Kada nebesa u Boku siđu blaženici u njih uziđu
Kada nebesa u Boku siđu blaženici u njih uziđu a sva stoljeća iziđu na placu i pozdravljaju prolaznike/ pitaju za zdravlje pa kako ste/ Bokelji su počesto zbunjeni to je teško pitanje/ jer stoljeća su ponekada kraća od godine ponekada dulja od milenija/ no bilo kako prolazna oblače se uvijek pristojno/ i stalno se smješkaju moguće čak i s posprdom/ bolje da zasja trenutak/ no u svaki kutak grada taj smjesta rasporedi osmatrače/ oštrim pogledom što jače ošine i stoljeća i milenije/ sve to skupa doista mogli ste napraviti i smislenije
Tada na placu iziđe i blaženica Ozana/ rođena je tamo iza crnogorske planine u zjenici joj sine bljesak opće dobrote/ to te učini smirenim i u trenutku i zavazda/ blažena Ozana od svojih vrlina sazda vjeru u Svevišnjeg/ nad glavom joj se vije stijeg koji leprša poljubcima/ poljubi obraz grješniku i grješnici riječima im povija rane
Blaženici Ozani s neba koje je sišlo u Boku priđu jaganjci božji od tamo iza planine/ skromnoj pastirici tad sine da sve preda Bogu/ Svevišnji to sve je što mogu i vraća se opet Kotoru i moru te smirena liježe u kamenu grobnicu/ Bog je upravo čita u tvojemu pogledu i šapuće ti je po obrvama i po licu
Ozana još uvijek blaženica, a ne i svetica
Crnogorska pastirica a hrvatska katolička blaženica to nije dobitna kombinacija/ ispriječi se čvrst pleter kardinala razno-raznih korelacija/ još u početku petnaestoga stoljeća ognjem i mačem spaljena je vjera i prezvana nacija/ o katoličkoj Blaženici nema tko brinuti nema je tko promaknuti/ kroz onaj čvrsti pleter kardinalske plutokracije do Svetoga Oca dopiru samo salve i ovacije/ Ozanu mu nitko i ne spominje/ svatko iz svojih razloga/ no ona već sjedi uz Boga/ njeguje mu umorne korake nježno mu povija stopala/ izvan svih i svačijih i ovakvih i svakakvih zala
Ako i nije svetica ocjena je čista petica i u znanju i u vladanju/ zna da Svevišnji je mjerilo ma kamo i ma kako se jedrilo/ a kada je bilo stani-pani prva je bila u obrani slavnoga Kotora grada/ tako i onda i sada
Katarina Kosić Hozana* u crkvi u Hrvata svakoga božjega stvora zbrinjava kao brata u Gospodinu/ tako svi imamo zajedničku nebesku domovinu/ nagnutu nad svemirski ponor gdje krhak svaki je stvor/ Ozana ga uzima u zagovor/ dok nju ne zagovara nitko ali ljudsko ponašanje često je plitko/ eno – ponekada i crkveno/ no obilje božjih uzdarja istinite prizore stvara koji se odasvuda vide/ stvarni su/ čak i kad su otisnuti u privide
*Katarina Kosić (Relezi, kod Podgorice, 25. 11. 1493. – Kotor, 27. 4. 1565.), poznata kao Blažena Ozana Kotorska, pastirica, rođena u pravoslavnoj obitelji, nakon ukazanja Isusa sišla je u Kotor gdje je prihvaćena i podučavana u katoličkoj vjeri. Uzornim životom i predanim javnim djelovanjem stekla je veliko poštovanje Kotorana; sprovod je predvodio biskup osobno, a papa Pio XI. proglasio je blaženom 1927. godine. Njezini tjelesni relikviji čuvaju se u Kotoru.
