Seljačka buna Ljeta Gospodnjeg 1573. – je li moglo uspjeti i što da je uspjelo

“Karv.
Ta slana, kmetska stubičanska karv.
Ta čarna, čerlena, vonjhava, gosta karv,
zakaj curi?
Ta gluha, masna, slepa, strahotno mlačna, karv?
Kmična, gliboka, čemerna, kam, zakaj kaple kri.”

Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha

Vjerojatno nitko nikada u cijeloj našoj povijesti nije s nekoliko riječi u par stihova opisao svu muku i sav jad zagorskih kmetova kao što je to učinio naš veliki Krleža.

Dana devetog, mjeseca drugog, Ljeta Gospodnjeg 1573., prije točno 450 godina se dogodila posljednja velika bitka koja se vodila između feudalnih postrojbi pod zapovjedništvom podbana Gašpara Alapića i seljačke vojske Matije Gupca.
Sam ban Juraj II. Drašković je tu bitku nazvao velikom. Jer, velika i jest bila.

U tmurno hladno zimsko prijepodne 9. veljače 1573. godine, stubičkim krajem su odjekivale bojne trube, zveket oružja i topot konjskih kopita.
Što se tiče tadašnjih zapisa od strane kroničara, spominje se da je seljačka vojska imala oko 15 000 vojnika, a da je feudalna vojska imala oko 5500 vojnika. Pa, dugo vremena se smatralo da su te brojke točne. Ali, kasnije se ustanovilo da su čisto pretjerivanje.
Naime, na tom području se tog dana odvila zbila velika bitka. No, u njoj je sudjelovalo otprilike 8000 ljudi. Oko 4500 seljaka i oko 3500 feudalnih vojnika.

I, nakon čarkanja, počela je bitka. Ali, sad moramo malo zastati i zapitati se što je uopće dovelo do te bitke i do te seljačke bune. Jer, kmetovi nisu sigurno tek tako, od dosade, uzeli oružje i počeli napadati plemstvo.

Stoga, prije svega, mali uvod.

U jesen 1572. godine, stanje u Kraljevini Hrvatskoj je bilo vrlo teško. Nekoć slavno kraljevstvo je u to vrijeme svedeno na ostatke ostataka. Osmanlije napadaju gdje i kad stignu. Novca za obranu je malo. Jer, obranu vode profesionalne vojske, plaćenici. A, plaćenici ratuju zbog plaće. Otuda im i ime.

I da bi nekako namaknuli novac, vlastela povećava poreze. I to najviše osjete oni koji najmanje imaju i koji i jesu najmanji u društvu – kmetovi.

Oni moraju plaćati sve živo što vlastelinu padne na pamet. Od desetine vlastelinu, pa onda devetinu Crkvi, pa onda odrađivati tlaku, to jest određeni broj dana u godini raditi kod svojeg gospodara na njegovom imanju i to posve besplatno. A još uz sve to moraju trpjeti i nasilje ( ponekad i takozvano ozakonjeno bezakonje ). Što od vlastitog gospodara, što od drugih plemića. I tu sad dolazi do problema.

U stubičkom kraju je glavni vlastelin bio Franjo Tahy. I njega je historiografija zauvijek ocrnila kao ličnost. No, uzevši u obzir sve prave dokaze koje danas posjedujemo, Tahy je gotovo pa i bio baš takav. Pljačkao je i kmetove i slobodnjake i druge plemiće. Zatim, napastvao je kmetske žene i djevojke. Potom je tukao kmetove i izrabljivao ih. Današnjim riječnikom rečeno, bio je lokalni šerif. I nitko mu ništa nije mogao.

A, kad je kmetovima baš prekipjelo, sastavljena je i tužba protiv Tahyja koju je potpisalo čak 508 kmetova sa stubičkog područja. U današnjem mjerilu, tužba je bila sastavljena na 31. listu papira formata A4. U ondašnjem mjerilu, tužba je bila na svitku dugačkom čak 6 i pol metara!

A kad bi to nije urodilo plodom, počela se spremati pobuna.

