Iako se na njega ne odnosi ona antologijska »Isuse, moli sv. Antu da mi pomogne«, sv. Antun Opat ili Antun Pustinjak (251. – 356.) uživao je svojevremeno među Hrvatima zavidnu popularnost, gotovo kao danas njegov slavni padovanski imenjak.
Taj se pustinjak iz Egipta smatra ocem monaštva, ali je u narodu bio poznatiji kao zaštitnik domaćih životinja te zaštitnik od kuge i kožnih bolesti. Spomendan mu se od davnina slavi na današnji dan, 17. siječnja.
I glagoljaši su se rado spominjali sv. Antuna Opata. U brojnim hrvatskoglagoljskim knjigama nalazimo tekstove o »zimskom« sv. Anti, o čemu je pisala naša znanstvenica Vesna Badurina Stipčević. Posebno je bila zastupljena legenda o njegovu prvom odlasku u pustinju.
Premda je Branko Fučić s pravom zaključio da je Antun Pustinjak bio prvorazredni seoski svetac, to ne znači da simpatije nije stjecao i u gradovima. Primjerice, u centru Splita, tj. na Narodnom trgu (Pjaci), krajem 14. stoljeća postavljen je kip sv. Antuna Opata. Ondje je u novom vijeku »proširio« svoje djelovanje – štitio je oklevetane žene, pa su mu se utjecale dame progonjene od zlih jezika.
U svakom slučaju, dobro je da i zima svoga Antu ima.