Razmatranja nepolitičnog čovjeka (1918) plod su – zapravo, kako on sam definira, “preostatak” – spisateljskog rada Thomasa Manna u ratnim godinama, rezultat žestoke polemike s bratom Heinrichom i otvorenog neprijateljstva prema njegovim antiratnim tekstovima.
U Thomasovim eksplikacijama ne stoji pritom samo zagovor monarhističke Njemačke nasuprot republikanskoj Francuskoj, nego se u njima – u skladu s autorovim antitetičnim načinom razmišljanja – umjetnik suprotstavlja “civilizacijskom literatu” (kako Thomas posprdno oslovljava Heinricha), kultura civilizaciji, duša društvu, sloboda pravu glasa, impresionistički ironičar ekspresionističkom satiričaru, nepolitični čovjek političaru.
Mann in the early period of his writing career
O naslovnoj i središnjoj temi ovoga svoga konvoluta Mann zapisuje:
Kad sam na stranicama koje slijede zastupao mišljenje da je demokracija, da je sama politika strana i otrovna njemačkom biću; kad sam sumnjao u pozvanost Njemačke za politiku ili je osporavao, nisam to činio u – osobno i nepristrano uzevši – smiješnoj namjeri da svojem narodu ogadim volju za realnost, da ga pokolebam u vjeri u legitimnost njegovih svjetskih aspiracija. Priznajem da sam duboko uvjeren da njemački narod nikad neće moći voljeti političku demokraciju, iz jednostavnog razloga što ne može voljeti samu politiku, i da uvelike ozloglašena “autoritarna država” jest i ostaje državni oblik koji je primjeren njemačkom narodu i kao stvoren za njega te koji njemački narod u osnovi želi.
Thomas Mann and Albert Einstein at Princeton University.
Te i takve teze političkog značaja – u sebi proturječne i problematične već u doba svoga nastanka, a iz današnjega većinskog kuta promatranja posve prevladane – i sam je Mann kasnije uglavnom revidirao ili odbacio, pa trajnu vrijednost Razmatranja, smatra većina današnjih istraživača Mannova djela, treba stoga tražiti u sferi estetskoga.
Thomas Mann (1875-1955), njemački pripovjedač i esejist, jedan od najznačajnijih europskih književnika prve polovice 20. stoljeća. Njegov svjetonazor i estetiku rano su oblikovali Nietzscheova i Schopenhauerova filozofija te Wagnerova glazba.
Godine 1929. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Godine 1933. nacistička politička kampanja prisiljava ga na odlazak u Švicarsku, a od 1939. do 1952. živio je u SAD-u.
Najvažnija su mu djela obiteljska kronika Buddenbrookovi (1901), pripovijetke Tonio Kröger (1903) i Smrt u Veneciji (1912), te romani Čarobna gora (1924), Josip i njegova braća (4 sv., 1933-1943) i Doktor Faustus (1947).
Priredio i tekstualno kritički pregledao Hermann Kurzke, s njemačkoga preveo Damjan Lalović
Izvor: disput.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=CTAJXJ_ptMY