Riječ koja je bliska religiozno-etičkom jeziku prošlosti, u novije vrijeme rijetko spominjana jest sabranost, sabran čovjek. Ipak, ono što ona znači danas nam je opet jasnije, i to prije svega psihijatri i odgojitelji počinju uviđati njezino značenje. Misli ove meditacije stoga već imaju neka uporišta.

Da se bolje razumije što sabranost znači želimo si posvijestiti kako je građeno naše postojanje. Ravna se naime prema dva pola, povezana s onima o kojima je riječ u poglavljima o šutnji i govoru. Prvi pol je čovjekova unutarnjost, njegovo središte. Što je to «središte», nije lagano reći, ali svatko koji tu riječ o sebi izriče zna što time misli: referentno mjesto nutrine; ono što čini da njegove snage, njegove osobine, njegova uvjerenja i djelovanja ne budu u neredu, nego da tvore jedinstvo.

To je jedan pol. Drugi pol je sklop stvari izvan čovjeka, događaji, stanja, odnosi; drugi ljudi, kako oni žive i što čine, povijest – ukratko, svijet, sve dokle snaga sagledavanja, sposobnost doživljavanja pojedinca nalazi odnos prema tom svijetu.

Između ta dva pola, središta u meni i svijeta oko mene, odigrava se moj život. Uvijek iznova izlazim prema stvarima, promatram ih, zahvaćam, zaposjedam, oblikujem, uređujem. Zatim se vraćam u nutrinu i ondje se pitam: Što je to? Zašto je ta stvar takva? Na koju drugu sliči i po čemu se razlikuje? U čemu je njezina bit? U tome, u toj se spoznaji tek ispunja ono što sam vani iskusio.

Kad nešto hoću učiniti, ne prihvaćam se odmah toga posla, nego razmišljam: Što je cilj ovoga? Što traži situacija? Odlučujem se i tek tada za svoje djelovanje «izvana» primam usmjerenje i naredbu.

Ako sam tako radio, iznova si posvješćujem i propitujem: Je li sve bilo u redu? Jesam li se ispravno odnosio prema dotičnom čovjeku? Jesam li izvršio svoju dužnost?

Sve je ovo pojednostavljeno kazano. Ono «vani» i «natrag» i opet «vani» i iznova «natrag» ne događa se samo jednom nego bezbroj puta; to je igra stalnog ponavljanja radnji od čina od kojih je sačinjen naš dnevni život.

Tako se oba područja odnose jedno na drugo. Ono što se vani događa, pokretano je i prosuđivano iznutra; ono unutarnje, izvana je prizivano, poticano, podržavano. Kad se pitamo kojeg čovjeka u tom pogledu treba smatrati dobro izgrađenim, odgovor glasi: onoga u čijem životu do izražaja dolaze oba pola u ispravnom odnosu; koji se vani ne gubi, niti se unutarnje zapetljava; štoviše, u čijem se životu oba područja uzajamno uravnoteženo određuju i ostvaruju.

U našoj prosječnoj stvarnosti to je međutim drukčije. U njoj stvari vanjskoga života imaju snažnu premoć. Punina njihovih oblika, prodornost njihovih osobina, zadaće koje nam postavljaju, njihova vrijednost koja budi želju, njihova opasnost koja ulijeva strah – sve je to tako jako da ima premoć da izvanjšti čitav naš život. Tako nastaje «prema van okrenuti čovjek» čija je nutrina slaba i sve slabija postaje.

Podražaji koji navaljuju na čovjeka, postali su tako snažni i raznoliki i sve će više to postajati. On je u stalnom pokretu i vrevi. I nije samo u ustroju koji ga obuhvaća, nego daleko u kaosu koji ne može nadzirati.

U cjelini gledano, sve je to već odavno bio slučaj. Oni koji su bili zabrinuti za dublji odgoj čovjeka uvijek su na to upozoravali. Danas je to stanje naročito opasno jer podražaji koji navaljuju na čovjeka, postali su tako snažni i raznoliki i sve će više to postajati. On je u stalnom pokretu i vrevi. I nije samo u ustroju koji ga obuhvaća, nego daleko u kaosu koji ne može nadzirati. Na zastrašujući način pojačava se također «objavljivanje» života: sve brže i potpunije izvještava se o događaju, tako neposredno da je čovjek u kušnji da kaže da izvještaj pripada događaju; da se događaj odvija pred objektivom i mikrofonima izvještača. Javnost prodire sve bezobzirnije u osobni život tako da privatna sfera vidno iščezava. Graničnici životnoga procesa postaju kao staklo, čovjek se unutar njih kreće kao ribe u akvariju, može ih se promatrati u svakom djelovanju i sa svih strana.

