Srebrenica – 25 godina od genocida. Nacionalizam je i dalje vrlo snažan

U Srebrenici nije pokopan samo katolik Hren, nego tu danas živi i mala katolička zajednica od oko 35 obitelji, dok u obližnjem Bratuncu živi njih dvadesetak. Mnogi su rođeni iz mješovitih brakova, s pravoslavcima, ali i s muslimanima. Tijekom rata su pobjegli ili su bili prisiljeni napustiti svoje kuće, ali nakon toga mnogi su se vratili u svoje razorene domove. Okupljaju se na misi dva puta mjesečno i na velike blagdane u spomen-kapeli sagrađenoj 1991. godine na temeljima velike crkve Svete Marije i samostana koje su 1271. godine podigli bosanski franjevci. Srebrenica je u stvari bila sjedište njihove provincije Bosne Srebrene. Njihov župnik je fra Franjo Ninić, koji vodi župu Zvornik-Srebrenica i dva puta mjesečno u oba grada slavi svetu misu.

Fra Franjo je dao intervju za Vatican News, kojeg prenosimo u cijelosti. Odgovara na pitanja kako se danas živi na obalama Drine i kako Srbi, Hrvati i Muslimani uspijevaju živjeti sa sjećanjem na genocid od prije 25 godina.

Vaša Ekselencijo, kao biskup Srebrenice, možete li nam reći kako Vaš grad živi danas? Kako bosanski Srbi, bosanski Hrvati i bosanski Muslimani uspijevaju živjeti sa sjećanjem na horor od prije 25 godina?

Fra Franjo: Kratko da Vas ispravim oko tituliranja. Ja nisam biskup iz Srebrenice, nego bosanski franjevac, svećenik, koji trenutno upravlja župom Zvornik-Srebrenica i tamo dva puta na mjesec drži liturgiju za malu katoličku zajednicu u oba grada. 

Što se tiče života u Srebrenici i odnosa nacionalnih zajednica Srba, Bošnjaka i Hrvata, nema nekih posebnih promjena. Rane iz prethodnoga rata, osobito zločini učinjeni tijekom rata, opterećuju život ili suživot ponajprije srpske i bošnjačke zajednice. Hrvata, koji su mahom katolici, malo je u cijelom Podrinju (oko 80) i bore za dostojanstven život, za bolje materijalne uvjete i imaju pristojnu komunikaciju i sa Srbima i s Bošnjacima. Obilježavanje 25 godina od genocida u Srebrenici različito se promatra s bošnjačke strane, koja je bila žrtva, te sa srpske, čije je vojno i političko vodstvo na Sudu u Den Haagu presuđeno za genocid. Vidljiva je politizacija samoga genocida, kao i negiranje i iskorištavanje žrtava za recentne političke i međunacionalne obračune u Srebenici i okolici.

Mijenja li se konačno Bosna i Hercegovina? Posljednjih godina učinjeni su barem mali koraci na teškom putu nacionalnog pomirenja i zacjeljivanja rana? Ili koraci unazad?

Fra Franjo: Promjene su vidljive u pojednim segmentima u društvu u BiH. 25 godina nakon teškoga rata funkcionira dijelom demokratski parlamentarni sustav, održavaju se izbori, postoje i pozitivni pomaci prema članstvu u EU i NATO, civilni i NGO sektor se razvija, BDP polagano raste, a sve to zahvaljujući intervencionalizmu i medijaciji međunarodne zajednice. Međutim, spor je proces međunacionalnoga pomirenja i onoga što ste vi u pitanju nazvali “healig of wounds”. Još su vrlo jaki i u društvu prisutni nacionalistički narativi, potpomognuti dijelom i uskom vezom religijskih zajednica i nacionalnih politika. Međunarodne mirovne organizacije, Međureligijsko vijeće BiH i pojedini predstavnici iz svih dominantnih vjerskih zajednica (Katoličke crkve, Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve i Židovske zajednice) pokušavaju na više razina ne liječiti samo rane iz rata, nego liječiti i sjećanja, koja često znaju opterećivati aktualni život i procese pomirenja. Odgovornost vjerskih zajednica u tome procesu je najveća. 