Službeno, seljaci su se sami pobunili. Neslužbeno, seljaci su iskorišteni za to da se plemići međusobno obračunaju.

Bilo kako bilo, nakon prvih pobjeda seljačke vojske, plemići su se pregrupirali i počeli uzvraćati udarce. I nakon pobjeda kod Krškog i kod Kerestinca, glavnina seljačke vojske je ostala opkoljena kod Stubice.

Seljake je predvodio Matija Gubec, inače pravim imenom Ambroz. No, ruku na srce, povijest još i danas ne može dokučiti je li taj Gubec uistinu postojao ili ne. No, nebitno.

Feudalnu vojsku, koju je sazvao ban i biskup Drašković je predvodio podban Gašpar Alapić, jedan od sedmorice preživjelih sigetskih junaka.

I, negdje oko 09:00 sati, počela je presudna bitka.

Na juriš su prvi krenuli oklopni konjanici. No, njih su kmetovi spremno dočekali i uhvatili ih u klopku. Pustili su ih da se što više približe, a zatim ih oborili strijelama i kopljima. Potom su u napad krenule i banske postrojbe. S njima su se kmetovi odmah uhvatili u koštac i nisu popuštali. Malo-malo bi na hladnu smrznutu zemlju pali čas kmet a čas banski vojnik. Krv je, pušeći se, tekla u potocima.

Puna četiri sata, kmetovi su uspješno odolijevali napadima, te čak uspjeli izvesti i nekoliko protunapada i tako potisnuti napadače. I, suprotno svim očekivanjima, pružili su žestok otpor. Ali, u onom krajnje presudnom trenutku, kad se uistinu nije znalo koja će strana pobijediti, u zadnji tren su feudalnoj vojsci u pomoć pritekle dvije satnije banskih haramija, naoružanih puškama, te su seljačku vojsku napali s boka i s leđa. A protiv pušaka kmetovi nisu mogli ništa.

I, oko 14:00 sati, sve je bilo gotovo.

Kroničari pišu da su plemići preživjele kmetove kažnjavali tako okrutno kako ne bi radili ni Turci. Po predaji, Gubec je zarobljen i 6 dana kasnije, nakon strahovitog mučenja, okrutno pogubljen u Zagrebu.

I, sad idemo na ono glavno – što bi bilo da je bilo? To jest, jesu li kmetovi uopće imali šanse protiv feudalaca i što bi se dogodilo da su kojim slučajem pobijedili?

Kmetovi su htjeli, u slučaju pobjede, da sami preuzmu vlast i da pošalju dopis austrijskom caru, to jest hrvatskom kralju, te da ih on prizna.
Drugo, htjeli su postaviti svoju vlast koja bi, za početak, ukinula staleže. Dakle, htjeli su uvesti besklasno društvo.
Treća stvar kod kmetova je bila da sami ubiru daće i da sami osiguravaju granicu protiv Turaka, kao i da sami financiraju sve u vezi rata.

E, sad, što je od toga svega bilo realno?

Pa, iskreno, apsolutno ništa.

Prije nego počnete čitati, o seljačkoj buni koja je završila na današnji dan 1573. godine, morate nešto znati. Nešto što morate gledati kroz prizmu današnjeg vremena. I današnjih sloboda, dakako.

Naime, preko 90 posto toga što se danas uzima zdravo za gotovo u vezi te bune dolazi iz jugoslavenske historiografije, te iz romana. Dakako, film Vatroslava Mimice, iako je film zapravo filmčina i pol, je isto malo kriv za tu predodžbu o buni.
Jer, seljačke bune, kao ova u Zagorju i današnjoj Sloveniji nije bila ništa novo u tadašnjem svijetu. Kmetovi su se bunili vjerojatno otkada kmetstvo i postoji. I to u cijeloj Europi. Poznati Seljački rat na području današnje Njemačke kojih 50 godina ranije. Potom još prije u Engleskoj i Francuskoj. U Ugarskoj, u Češkoj. Ništa novo. Kmetovi su tražili svoje “stare pravice” oduvijek.