Simbol za to upravo je moderna kuća koja sve više uklanja zidove: čovjek živi tako što je unutar neposredno i vani i misli da time postaje slobodan. Ustvari njegov unutarnji svijet ishlapljuje. I kao da to nije dovoljno, pa se izravno vanjski svijet još i unosi unutra. Poznajemo zacijelo stanove u kojima nikada nema mira, radio stalno buči ili televizor donosi svjetske senzacije u trenucima u kojima bi čovjek trebao biti sa sobom.

Nastaje tako čovjek koji više nema svoje životno središte. Događaji neprestano prolaze kroz njega i odnose ga van. Postaje mu usko ako je u svojoj sobi, stalno mora dalje. Ne uspijeva biti sam, moraju mu ljudi stalno dolaziti. Provesti večer mirno uz knjigu, čini mu se gubljenje vremena, jer uvijek «mora nešto poduzimati». Čak i zahtjev da oči u oči sa sobom razmisli o vlastitom životu – o susretima, djelovanju, odgovornosti, namjerama – dovodi ga u nelagodu; ni sam ne zna kako ostvariti takvo razmišljanje jer i nakon najkraćeg pribiranja, izmiči samome sebi. Ako stvar nije još i gora, naime, da ne želi ni vidjeti samoga sebe.

Život takva čovjeka nestaje u reakcijama prema vani. On nigdje ne stoji, nego je razbacivan od tisuću utjecaja. Ne posjeduje sebe, nego «se pojavljuje», bilo gdje. Nema nikakva uvjerenja, nego ono što ga pogađa iz vanjskih poticaja.

To ima posebno značenje u religioznom životu. Što čini srž svake pobožnosti? Svijest o Božjoj stvarnosti, da Bog «jest», da je živ ovdje, da djeluje, vlada, upravlja.

Ta se misao dalje razvija i postaje svijest da je zapravo samo Bog izvoran i sam po sebi stvaran, dok je konačna zbilja samo «po njemu» i «pred njim»; da samo on suvereno, stvaralački djeluje i vlada, a da mi možemo samo u njemu djelovati. Pobožnost znači voditi život pred njegovim očima.

Još više: biti pobožan znači biti u razgovoru s Bogom. Prije svega, dakle, govoriti mu. Kamo se doista upućuju riječi, ako se Bogu govori? Najčešće u maglu – ili jednostavno samo pred sebe bez svijesti o nekom «ti». Kada govorim s nekim čovjekom, svojim očima tražim njegove, osjećam njegove izraze lica, tako da znam da moja riječ stiže tom licu; preko njega u ono što se u njemu izražava: duh koji misli, srce koje osjeća, osoba koja egzistira. S njegova lica shvaćam naklonost koja se u licu izražava: shvaćam njega. Za oslovljavanje Boga u psalmima stoji izraz: «tražiti Božje lice», govoriti u Božje lice. Međutim, kad se to događa? Biti pobožan znači: «tražiti Božje lice», živjeti pred njegovim licem. Smisao stvaranja leži tako u onom što je Augustin kazao: «Za sebe si nas stvorio, Bože» (Ispovijesti I 1,1).

To mogu, međutim, samo ako sam ostao pri sebi kod svoje kuće, ako vladam sobom; ako je unutarnji prostor otvoren da ono meni nasuprot postaje jasno – barem toliko jasno da ga mogu spoznati. Vani, gdje se najčešće nalazim; u vrevi koja me zapljuskuje, Bog tako reći izmiče. Mnoge slike stvari, mnoga lica ljudi čine da Božje lice – ta otajstvenost koju svatko pozna tko ima odnos s Bogom – postaje nejasno, ne može se raspoznati.

A dotle je tek samo neko osvrtanje, neko usmjerenje čovjeka, ali još nikakav razgovor. Jer njemu pripada također drugi glas, Božji glas. Štoviše – i time tek dovodimo misli uopće u red – to je prvi glas. Jer mi možemo Boga tek onda osloviti ako se on dopušta osloviti; možemo mu uputiti riječ, samo ako ju je on potaknuo u nama.

