Petar Jeleč: Osim Sarajeva sve po starom

Premda su skoro svi politički analitičari gotovo jednoglasni kako netom završeni lokalni izbori u Bosni i Hercegovini predstavljaju „veliki zaokret” i kako oni bude nadu u neko bolje sutra, ne bi trebalo uopće padati ni u kakvu euforiju niti su sve te promjene nabolje.

Što se tiče glavnoga grada Bosne i Hercegovine zacijelo je dobro što je vlast u gotovo svim sarajevskim općinama izgubila SDA koja je pod vodstvom bračnoga para Izetbegović zaista uvelike unazadila Sarajevo u mnogim aspektima života. Da spomenem samo zdravstvo koje je u katastrofalnom stanju (zahvaljujući i Sebiji Izetbegović), gradski promet isto tako te divlju gradnju s njezinim utjecajem i na kvalitetu zraka koji u Sarajevu zna biti zagađeniji nego u pojedinim kineskim i indijskim gradovima.

Posebna je priča Bakir Izetbegović, „prvi u Bošnjaka”, koji se uvelike divi jednom od trenutno najvećih svjetskih diktatora Reyepu Erdoganu, čovjeku koji je poznat po svom islamskom fundamentalizmu, koji proziva Europu kako se tobože prema muslimanima odnosi kao što se odnosila prema Židovima u Hitlerovo vrijeme, koji štiti islamske fundamentaliste diljem svijeta i započinje sukobe gdje god može naočigled čitave međunarodne zajednice koja mu se ne želi suprotstaviti. Poznato je kako je Bakir Izetbegović više puta ponovio da je njegov otac Alija tobože ostavio BiH u amanet Erdoganu. Politika SDA kojoj su puna usta Bosne i njezine državnosti pokazala se potpuno korumpiranom (samo u zadnje vrijeme, afera „respiratori” i afera „Asim”) i kao takva itekako radi na dezintegraciji ovoga ionako već gotovo u potpunosti dezintegriranoga društva. Sateliti koje je SDA okupila oko sebe prednjačili su u šovinističkim izjavama prema drugim narodima, tako da je pored njih čak i SDA znala djelovati uljuđenije. Stanovnici Sarajeva su kaznili tu vlast i svoje povjerenje dali „četvorci”, predvođenoj NIP-om Dine Konakovića koji je i sam proizišao iz SDA i razišao se s njima prije nekoliko godina. Pred njim i njegovim koalicijskim partnerima je velik zadatak da pokušaju Sarajevo izvesti iz letargije u kojoj se ono nalazi i poboljšati život i infrastrukturu ovoga grada. Ukoliko ne uspiju, SDA će se zacijelo vratiti na velika vrata jer ne treba nikad zanemariti žilavost ove stranke.

Što se tiče stanja u Republici Srpskoj, SNSD Milorada Dodika je i dalje relativni pobjednik ovih izbora, s tim da je neočekivano izgubio dva važna grada: glavni grad entiteta Banju Luku na zapadu i Bijeljinu na istoku ovoga entiteta. U Banjoj Luci je SNSD-ova kandidata Igora Radojčića pobijedio PDP-ov Draško Stanivuković. Euforija koja vlada zbog njegove pobjede i u dijelu Federacije pokazuje svu naivnost i neobaviještenost federalne javnosti jer je Stanivuković pobijedio na velikosrpskoj nacionalističkoj retorici koja je gora i pogubnija čak i od Dodikove. Osobno je sa svojom suradnicom Jelenom Trivić veliki obožavatelj lika i djela Draže Mihajlovića i četničkoga pokreta; na televiziji javno niječe crnogorsku naciju, jezik i identitet; ne priznaje genocid u Srebrenici i zločine koje su Srbi počinili nad Hrvatima i Bošnjacima. On je zapravo tipični izdanak velikosrpske politike, njegova mlađa i samo naoko uljuđenija inačica. Oni koji misle da će se s njim dogoditi neke pozitivne promjene u RS-u grdno se varaju i slabo razumiju srpsku politiku koja ne odstupa ni milimetra od svojih ekspanzionističkih i zločinačkih ciljeva zacrtanih odavno u „Načertanijama” i u vladama svih srpskih političara, uvelike predvođenih i potpomognutih parapolitičkom organizacijom zvanom SPC.

Kod hrvatskoga naroda je bilo najmanje neizvjesnosti i HDZ je uvjerljivo pobijedio u gotovo svim mjestima u kojima većinski žive Hrvati. To nije postigao svojim kvalitetnim radom, nego iz jednostavnoga razloga što HDZ već godinama nema nikakve ozbiljne oporbe koja bi mu mogla parirati i svrgnuti ga s vlasti. HDZ 1990, koji se na početku lažno prikazivao kao neka oporba HDZ-u, nakon izbora od prije nekoliko godina skupa sa svojim čelnikom Božom Ljubićem i njegovim zamjenicima u predsjedništvu ovu stranku je u potpunosti isporučio Čoviću. HDZ je nepobitno najjača stranka među Hrvatima, no ona nikako da se profilira u stranku koja će se zaista brinuti za svoj narod na čitavom teritoriju ove države. Istočni grijeh hrvatske politike, pa i HDZ-a kao najjače hrvatske stranke, svakako je odnos prema Hrvatima u Republici Srpskoj za koje se ova stranka nikada nije brinula i koji joj nikada nisu bili važni, što se pokazalo u bezbroj prilika dosad.

No da to nije samo stvar bosanskohercegovačkoga HDZ-a nego općenito hrvatske politike i u Zagrebu, jasno je pokazao i susret Milorada Dodika s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem. Začuđuje bezosjećajnost i hrvatskoga predsjednika i premijera i njihovo nereagiranje povodom Dodikova istupa u Zagrebu kada je rekao da su mu „razgovori s hrvatskim premijerom i predsjednikom u Zagrebu bili lagodni jer oni znaju kako Hrvati u RS-u nemaju nikakvih problema”. Cinično, lažno, jednom riječju dno dna, a hrvatska politika na tu očitu laž jednostavno šuti. No predsjednik Milanović je otišao i korak dalje pa je tijekom svoga višemjesečnog prepucavanja s premijerom izjavio kako Plenković odbija razgovarati o „položaju Hrvata u Federaciji BiH”. Dakle, Milanović očito ne osjeća nikakvu potrebu da razgovara o statusu Hrvata u Republici Srpskoj niti ga to uopće zanima. Što je najgore, nikoga to sve više ni ne iznenađuje, pogotovo kad se zna da vladajuća hrvatska politika općenito više vodi računa o „europskim vrijednostima” i „vladavini prava” (LGBT agenda i prihvaćanje ilegalnih migranata), a manje o hrvatskim nacionalnim interesima.