Pobuna savjesti – Vjenceslav Čižek

hrvatski pjesnih iz Boke kotorske

Poet - Graphite on paper, (21cmx30cm), 2016, by Mirjana Nikolić.
0

Boka       

 

Boko moja anđele nebesni

Ti svetačka grudo mila

Blaženika zemni raju

Zipko draga predaka mi iz davnina.

Boko moja zvijezdo sjajna

Hridi tvoje more grli

U srcu mi Jadran jeca

Tko te gazi tko te ne da

Boko moja predaleka

 

Po tuđini vazda lutam

Prognaničke suze gutam

Maske mijenjam srce trošim

Varam sebe glumim njima

Kamo god krenem tebe stižem

al’ života nigdje nemam

bez tebe sam pustoš tuga

Boko moja grudo nježna.

 

Kada putu konac dođe

Podari mi makar groba

Posve moru okrenuta

Da valove uvijek slušam

Ljepotice Boko mila hridi moje željo pusta.

 

Il’ pozovi Boko majko

Sve vjetrove sa daljina

Nek’ raznesu praha moga

Iznad mora Jadranskoga

Boko moja majko cvilna.

O Jadrane tajno mojih tajni

Kad na konac putu stanem

Primi tada ljubav moju

U modra ti njedra silna.

 

Oteli te Boko moja

Zvijezdo sjajna i visoka

Oteli te zemljo rodna

Vilo morska Boko lijepa

Rano moja neprebolna

Tko te gazi tko te ne da.

 

Oko vrata uvijek nosim

Grumen tvoje zemlje svete

Idem bliže Stvoritelju

Pjevajuć ti Uskrsnuće.

 

Iznenada ako umrijem

Na pločniku ovog grada

Prepoznat će mene stranca

Po svetačkoj zemlji mojoj

Iz vrećice oko vrata

Zapjevat će prah tvoj Boko

Da si zemlja nas Hrvata.

 

 

Vjenceslav Čižek

Poet – Graphite on paper, (21cmx30cm), 2015, by Mirjana Nikolić.

 Vjenceslav Čižek rodio se je u Đenovićima (Herceg Novi, Boka Kotorska) 1929. godine od oca Gracija i majke Katice (rođ. Opušić). 

Osnovnu i srednju školu svršio je u Crnoj Gori. U Podgorici je Čižek bio urednikom lista Omladinski pokret te je odbio izbaciti neke članke po nalogu CK i morao je napustiti Crnu Goru. 

Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Potom odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet. Kao profesor filozofije osam puta je otpuštan s posla.

Godine 1972. emigrirao je u Njemačku gdje postaje članom Hrvatske republikanske stranke (danas Hrvatska republikanska zajednica). 11. studenoga 1977. godine jugoslavenski agenti oteli su ga u talijanskome gradiću Comu, i vratili u Sarajevo.

Time su se jugoslavenske vlasti ogriješile o međunarodni zakon otevši osobu zaštićenu azilom na teritoriju druge države. Prilikom otmice bila mu je slomljena ključna kost i povrijeđeno oko. Samo zbog sumnje kako su neke njegove izjave, kao što je ona da će doći do raspada Jugoslavije, načelo i nekoga tajnoga emigrantskog plana, UDBA je Čižeka osudila na jednu od najstrožih kazni u vrijeme komunizma

Tamo je 8. kolovoza 1978. godine osuđen na 12 godina tamnice. Iste godine udruga Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti, ali je pušten na slobodu tek na zahtjev njemačke vlade, 29. srpnja 1988. godine.

 “Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti. Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Komunizam, eto, ždere i rastače samoga sebe. Nisu ga rušile ni srušile nikakve vanjske sile, nego u njegovim njedrima odgojeni »mangupi«.

(Vjenceslav Čižek)”

U zeničkom zatvoru Vjenceslav Čižek oslijepio je od mučenja, a nakon povratka u Njemačku, 7. studenoga 1988. godine, živio je zahvaljujući njemačkoj državnoj skrbi.

Pri pisanju mu je pomagala supruga zapisujući ono što bi joj Čižek diktirao.

Pred smrt, na bolesničkoj postelji, 13. srpnja 2000. izdiktirao je svojoj supruzi svoj zadnji “krik ranjene duše”, pjesmu-epitaf, koji se sada nalazi na njegovome nadgrobnom spomeniku u Sinju

 

Bijah samo jedno zrno

U Božjoj žitnici,

Tek jedan kamičak

U Katedrali hrvatske slobode.

 

Nakon duge i teške bolesti umire u Dortmundu 25. studenoga 2000. godine.

Pokopan je u Sinju1. prosinca 2000. godine.

 Izvor: hr.wikipedia.org

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.