Ali kako Bog govori u nama? Na koji nam način daje da razumijemo njegovu riječ i njome mu odgovaramo kao našom? Njegov govor i naše slušanje i odgovaranje nazivamo «savješću». S njom je to čudesno drukčije. Stalno smo pogađani pozivom koji nam upućuje «dobro», koji nam upućuje ono ispravno koje je dostojno da bude i koje treba biti. To dobro je sveobuhvatno i istodobno posve jednostavno. Stalno zahtijeva: «Učini me… ostvari me… unesi me u svijet da se ostvari kraljevstvo dobra…» Na to odgovara glas iz našega središta, savjest – pretpostavimo da ovako odgovara: «Da, hoću; ali kako trebam to učiniti?» Na to slijedi takoreći šutnja, jer dobro je po sadržaju beskonačno, te kako god u formi bilo jednostavno, ne može biti jednostavno «učinjeno».

Ali tada se stvara «situacija», možda se već stvorila i čeka. S njom stoji ovako: neprekinuto oko mene teče vrijeme. Uvijek se iznova povezuju stvari, odnosi, procesi u sliku: ova soba, ovaj čovjek, ovaj razgovor, ova nevolja – i ja ispred njih. U toj slici kao zasebno izdvaja se dobro kao ono što se traži ovdje i sada. Okreće se meni, gleda me, poziva me: «Učini to, sada, ovdje!» «Savjest» je sposobnost prihvatiti poziv, razumjeti ga i odlučiti se: «Da, hoću!»

Sva se ta cjelina može shvatiti čisto etički. Tada ona znači svijest da se uvijek stoji pod moralnom obvezom i da se prepoznaje konkretni smisao te obveze u svakoj situaciji. Jezgru sveg tog sklopa čini pak religiozni odnos. Jer «dobro» je naposljetku Bog, njegova svetost; i zahtjev da se u svijetu ostvari dobro, njegov je glas. Od mene on traži da kraljevstvo dobra, njegovo kraljevstvo ostvarujem u svijetu, ondje gdje se nalazim, iz trenutka u trenutak, polazeći od situacije koja oko mene stalno nastaje po njemu, po njegovu upravljanju i vođenju, po njegovoj providnosti.

Samo sabran čovjek shvaća «trenutak»; ima li on veliki smisao – najveći je bio onaj o kojem govori Novi zavjet riječima «ispunilo se vrijeme» (Mk 1,15) – ili ima jednostavniji tako da ispravno padne odluka o kojoj mnogo toga ovisi; sve do najsvagdanjijeg smisla po kojem svaki trenutak u životu ima svoje značenje za Božje kraljevstvo.

Osjetljivost za to trajno opominjanje dobra, sposobnost shvatiti trenutak kao razjašnjenje njegove zapovijedi i danu pretpostavku njezina ostvarenja; obuhvatiti je s jedne strane u spremnosti na istinsku poslušnost, s druge strane u povjerenju vlastitog tumačenja i odluke – sve je to moguće samo iz jednoga unutarnjeg stava koji znači pozornost, spremnost, dakle u nekom smislu već ostvareno stajanje pred Bogom – to je «sabranost». Samo sabran čovjek shvaća «trenutak»; ima li on veliki smisao – najveći je bio onaj o kojem govori Novi zavjet riječima «ispunilo se vrijeme» (Mk 1,15) – ili ima jednostavniji tako da ispravno padne odluka o kojoj mnogo toga ovisi; sve do najsvagdanjijeg smisla po kojem svaki trenutak u životu ima svoje značenje za Božje kraljevstvo… Sve je to moguće samo po unutarnjem držanju koje znači sabranost.

Misao odatle ide dalje: sva se čovjekova egzistencija ostvaruje u ja-ti odnosu između Boga i čovjeka.

