znanosti bio je malo aktivan, ali potresen dramatičnim događajima u domovini. U jeku II. svjetskog rada, kao uvjereni borac za napredak i mir u svijetu, glasno je apelirao protiv nacizma, a za novi svijet koji neće biti svijet poniženih i pogaženih, već slobodnih ljudi i naroda kako dolikuje dostojanstvu čovjeka. Propast nacizma, ipak, nije dočekao. Nađen je mrtav, u potpunoj neimaštini, na pravoslavni Božić 1943. u hladnoj sobici na 33. katu hotela New Yorker. Tijelo mu je spaljeno, a urna s njegovim posmrtnim pepelom prenesena u domovinu, te se danas čuva u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Bio je čovjek koji je cijeloga života neumorno radio na dobrobit čovječanstva. Ili, kako je to prigodom njegove smrti emitirano na Radiju New York: Bio je najveći pronalazač koji je ikada živio na zemlji.
Autor: Stjepan Sirovina
Izvor: Svjetlo riječi