Boka
Boko moja anđele nebesni
Ti svetačka grudo mila
Blaženika zemni raju
Zipko draga predaka mi iz davnina.
Boko moja zvijezdo sjajna
Hridi tvoje more grli
U srcu mi Jadran jeca
Tko te gazi tko te ne da
Boko moja predaleka
Po tuđini vazda lutam
Prognaničke suze gutam
Maske mijenjam srce trošim
Varam sebe glumim njima
Kamo god krenem tebe stižem
al’ života nigdje nemam
bez tebe sam pustoš tuga
Boko moja grudo nježna.
Kada putu konac dođe
Podari mi makar groba
Posve moru okrenuta
Da valove uvijek slušam
Ljepotice Boko mila hridi moje željo pusta.
Il’ pozovi Boko majko
Sve vjetrove sa daljina
Nek’ raznesu praha moga
Iznad mora Jadranskoga
Boko moja majko cvilna.
O Jadrane tajno mojih tajni
Kad na konac putu stanem
Primi tada ljubav moju
U modra ti njedra silna.
Oteli te Boko moja
Zvijezdo sjajna i visoka
Oteli te zemljo rodna
Vilo morska Boko lijepa
Rano moja neprebolna
Tko te gazi tko te ne da.
Oko vrata uvijek nosim
Grumen tvoje zemlje svete
Idem bliže Stvoritelju
Pjevajuć ti Uskrsnuće.
Iznenada ako umrijem
Na pločniku ovog grada
Prepoznat će mene stranca
Po svetačkoj zemlji mojoj
Iz vrećice oko vrata
Zapjevat će prah tvoj Boko
Da si zemlja nas Hrvata.
Vjenceslav Čižek
Poet – Graphite on paper, (21cmx30cm), 2015, by Mirjana Nikolić.
Vjenceslav Čižek rodio se je u Đenovićima (Herceg Novi, Boka Kotorska) 1929. godine od oca Gracija i majke Katice (rođ. Opušić).
Osnovnu i srednju školu svršio je u Crnoj Gori. U Podgorici je Čižek bio urednikom lista Omladinski pokret te je odbio izbaciti neke članke po nalogu CK i morao je napustiti Crnu Goru.
Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. Potom odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet. Kao profesor filozofije osam puta je otpuštan s posla.
Godine 1972. emigrirao je u Njemačku gdje postaje članom Hrvatske republikanske stranke (danas Hrvatska republikanska zajednica). 11. studenoga 1977. godine jugoslavenski agenti oteli su ga u talijanskome gradiću Comu, i vratili u Sarajevo.
Time su se jugoslavenske vlasti ogriješile o međunarodni zakon otevši osobu zaštićenu azilom na teritoriju druge države. Prilikom otmice bila mu je slomljena ključna kost i povrijeđeno oko. Samo zbog sumnje kako su neke njegove izjave, kao što je ona da će doći do raspada Jugoslavije, načelo i nekoga tajnoga emigrantskog plana, UDBA je Čižeka osudila na jednu od najstrožih kazni u vrijeme komunizma.
Tamo je 8. kolovoza 1978. godine osuđen na 12 godina tamnice. Iste godine udruga Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti, ali je pušten na slobodu tek na zahtjev njemačke vlade, 29. srpnja 1988. godine.
“Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti. Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda. Komunizam, eto, ždere i rastače samoga sebe. Nisu ga rušile ni srušile nikakve vanjske sile, nego u njegovim njedrima odgojeni »mangupi«.
(Vjenceslav Čižek)”
U zeničkom zatvoru Vjenceslav Čižek oslijepio je od mučenja, a nakon povratka u Njemačku, 7. studenoga 1988. godine, živio je zahvaljujući njemačkoj državnoj skrbi.
Pri pisanju mu je pomagala supruga zapisujući ono što bi joj Čižek diktirao.
Pred smrt, na bolesničkoj postelji, 13. srpnja 2000. izdiktirao je svojoj supruzi svoj zadnji “krik ranjene duše”, pjesmu-epitaf, koji se sada nalazi na njegovome nadgrobnom spomeniku u Sinju
Bijah samo jedno zrno
U Božjoj žitnici,
Tek jedan kamičak
U Katedrali hrvatske slobode.
Nakon duge i teške bolesti umire u Dortmundu 25. studenoga 2000. godine.
Pokopan je u Sinju, 1. prosinca 2000. godine.
Izvor: hr.wikipedia.org