Stvari su stvorene Božjom zapovijedi: «On zapovijedi i one postadoše», kaže psalam o zvijezdama (Ps 146); one opstoje po toj zapovijedi i održavaju se u svojoj biti i stvarnosti. Kod čovjeka je to drukčije. Izvještaj o stvaranju čudesnom slikom izražava posebnost načina kako je čovjek stvoren: Bog se saginje nad, u tjelesni lik, oblikovanu zemlju i udahnjuje u nju životvorni element. Time je kazano da čovjek ne stoji u stvorenjskom odnosu kao vrsta nego kao pojedinac; od Boga je zamišljen kao pojedinac. Bog ga je stvorio u ja-ti odnosu prema njemu samome. Tako se čovjekov život ostvaruje u stalnom razgovoru. Kroz sve što mu se događa – također i kroz svaki pokret njegova vlastitoga života, Bog mu progovara. Vjernički stav može se upravo ovako izraziti da on uči voditi taj razgovor. Da sve ono što mu se događa i što čini unosi u taj razgovor; da ga shvaća polazeći od Boga i da ga ostvaruje u odnosu na Boga.

Kako je to međutim moguće ako čovjek živi u stalnoj rastresenosti? Uvijek vani, tamo-amo razvlačen podražajima koji na njega nasrću? On ipak može ostvariti to postojanje u razgovoru ako je u njemu živo središte: ako je pozoran, ako sluša, i to ako sluša tako da slušano prelazi u djelo, naime ako je «poslušan». Zacijelo, čovjek ostvaruje temeljni način svoga postojanja samo onoliko koliko je sabran.

Ono što je kazano o ja-ti odnosu prema Bogu, vrijedi na odmjereniji način i prema drugim ljudima.

Već se neko vrijeme naglašava da naš život počiva na stalnom ostvarivanju ja-ti odnosa prema drugom. Postalo se svjesnim da se velika opasnost našega vremena masâ i strojeva sastoji u tome da se od čovjeka načini stvar. Postali smo pozorni na to da čin spoznavanja čovjeka ostvaruje se na drukčiji način nego kad se radi o stvari. Za stvar kažem: «To tu» – za čovjeka: «Ti tamo». U tom se tek otvara smisao onoga što znači «osoba»: smisao bića koje je stavljeno u svoju slobodu. Isto onako kako iz ja-ti odnosa izvire ispravno ponašanje prema drugom čovjeku: strahopoštovanje, vjernost, ljubav.

Nesabrani se ponaša prema ljudima kao da su stvari. On ih broji, etiketira ih, koristi ih za ciljeve i zloupotrebljava. Tek onda kada se stvori svojstvena unutarnja budnost, misaona pozornost koju nazivamo sabranost, bit će moguće susresti čovjeka kao čovjeka.

Ovo je pak moguće samo iz sabranosti. Nesabrani se ponaša prema ljudima kao da su stvari. On ih broji, etiketira ih, koristi ih za ciljeve i zloupotrebljava. Tek onda kada se stvori svojstvena unutarnja budnost, misaona pozornost koju nazivamo sabranost, bit će moguće susresti čovjeka kao čovjeka. No, opasnost da se to ne učini, i odatle nužnost da se u tome vidi zadatak, raste u mjeri kako raste broj ljudi i s time povezano da naš život biva određen strojevima koji pak ono čime barataju uzimaju kao stvari.

Moramo međutim poći još dalje. Štoviše, ljudsko djelo – kažimo pozornije: djelo višega reda – može biti shvaćeno samo iz sabranosti. Kako se treba shvatiti neko umjetničko djelo u svojoj svojstvenoj biti ako ne tako da se prema njemu stvori jedna vrst odraza ja-ti odnosa? Po čemu se razlikuje način kako je onaj koji je istinski shvatio umjetničko djelo stupio u jedinstvo umjetničkog iskustva od onoga načina kojim trgovac procjenjuje to djelo prema njegovoj tržišnoj vrijednosti? Očito ipak po naklonosti, po strahopoštovanju koji mogu nastati samo iz sabranosti.

Naravno, to traži napora. Potrebno je samo jednom promotriti kako se ponašaju ljudi na nekoj izložbi ili u koncertnoj dvorani. Većina uopće ne ulazi u pravi odnos, nego postvaruju [versachen] djelo; vidi se to iz načina kako brzo prelaze u stav kritičara, uspoređuju i procjenjuju, što znači shvaćaju djelo kao objekt.

I ovdje je dakle potrebna sabranost, i to se vidi na licu onoga koji gleda, onoga koji sluša, je li za to voljan i sposoban.