No, kod gotovo svih tih buna, jedna stvar je bila kao neko pravilo – gotovo sve vođe svih buna nisu bili kmetovi nego slobodnjaci. I ti slobodnjaci su (is)koristili kmetove za svoj cilj. Negdje više, negdje manje. Ne uvijek. Ali, u većini slučajeva, da.

Ali, da bismo i to razumjeli, moramo još nešto sagledati iz današnje perspektive. A, kad to sagledate, budite zahvalni što živite u 21. stoljeću. I, evo, polazim od sebe.

Prije tri godine sam imao upalu zubnog mesa i kutnjaka zajedno. Jednostavno se upalilo. Niti mi je bilo pokvareno niti išta. Ali, jbg. I otišao sam odmah do stomatologa. I dao mi je injekciju, malo to pročačkao, dao mi antibiotike i za manje od tjedan dana, kao da ničeg bilo nije. Ja kao nov.

No, da mi se to dogodilo 1573. godine, postoji velika vjerojatnost da bih od toga jednostavno umro. Koliko god banalno zvučalo, ali to je činjenica.

Danas imamo apsolutno sve čega tada nije bilo.

Danas velika većina nas živi u kućama ili stanovima. I ti objekti su čisti, topli, prozračni, udobni, suhi i lijepo je za živjeti u njima.
Ondašnji kmet, da je bio i najbogatiji u selištu, bio bi najveća sirotinja u usporedbi s današnjim minimalnim primanjima.
Potom, gdje je taj kmet s obitelji živio? U kući katnici? U dvorcu? Vili? Ne. Živio je u nekom bijednom kućerku od drveta i šiblja, eventualno blatom premazanim zidovima radi izolacije. Prozora nema. Ta kuća je jedna jedina zajednička prostorija. U njoj se i jede i spava i boravi. I to svi zajedno. Nema dječjih soba nikakvih. Nema ni kreveta! Spava se na podu, na nekoj slami ili nekoj prostirci. Postoji stol, malo stolica, nekoliko komada drvenog i/ili glinenog posuđa, ognjište na sred te prostorije i to je to. Nema više ničega.

A uz tu neimaštinu dolazi i neznanje. Nitko od tih kmetova ne zna ni čitati ni pisati. Niti tadašnji hrvatski jezik, a kamoli neki strani jezik. U škole se ne ide jer škole jednostavno ne postoje. Ako se kmet želi školovati, ide u svećenike. I to jako teško. Jer, kmet je. Zadnji u tadašnjoj klasi društva. Apsolutno zadnji.

I kad nema obrazovanja, onda se lako može manipulirati s takvim ljudima. Na njihovu štetu ili korist, nebitno. Ali, gotovo uvijek na štetu.

I u ovom slučaju, zagorskim i slovenskim kmetovima je netko manipulirao, obećavši im kule i gradove. Doslovno. I sad možemo krenuti s one tri početne stavke.

1. Preuzimanje vlasti u slučaju pobjede

Kmetovi i vodstvo seljačke vojske je htjelo ući u Zagreb, tada još mali grad, i uspostaviti svoju vlast.

Kao vlast, kanili su pisati caru, odnosno hrvatskom kralju. I u tom dopisu su htjeli da ih kralj prizna kao vrhovnu vlast u tadašnjoj Hrvatskoj.

Pa, iako to sve zvuči lijepo i zanimljivo, od toga ne bi bilo ništa.

Jer, iako bi oni bili u Zagrebu kao neka svoja vlast, njihova vlast ne bi bila priznata nikada ni od koga. Jer, vlast u Hrvatskoj je ban kojeg postavlja Hrvatski Sabor na preporuku plemića i uz odobrenje kralja. I taj ban je plemić. U to vrijeme je ban bio Juraj II. grof Drašković. Visoki plemić iz jedne od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji. Svi njegovi podčinjeni upravnici, kao i njegov zamjenik, su također bili plemići. Uz to, tu je i obitelj Zrinski i obitelj Frankopan, dvije najmoćnije plemićke obitelji u Hrvatskoj ikada. I njih se isto nekog vraga pita.