Može li mala katolička zajednica Srebrenice svjedočiti pomirenje u ovoj konkretnoj situaciji? Postoji li tu ekumenski dijalog s pravoslavnom zajednicom i međureligijski dijalog s muslimanskom zajednicom? Koja je misija vas franjevaca u ovom gradu u kojem je 1271. godine sagrađena velika crkva Svete Marije koja je kasnije uništena?

Fra Franjo: Mala katolička zajednica u Srebrenici samim svojim postojanjem već svjedoči mogućnost pomirenja među običnim ljudima u tome gradu i okolici. Međutim, problem nisu odnosi običnih ljudi koji komuniciraju, rade i dijele usud života u Srebrenici. Problem rekoncilijacije više se nalazi u domenu politika, interpretacija povijesti, ratova i međunacionalnih/međureligijskih odnosa u Podrinju. Ekumenski i međureligijski dijalog u Srebrenici, Bratuncu i Zvorniku (gdje sam ja kao katolički svećenik aktivan) slijedi model kojega je ustanovilo Međureligijsko vijeće BiH, a to podrazumijeva osnivanje mjesnih Odbora za međureligijsku suradnju i aktivnu komunikaciju predstavnika vjerskih zajednica u pojedinim lokalnim sredinama. Utjecaj nacionalnih politika na predstavnike vjerskih zajednica u Podrinju je naglašeniji, te su zbog toga i ekumenski/međureligijski dijalog nešto manjega intenziteta nego u drugim gradovima u BiH. Franjevci Bosne Srebrene pokušavaju, koliko je to moguće, u skladu sa svojom karizmom i dugim postojanjem u Srebrenici, biti pokretači i medijatori u dijalogu i procesu pomirenja.

Što još mogu učiniti pravoslavni, muslimanski, katolički i židovski vjerski lideri kako bi potaknuli ovo pomirenje?

Fra Franjo: Svi su lideri vjerskih zajednica u BiH uključeni u instituciju koja se zove “Međureligijsko vijeće BiH”. Temeljna misija ove organizacije jest upravo poticati pomirenje i stvarati društvo i državu koja počiva na poštivanju ljudskih prava, građanskih sloboda, odgovornosti, pravednosti i svega onoga što iz religija pozitivno proistječe: teolog Hans Küng je to nazvao “svjetski etos”. Dijelom oni to u BiH i ostvaruju. Možda bi trebalo aktivnije tu vrstu aktivnosti prenijeti u Srebrenicu i okolicu.

Je li u zajednici bosanskih Srba došlo do novih znakova svijesti o genocidu i spremnosti da traže oprost i pomirenje, ili ne?

Fra Franjo: Ovo pitanje biste trebali postaviti nekome od vjerskih prvaka Srpske pravoslavne crkve. Postoje pojedinci i unutar srpske nacionalne zajednice i unutar SPC-a koji su svjesni činjenice genocida i zločina koji su se dogodili u Srebrenici. Oni se dijelom i aktivno zalažu za pomirenje i dijalog. Neki od njih su zamolili i za oprost. Problem je, kao što sam već kazao, što su događaji iz 1995. kao i iz cijeloga rata duboko politizirani i što ne postoji neki nacionalni ili vjernički konsensus oko tumačenja samih događaja ili karaktera zločina počinjenih u ratu, uključujući i sam genocid. 

Je li zajednička opasnost za Covid-19 približila ili razdvojile tri zajednice koje žive u Bosni i Hercegovini?

Fra Franjo: Moje je iskustvo da je pandemija COVID-19 kreirala nešto malo više solidarnosti među običnim ljudima i nacionalnim zajednicama u BiH, osobito u prvim mjesecima. Više se u javnosti pozivalo na očuvanje zdravlja ljudi i na odgovornost za drugoga, nego na uobičajene nacionalističke ili ekskluzivističke narative kod nas. Vjerske su zajednice učinile puno u senzibiliziranju ljudi da poštuju mjere zaštite, da čuvaju rizične skupine (starije ljude i djecu) i mogli bismo generalno zaključiti da je još aktualna pandemija ipak zbližila ljude u BiH, različitih nacionalnih, političkih ili religijskih pripadnosti. 

Fratellanza umana (11.07.2020.)