Zacijelo bi se morao učiniti još jedan korak dalje i kazati da samo onaj ispravno susreće prirodu koji joj pristupa iz donekle sabrane nutrine. Po čemu se onda razlikuje pogled čovjeka koji u stablu zamjećuje tajnu života mrtve prirode vezane za svoje mjesto, koji povezuje dubinu zemlje, širinu prostora i visinu neba, od pogleda šumara koji ga gleda bi li moglo biti posječeno ili od pogleda trgovca drvom koji izračunava njegovu prodajnu vrijednost?

U bitnom bi se slično moglo reći o svakom obliku u prirodi. I najveća opasnost našega vremena, sa svojim masovnim turizmom i poslovno uvjetovanim odmorima, sastoji se u tome da je ovaj stav sve rjeđi.

Krepost sabranosti znači da je kroz zalaganje, odgoj i iskustvo čovjeku postalo jasno da se život odigrava između nutrine osobnosti i izvanjskosti svijeta, između dubokoga središta i široke cjeline.

Istaknimo još jednom misao koju smo napomenuli u uvodu ovoga razmišljanja: krepost sabranosti znači da je kroz zalaganje, odgoj i iskustvo čovjeku postalo jasno da se život odigrava između nutrine osobnosti i izvanjskosti svijeta, između dubokoga središta i široke cjeline. Da je rastresenost i površnost, o kojima je bilo riječ, čovjek donekle svladao te naučio osloboditi svoje središte i učiniti ga djelotvornim.

Taj je zadatak vodio ljude svih vremena k tome da izgrade vlastiti, vrlo strogi način života – onaj samotnika [Einsiedler – pustinjaka] i monaha. Oba pojma po svom jezičnom korijenu znače isto, naime čovjeka koji je odlučio naći ono istinsko. Odlučio se na taj način da samo to hoće. Zato napušta sve ostalo i okreće se posve u «unutarnje carstvo» – ili kao samotnik [pustinjak, anahoret], što znači izvanjski živi kao samo-stanac, ili kao monah, koji doduše živi zajedno s drugima [cenobit], ali u zajednici čiji je red tako prilagođen da mu omogućuje što je ikako više moguće da bude sam. On vraća svoju pozornost, svoje nagnuće i snage iz širine svijeta i sabire ih u nutrinu. Usmjeruje svoju pozornost, sve postojanije na Boga koji prebiva u nutrini, i navikava se stajati pred njegovim licem i slušati njegov glas.

Mi to ne možemo jer mi živimo u svijetu i imamo svoju zadaću. Stojimo u najrazličitijim povezanostima i znamo da smo njima obvezani. No, mi se moramo također udomaćiti s našom nutrinom, inače ćemo biti «rastreseni ljudi».

Ništa to ne ide bez naprezanja, bez ozbiljne i ustrajne vježbe, bez askeze. Riječ askeza, o njoj je već bilo govora, izvorno ne znači ništa drugo nego «vježbu». Vježba pak znači probuditi uspavanu snagu, razviti organ koji je nerazvijen, osloboditi se loše navike a izgraditi pravu i tako dalje.

Primjerice, ne idem van, iako me privlači, nego ostajem u kući i tražim «da dođem k sebi», tihim radom, čitanjem knjige ili iskrenim razmišljanjem. I to bez namještenostî i lakrdijanja, nego čisto i ozbiljno. Ako kod kuće nije mirno ili ako nemam nijedne svoje sobe, otići ću u crkvu, ondje sjesti i bit sam sa sobom… Ili, ne dopuštam kutiji spektakla, radio aparatu, da mi svojom bukom i galamom poremeti tišinu pa ga isključujem. Opirem se pritisku da upalim televizor i da mu satima budem izložen, nego čitam nešto pametno. Isto vrijedi i za ilustriranu reviju, tu gomilu senzacija, indiskrecije i bestidnosti – ne dopuštam da me zarobe čak ni četvrt sata… Kad idem ulicom navaljuju na me sve draži i podražaji našega vremena, promet, buka, ljudi, reklame, izlozi sa svojim izlošcima. Odasvud me zovu, privlače me, odvlače me od mene samoga. Koja važna vježba tomu se oduprijeti, ne dopustiti se rastrgati, ostati miran i priseban – i tako dalje.