Jer, svu tadašnju upravnu vlast čini plemstvo. Čak ni slobodnjaci, nego plemstvo. Od sudaca, biskupa, bana samog, vojnih zapovjednika, župana. Svi su plemići. Niže funkcije, kao što su gradonačelnici ( ono što danas podrazumijevamo pod pojmom gradonačelnik ), gradsko redarstvo, niže svećenstvo, odvjetnici i tako dalje su slobodnjaci. I to oni ugledni. Čak ni svaki slobodnjak ne može biti na tim dužnostima. A posljednji od njih su kmetovi. Čak i slobodni seljaci imaju apsolutno sva prava koja kmet nema.

I očekivati da bi kralj priznao neku samoproglašenu vlast od strane vojske kmetova i nekoliko slobodnjaka je apsurdno. To je kao da ja sad samog sebe, uz podršku vas tu, proglasim Predsjednikom države. I onda da tražim od gospodina Predsjednika Milanovića i od Hrvatskog Sabora da mene prizna za predsjednika države. Mene, za kojeg ne zna nitko, da se prizna za predsjednika države nauštrb gospodina Predsjednika Milanovića, koji je legalno izabran na demokratskim izborima.

U današnjem terminu, to bi se moglo okarakterizirati kao neki pokušaj državnog udara i neka vrsta domaćeg terorizma. U ono vrijeme, to je jednostavno čin veleizdaje.

2. Ukidanje staleža

U seljačkoj proklamaciji je stajalo da se želi ukinuti klasna podjela.
Dobro. Samo, što je to posvemašnja laž konstruirana od strane jugoslavenske historiografije. Do 1945. godine, u vezi seljačke bune, nigdje nije stajalo ni pisalo ništa u vezi nikakvog besklasnog društva. A pogotovo da su se tadašnji kmetovi pozivali na to. I to samo iz jednog razloga – 1573. godine nitko nije imao pojma koji vrag znači besklasno društvo. Jer, taj pojam jednostavno nije ni postojao onda!

Pokušaj jugohistoriografije, da u svojem prekrajanju povijesti, nametne kao činjenicu tvrdnju da se ovdje oduvijek željelo živjeti po nekoj špranci socijalizma je ostao samo pokušaj. Nitko normalan to nikada nije prihvatio niti bude prihvatio. I to zbog jednostavnih činjenica.

Ono što se nameće kao besklasno društvo, koje su kmetovi kao htjeli, je netočno. No, ipak ima nečega.
Ta besklasnost je bila zapravo jednakost. Ali, ne po pitanju staleža, nego po pitanju poreza.

Naime, kmetovi su htjeli da za sve porez bude jednak. I tu sad dolazi do izraza ono neznanje.

Jer, istini za volju, porez je tada zapravo bio posve jednak. I za najsiromašnijeg kmeta i za najbogatijeg plemića. Posve jednak. Ali, po kojoj jednakosti?
Pa, po jednakosti postotka.

I za to je najbolji današnji primjer.

Netko ima plaću 1000 €, a netko 5000 €. Da se svakom uzme, recimo, 200 € poreza, to nije jednako. Jednako je po cifri. Ali, ovome što ima 5000 € je lakše dati 200 nego ovome što ima 1000.
Tada, u to vrijeme, radilo se na porezu po postotku. I svi jesu davali jednako. Svatko po svojim mogućnostima i, idemo to tako nazvati, primanjima.

Jedan grof je davao otprilike pola kilograma zlata godišnje. Jedan kmet je davao jednu svinju godišnje. Onaj koji je mogao, dakako. Onaj manje imućniji je davao tri kokoši ili vrijednost te tri kokoši u novcu. Ili u vinu. Ili u bilo čemu.

No, problem je nastao kad su pojedini plemići, kao što su Tahy, Erdödy i ostali dali svoj dio. A onda su od kmetova tražili taj svoj dio. Ali, kmet je već bio dao taj svoj dio. I onda je ispadalo da kmet daje duplo.
K tome, još nešto.

