Sedam stoljeća hrvatske kulture na Kosovu

Povijest kosovskih Hrvata seže u 14. st. kada su se trgovci i rudari iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine naselili na Kosovo bogato rudnicima srebra i olova, što je omogućilo brz gospodarski razvoj toga kraja. Janjevo je nekoć bilo jedno od bogatijih mjesta na Kosovu i zvali su ga mali Zürich, a obrt i trgovina bili su, te i danas ostali, njihova glavna zanimanja.

Zbog geografske izoliranosti naselja, trajnih veza s Dubrovačkom Republikom i jakog utjecaja Katoličke crkve, Hrvati s Kosova nisu asimilirani u lokalnu zajednicu te su sačuvali spomen na svoju dubrovačku povijest, mnogobrojne običaje i hrvatski jezik.

Povijesne zanimljivosti Hrvata na Kosovu, kako danas žive i koliko ih je ostalo u Janjevu, koje su hrvatske krajeve naselili u posljednjih desetljeća po povratku u matičnu zemlju te brojne druge specifičnosti ove najstarije hrvatske dijaspore u emisiji Put pod noge predstavio nam je Pavao Palić iz Janjeva, član udruge Janjevo i nekadašnji predsjednik Hrvatskog društva Janjevo.

„Janjevo je najstarija dubrovačka enklava i hrvatska dijaspora spomenuta 1303. u pismu pape Benedikta XI. barskom biskupu Marinu kada ga ovlašćuje postavljati župnike u katoličkim enklavama koje su utemeljili Dubrovčani. Zbog čega su uopće Dubrovčani došli u svoje duboko zaleđe na istok? Jer su na neki način željeli iskoristiti mogućnosti tadašnjeg vremena gdje je Venecija apsolutno vladala trgovinom. Na poziv srpskih vladara Nemanjića Dubrovčani se usuđuju otisnuti u to duboko zaleđe, ne mislivši da će tamo trajno ostati, već iskoristiti te datosti i vratiti se u domaju.” Tako Palić započinje priču o Janjevcima, nastavljajući kako je Janjevo zanimljivo i iz duhovnog aspekta jer je Rimu bilo važno imati isturene enklave na tim prostorima: „Ti Dubrovčani u to doba žive u moru pravoslavlja i kao takvi su tema interesa Rima da im se pomogne, da ne izgube svoju vjeru i povezanost sa svojom maticom domovinom i s Rimom. Kad dolaze Osmanlije i zaposjedaju te prostore sredinom 15. stoljeća, nakon stoljeće i pol utemeljuje se Kongregacija za širenje vjere u Rimu s nakanom da se pomogne ovim katolicima u moru islama. Janjevački pitomci tada odlaze u Rim, Loreto i Napulj gdje se školuju i vraćaju kao svećenici te služe, ne samo Hrvatima, već i Albancima katolicima i svima drugima koji imaju osjećaj pripadnosti Katoličkoj crkvi.”

„Da nije bilo tog obiteljskog odgoja i te žilavosti i spremnosti na žrtvu, vjerujte da ja danas ovdje ne bih s vama razgovarao. To se na neki način može protegnuti i na današnje doba kada mi kršćani moramo biti zahvalni svojim ocima i majkama, bakama, pradjedovima što su nas očuvali u toj vjeri, ali i žrtvujući vlastite živote, trpeći, gladujući i podnoseći sve protimbe koje su ih snalazile na tim prostorima.”

Govoreći kulturološki, Pavao Palić ističe kako su Dubrovčani, želeći očuvati vlastiti identitet, u tim mikroenklavama postavljali svoje konzule, suce i porotnike. Na taj način nisu gubili vezu sa svojom maticom i nikada se nisu odvojili od svoga jezika.

Hrvati su na Kosovu dugi niz stoljeća živjeli najviše u Janjevu, zatim u Letnici i okolnim mjestima Šašare, Vrnavokolo i Vrnez. Toponimski gledano, Janjevo se, tumači naš sugovornik, u svome podnožju nalazi na 610 metara nadmorske visine i gotovo dvije trećine kuća se nalazi na visokim proplancima, podno padina brda Pažića, Borovila, Glame. Stoga je ulazak u Janjevo do prije 60-ak godina bio vrlo uzak uz metar i pol ceste i tako je bilo gotovo 650 godina. U tom „malenom gnijezdu” Janjevo je ostalo geografski zaštićeno izvan ostalih puteva i tako je sačuvalo svoju opstojnost i identitet.

Letnica se nalazi jugoistočno od Janjeva nedaleko Vitine i smještena je na 750 m nadmorske visine. Mjesto je to koje na poseban način časti Gospu letničku, čudotvornu crnu Gospu koju od milja zovu i Slatka Gospa, a o snažnoj vjeri Hrvata s Kosova koja je iznjedrila brojne osobe posvećenog života Pavao Palić ističe: „Da nije bilo tog obiteljskog odgoja i te žilavosti i spremnosti na žrtvu, vjerujte da ja danas ovdje ne bih s vama razgovarao. To se na neki način može protegnuti i na današnje doba kada mi kršćani moramo biti zahvalni svojim ocima i majkama, bakama, pradjedovima što su nas očuvali u toj vjeri, ali i žrtvujući vlastite živote, trpeći, gladujući i podnoseći sve protimbe koje su ih snalazile na tim prostorima.”