Razgovor s Goranom Mišićem: “Živinički sokolovi” u paklu Boderišta

„To jutro je vodeći protunapad poginuo dozapovjednik bojne Ivan Marčetić iz Boća (prethodni dan je po prvi put postao otac, a brat mu poginuo tačno godinu dana ranije). Sa njim je poginuo i heroj obrane Pejo Krnjić – Peša i moji Živiničani Josip Maunoga (istaknuti košarkaš) i Šiman Pavić (samozatajni bojovnik u kojeg se moglo pouzdati) te Zoran Mosković iz Tuzle, te narednih dana Nijaz Ganić, Pero Lukić, Zoran Picak i meni dragi zapovjednik 4. satnije Tuzlaka – Slavko Mikanović koji mi je zbog vožnje motocikla i fizičke sličnosti izgledao kao Marlon Brando u najboljim danima.“

0

„To jutro je vodeći protunapad poginuo dozapovjednik bojne Ivan Marčetić iz Boća (prethodni dan je po prvi put postao otac, a brat mu poginuo tačno godinu dana ranije). Sa njim je poginuo i heroj obrane Pejo Krnjić – Peša i moji Živiničani Josip Maunoga (istaknuti košarkaš) i Šiman Pavić (samozatajni bojovnik u kojeg se moglo pouzdati) te Zoran Mosković iz Tuzle, te narednih dana Nijaz Ganić, Pero Lukić, Zoran Picak i meni dragi zapovjednik 4. satnije Tuzlaka – Slavko Mikanović koji mi je zbog vožnje motocikla i fizičke sličnosti izgledao kao Marlon Brando u najboljim danima.“

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Prije točno 15 godina, na Skupštini Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru sreo sam jednog gospodina, koji me zadivio svojim znanjem pojedinosti iz mojega rodnoga kraja. Nisam niti slutio da sam razgovarao s čovjekom koji je zajedno sa svojim živiničkim sokolovima i ostalim pripadnicima II. bojne 108. HVO brigade „Gromovi“ na današnji dan 1995. godine branio moje Boderište. Godinama prijateljujem s Goranom Mišićem, ratnikom i gospodinom. Zamolio sam ga da mi odgovori na nekoliko pitanja. Evo, što mi je večeras, na još jednu godišnjicu prema mnogima, odlučujuće bitke za Boderište, kazao i poručio.

Gospodine Mišiću, kako ste se 20. i 21. travnja 1995. godine  našli na Boderištu?

-Nakon ukidanja 115. HVO brigade Zrinski, do koje je došlo poznatom odlukom krajem 1993. godine, Živinički sokolovi su kao dobro organizirana skupina dragovoljaca prešli u 108. HVO brigadu i to u II. bojnu Gromovi na istočnom dijelu općine Brčko. Tamo gdje je sprski koridor bio najuži. Sokolovi su držali liniju obrane na Boderištu koje nam je od ranije bilo poznato jer smo već ratovali na toj bojišnici te smo znali da dolazimo na uvijek aktivnu bojišnicu. Došli smo na poziv naših prijatelja kojima je nedostajalo ljudstva na Boderištu, mada smo mogli kraj rata dočekati mirno u zapećku. Kao zapovjednik  topničke bitnice bio sam član zapovjedništva II. bojne Gromovi i tog 20. travnja sam bio dežurni bojne u Boću. Rano ujutru me probudio vezista i rekao mi da su telefonski zvali sa crte obrane da je počeo napad. Odmah sam stupio u kontakt sa Isturenim zapovjednim mjestom na Boderištu i saznao da se niko ne javlja sa rova (uporišta) Vukovar i dva susjedna rova te da ne znaju šta je sa njima te da su vjerojatno pali. Odmah sam proglasio uzbunu i pozvao zapovjednika bojne i javio stanje u zapovjdništvo brigade te zpovjedio vezisti da zove i ostale članove zapovjedništva bojne. Sve vrijeme su se čula granatiranja i jaka puščana paljba. Zapovjednik i ostali su brzo došli, a ja sam otišao na položaj minobacača na Boderište (Adžimovac) i tu ostao narednih dana dok nisu vraćeni izgubljeni položaji.

Kako ste doživjeli i što Vama danas znači bitka na Boderištu?

-U to vrijeme smo bili mladi i imali smo jak motiv obrane svog doma, svog naroda i svoje domovine. Danas sam ponosan da sam bio tamo gdje trebam da budem, a tada mi je to bila i avantura, najveća na svijetu. Bilo je uzbudljivo ali je, nažalost bilo i pogibija, na koje se nisam nikada navikao i svaka me je potresla na poseban način jer sam ih sve poznavao. To jutro je vodeći protunapad poginuo dozapovjednik bojne Ivan Marčetić iz Boća (prethodni dan je po prvi put postao otac, a brat mu poginuo tačno godinu dana ranije). Sa njim je poginuo i heroj obrane Pejo Krnjić – Peša i moji Živiničani Josip Maunoga (istaknuti košarkaš) i Šiman Pavić (samozatajni bojovnik u kojeg se moglo pouzdati) te Zoran Mosković iz Tuzle, te narednih dana Nijaz Ganić, Pero Lukić, Zoran Picak i meni dragi zapovjednik 4. satnije Tuzlaka – Slavko Mikanović koji mi je zbog vožnje motocikla i fizičke sličnosti izgledao kao Marlon Brando u najboljim danima. Kada sam došao na položaj dobijao sam zahtjve da gađamo ciljeve na granici donjeg dometa koji su na karti bili naši položaji, pa sam po tome znao da je loše.Pucali smo iz svega što smo imali dan i noć, a po nama još i više. Toliko smo ispaljivali da su od detonacija naših minobacača 120 mm ispali prozori na kući pored položaja. U jednom momentu su mi javili da je u minobacaču zaglavila mina. Postupili smo po propisanim procedurama ali bez uspjeha. Obzirom da se ispaljivalo bez prestanka (cijevi su se usijale) posumnjao sam da li se mina uopće nalazi u cijevi te sam zavirio u cijev minobacača i u tom momentu se mina aktivirala, a ja osjetio jezivi dodir smrti dok mi je okrznula kosu (tada sam imao dugu kosu) i odletila prema neprijatelju. Trudili smo se koliko smo mogli da pomognemo obranu i vraćanje izgubljenih položaja što se nakon nekoliko dana i dogodilo uz pomoć tenka.

Koju poruku možemo danas poslati našim ljudima, onima koji su tih dana branili slobodni teritorij ali i generacijama, koje su poslije došle?

Onima koji su tih dana branili slobodni teritorij nemam poruku, a i ne treba im jer mislim da su svi na neki način osjetili da su to bili dani ponosa i slave, da smo bili dio nečega većega od nas. Jedino im mogu reći: Hvala vam! Mladim generacijama je to teško objasniti jer se svijet promijenio. Mislim, nažalost, da se promijenio na gore, da su ljudi postali sebični i nespremni da se žrtvuju za druge i za opće dobro. Teško  je sada mladima objasniti da smo dragovoljno iz Živinica išli da branimo Boderište, Hrvate i slobodnu Brčansku teritoriju gdje prije rata, većina nas, nikada nije bila. Nadam se da griješim i da naša djeca neće biti na takvom testu. Poruka bi mogla biti Prosenjakovi stihovi: „… Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati – vaši branitelji…“.

 

Izvor: kerigma-pia.hr

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.