Jedan plemić se spori s drugim plemićem. I onda pošalje svoje plaćenike da naprave rusvaj u selištu tog drugog plemića. Ali, nastalu štetu mora snositi kmet. Neće mu njegov vlastelin pomoći sigurno. Vlastelin će možda na sudu dobiti tužbu protiv ovoga. I ovaj će mu morati platiti, karikiram, 1000 € štete. Ali, to ide njemu, plemiću. Ne ide kmetovima da se popravi šteta nastala od prepucavanja njihovih gospodara. I ako je u toj čarki ubijena ili odvedena svinja ili bilo koje grlo stoke, kmet mora snositi trošak.

I to se događalo malo-malo. I to je bila kap koja je prelila čašu. I zbog takvih i sličnih stvari su kmetovi, ruku na srce, posve opravdano popizdili. A da ne nabrajam napastovanje kmetskih djevojaka i žena i maltretiranje i otimanje hrane i vina i što sve ne.

Činjenica je da je porez bio jednak. Ali, kao i danas, neki su jednostavno htjeli više nego što im po pravu i pripada. I onda su činili samovolju. Dakle, lokalni šerifi uz “znaš li ti tko sam ja” priču.

Neke stvari se baš ne mijenjaju, je li…

3. Samostalno ubiranje daća i opsluživanje
granice u borbi protiv Turaka

Uzmimo u obzir da je seljačka vojska pobijedila. I sami ubiru porez i brane državu. Dobro.

Samo, nemam pojma na koji način.

Tadašnja vojska sve više postaje plaćenička. A plaćeničke vojske ratuju za novac. Otuda im i ime. I najčešće ratuju za onoga tko daje više. A u ovom slučaju, seljaci sigurno ne bi mogli dati više.
Jer, preko 70 % svih davanja za obranu od Turaka su davali plemići. Što novcem, što osobnim sudjelovanjem u pohodima protiv Turaka.

Primjerice, sam podban Alapić je već bio okorjeli ratnik protiv Turaka. Jedan od samo njih sedmero koji su preživjeli pakao Sigeta. A još prije toga i poslije toga se nebrojeno puta dokazao kao vješt i spretan ratnik i konjanik. Onda sam ban Drašković je davao velika sredstva za obranu. Nekim današnjim riječnikom, u pitanju su bili milijuni eura godišnje. Plus, obitelji Zrinski i Frankopan da i ne spominjem.

Stoga, na koji točno način su imali u planu braniti i to malo Hrvatske što je ostalo, ne zna ni dragi Bog.

4. Mogućnost pobjede

Početni uspjesi seljačke vojske su bili impresivni. Pristupilo je dosta ljudi. Neki i prisilno. Ali, prvih dana su napravili pravi dar-mar. Spalili nekoliko dvoraca, ubili nekoliko plemića i njihovih slugu. Primjerice, dvije Tahyjeve sluškinje su spalili na lomači kao vještice. A žene ni krive ni dužne.

No, kad se nakon nekoliko dana plemstvo malo pribralo, brzo su se obračunali s ustanicima. Ali, i jako okrutno i bezobzirno.

Barun Josip Thurn piše da sam Alapić nije postupio viteški nakon pobjede. I to zbog krađe. Naime, prisvojio je najmanje dvadeset grla krupne stoke i gotovo sav novac koji je našao kod kmetova. A feudalna vojska je palila kuće, silovala žene i ubijala redom. Naravno, nešto od toga je pretjerivanje. Nešto nije. Sad više nitko ne zna što zapravo.

No, vratimo se na temu.