Uvijek čovjek, današnji na poseban način, želi poći k drugima, govoriti, slušati, raditi s drugima. Uvijek želi nešto vidjeti, nešto što se treba dogoditi. Do opsesije to želi, i ako toga nema, postaje nemiran i to ga tjera vani. Tko je spoznao koje je neprocjenjivo dobro biti sabran, mora to nadvladati – kažimo odmjerenije: uvijek više nastojati to nadvladavati. Doista, to je opsesija. A teško je svladati opsesije, jer je pritisak ušao u živce. I traje dugo dok popusti, ali se može dovesti u mjeru.

Istodobno se mora dogoditi i ono pozitivno: čvrsto sabiranje u unutarnjem svijetu, dolaženje k sebi, unutarnja neovisnost… Čitatelj ne smije ovo što je rečeno shvatiti kao moralnu pridiku, nego realno, iz iskustva rečeno; kao upućivanje na put života koji vrijedi poduzeti. Jer rasutost, to trajno stajanje na vani, ipak čini čovjeka praznim. Ako si hoćemo predočiti kamo će nas odvesti takav rasijani način života, doći ćemo na pomisao da će nam konac biti dosada iz koje nema spasa, prekidana provalama očajne nestrpljivosti… Dakle tome se treba suprotstaviti zbog života kako bi zadržao smisao.

Izvještaj o stvaranju čudesnom slikom izražava posebnost načina kako je čovjek stvoren: Bog se saginje nad, u tjelesni lik, oblikovanu zemlju i udahnjuje u nju životvorni element. Time je kazano da čovjek ne stoji u stvorenjskom odnosu kao vrsta nego kao pojedinac; od Boga je zamišljen kao pojedinac. Bog ga je stvorio u ja-ti odnosu prema njemu samome.

To se samo tako može dogoditi ako ja sebe stalno preispitujem: Kako je bilo danas? Jesam li danas vladao sobom? Ili sam bio stalno razdražljiv? Je li moj život možda takav da uopće ne mogu doći k sebi? Što u njemu mora biti drukčije? I to ozbiljno, ne s neiskrenom rezignacijom koja odustaje jer ustvari ne želi ništa drugo.

Zatim, i prije svega: tražiti Božje lice. Ostvarivati ono što je temeljna istina moga postojanja: Bog je vječno postojeći, koji jedini iz sebe živi. On je ovdje. On je «onaj koji jest». A ja sam po njemu, ovdje sam pred njim i postojim samo jer me on hoće…

Ovo «on i ja … ja pred njim… ja po njemu», to osluškivanje njegove riječi, to traženje i oslovljavanje «Ti, Bože!» – to čini nutrinu živom i čvrstom.

Takva unutarnjost protuteža je masi stvari, mnoštvu ljudi i vrevi vanjskog događanja; protuteža je izvanjštinjenju, modi i reklami… Nakon iskustva prošlih pedeset godina [Guardini ovo piše 1963.], moramo to naglasiti, ona je jedina stvarna protuteža nasilju države. Moderne, racionalističke, tehnicističke države koja je stalno u opasnosti da postane država-masâ i kao takva totalitarna, koja – da bi njime mogla ovladati – mora čovjeka otrgnuti od njegova ja, lišiti ga njegove nutrine.

Objava nam kaže da je čovjek Božja slika – tako je Bog izvorna slika čovjeka, i polazeći od toga bića, od čovjeka, otvara nam se – na način koji je postavljen takvom mišljenju – put k Bogu. Odatle smijemo kazati da je on u savršenijem smislu sabran: prožima sebe sama svojim osjećajem i samospoznajom.

U povijesti zapadne metafizike postoji pokušaj približiti se biti duha koji kaže: Biće je na višem stupnju što je bogatije i istodobno jednostavnije. Duh je na presudniji način jednostavan, budući da ne može biti podijeljen; ali on se raščlanjuje prema svojim različitim djelovanjima i njihovom supostojanju u slijedu vremena; prema odnosima prema tijelu koje oživljava i prema stvarima prema kojima se usmjeruje.

Suvereni duh, Bog, je posve jednostavan. U sebi sadrži puninu života u čistoj jednostavnosti postojanja. Posve je sabran, samosvojan, onaj koji posve vlada sobom i blažen je.

Iz knjige: Romano Guardini, «Sammlung», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, ⁶2004., 147-159. S njemačkog preveo Ivan Šarčević