Mogućnost pobjede seljačke vojske jednostavno nije postojala niti u snovima. Iako ih je brojčano bilo više, bili su i slabije naoružani i opremljeni. Jer, dok je vojska imala pravo oružje, kmetska vojska je imala zapravo oruđe. Ona uzrečica “digla se kuka i motika” nije bez veze. Velika većina seljačkog oružja je bilo oruđe. Kuke, motike, vile, prekovane kose, srpovi. A od oklopa su imali neki možda prsluk od deblje kravlje kože ili nešto takvo. Viteškog oklopa nisu imali. Eventualno ako su nešto zarobili prilikom pljačke dvoraca i plemićkih posjeda.

K tome, imali su samo tri ili četiri puške. Plemićka vojska je imala daleko više. Nadalje, o umijeću tadašnjeg ratovanja nisu znali gotovo ništa. Jer, oni nisu bili vojnici. Niti su u vojsci ikada bili. Tek mali broj njih. I to možda. Jer, vojni rok se ne služi jer takvo što ni ne postoji. Pouzdano se zna da je Ilija Gregorić bio profesionalni vojnik koji se nekoliko puta iskazao u boju s Turcima. Ali, to je jedan čovjek. A vremena za neku obuku imali nisu.

A sve da su nekim, nemam pojma kojim točno, čudom pobijedili i ostale plemićke vojske Hrvatske, Turci bi svakako iskoristili priliku i proširili se još više. A ostatak bi svakako prograbio Beč pod svoje vlastito okrilje. I onda bi bez ikakvih dilema izgubili i ono malo autonomije što smo imali. I postoji vrlo velika vjerojatnost da čak ni današnje Hrvatske ne bi ni bilo. Tipa, bili bi kao Kurdi. Narod bez države.

5. Epilog

Da su kmetovi imali posve opravdanih razloga za pobunu, imali su. Bez daljnjega. I to nitko ne može poreći.
Je li se s tim kmetovima moglo normalno postupati, čak i u tadašnjem shvaćanju normalnog, moglo se. Bez problema. Buna je bilo i kod drugih plemića. I kod Zrinskih. Ali, niti blizu ovako krvavih. Ali, bile su rijetke.

A kad se kod jednog plemića u nekoliko godina dogode tri bune, dvije manje i jedna ogromna, onda znaš da je problem u plemiću, ne u kmetovima.

Naše narodno shvaćanje i poimanje je uvijek simpatiziralo seljačku vojsku Gupca. Kroz generacije, neovisno koja je vlast bila. Ali, jedno je simpatija, a nešto drugo je realnost.

I s ove točke gledišta, možemo biti sretni što buna nije uspjela i što je plemićka vojska prevladala.

A, kako i rekoh, same posljedice na cijelu širu sliku bi bile krajnje negativne. U to budite uvjereni.
Jer, to je činjenica.

Za kraj, nešto o Gupcu.

Nitko nema pojma je li taj čovjek uistinu postojao. A pogotovo je li bio vođa bune. U crkvenim knjigama rođenih i umrlih se spominje samo jedan Gubec. I to Ambroz. I on je umro nekoliko godina nakon bune. I nije iz Stubice nego iz Hižakovca.

A ako je bio vođa, iskreno sumnjam da bi umro prirodnom smrću nekoliko godina poslije bune.

A Matija Gubec je izmišljeni lik. Mislim, vođa bune je postojao sigurno. No, ime Matija je najvjerojatnije dobio po kralju Korvinu, Matijašu Korvinu. Jer, po legendi da je Korvin bio dobar kralj, smatralo se da je seljačka vojska nekako ona legendarna vojska Matije Korvina koja će doći i, po priči, pobijediti svo zlo. To je u filmu jako dobro i poprilično točno prikazano.

Sad, je li taj Gubec baš taj Gubec, ne znamo. Zapisa nema, slika nema, dokumenata nema. Možemo se samo nadati da će se možda nekad nešto negdje pronaći zapisano, pa ćemo imati eventualno neke konkretnije podatke.

Ali, sve u svemu, Matija Gubec je u kolektivnom pamćenju našeg naroda postao i ostao legendarni borac za “stare pravice”.

A da bude još zanimljivije, mislim da ne postoji niti jedan grad u Hrvatskoj koji nema ili ulicu ili trg koji nosi njegovo ( krivo ) ime.