Boka bez Miloša
Boka bez Miloša* je loša nedostaje joj i znanje i pokajanje/ nedostaju i plemenite sanje i ono onakvo nadanje i uzdanje u Boga/ nedostaje mnogo toga a osobito zametnute istine koje kriju listine kotorskoga arhiva/ historija je svakidanje živa ona hoda s Milošem/ brojni mali lučonoše osvjetljavaju zbunjene građane/ Boka je vježbalište za gađanje iz brojnih opakih usta/ dok istina ne ostane pusta svačija umotvorina/ bit će godina i godina
A zbog čega bismo se imali kajati/ ionako je bolje ne znati/ ili se moguće predati zamotani u zaborav u marketu uz povrće i voće/ u istine sumnjive kakvoće/ u ne bdij i ne misli nego spavaj i jedi/ i baš te briga što slijedi/ ima li našega išta/ zatim to tvoje išta postane svačije ništa / a nigdje uporišta
Uporište neka bude Boka/ s Milošem se uspinjemo do visoka/ Bože pomozi nam/ mi se jalovo upinjemo/ silazimo li svce niše jošp uvijek u nadi da se usoinjemo/ nijemo je stoljećima nijemo/ onda još i njemije/ bez ikakva smisla sve mi je kad je krađa i laž nadvladala dobrotu iz Dobrote pod teretima zala/ istina je Miloša zvala već stoljećima ga priziva/ njega/ a ne lažna štiva
*Miloš Milošević (Split,1920.- Kotor, 2012.) hrvatski pjesnik, glazbenik i znanstvenik, moralna vertikala svojega doba, dugogodišnji ravnatelj Arhiva u Kotoru.
Zvoni u Pamploni, ja čujem u Boki
Ni Boka nije nijema/ u žamor je utonula posvema/ prodaje se i kupuje u nadvikivanju nitko ne čuje daleku neku zvonjavu/ ali ja je čujem u svijesti mi je u ušima/ tu nešto istinski ne štima već stoljećima/ zvoni u Pamploni ja čujem u Boki/ i zvonici Navarre su visoki te do mene dopire zvon da profesor Brajnović* umne piše kolumne u Diario de Navarra/ etica causas informatica zvoni tamošnjim sveučilištem
Dok sunarodnjake svijetom ištem Luka je Brajnović objavio Prvo jutro u tuđini/ I tada su zastrte daljine svanule/ suze na travi su oživjele i planule/ Krist i apostoli strše na tribini/ u Madridu i Rimu meni se pričini da negdje zvoni hrvatski
Sve to čujem u Boki/ nepopravlji i uspravan slušam daleki zvon da mi se ne satare ni jezik ni vjera ni nada/ još dalje od prvoga nikada
*Luka Brajnović (Kotor, 1919.- Pamplona , 2001.), politički emigrant od 1945. U Zagrebu uređivao „Luč“ i „Hrvatsku stražu“ u Pamploni, Navarra, postao čuveni profesor novinarstva, čije ime nosi i ugledna novinarska nagrada u Španjolskoj. Hrvatski i kastiljski pjesnik, oglednik i romanopisac, do osnutka samostalne hrvatske države (1991.) u Hrvatskoj nepoznat, tek je (1988.) antologiziran u „Skupljenoj baštini“, hrestomatiji pola stoljeća hrvatskoga pjesništva, 1940.- 1990. (Školske novine, Zagreb, 1993., u izboru ovoga podpisnika).
Stijepo Mijović Kočan (Đurinići, Konavle 1940.), književnik i filmski redatelj, školovao se u rodnomu selu, (doslovno na granici prema Sutorini), u Dubrovniku, kratko u Beogradu te u Zagrebu, gdje je i doktorirao o temi „Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu“. Petnaestak je godina na Sveučilištu u Zagrebu predavao novinarske vrste i načine (žanrove i stilove). BOKA IZBLIZA I SVISOKA, napisana je načinom Izravno u stroj, kako se zove i jedna od njegovih pjesničkih zbiraka. (Vidi u SEDMOGLASNIK, Nolit, Beograd 1982. i u SEDMOGLASJE, izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 2016., 496 str.) To je dakle jedan od sedam njegovih načina pjesničkog djelovanja koji on sam naziva ritamsko kazivanje. BOKELJSKI CIKLUS, koji prethodi ovomu, objavio je u knjizi ČIM UMREŠ RODIT ĆEŠ SE („Hrvatski Parnas“ Naklada Đuretić, Zagreb, 2016. Kočanov književni opus sačinjava oko 35 knjižnih naslova, najviše pjesničkih, ali i romana, kritika, eseja, putopisa, znanstvenih radova… U pjesmama, šest od njih su u Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva od početaka do danas, i inače ima i tema o Boki , osobito u onima za djecu. O Boki je snimio i 10 (deset) dokumentarnih filmova; svi su emitirani na Prvom programu HRT-a. Prije toga, još kao student, 1962., s pokojnim Marijom Perušinom, znamenitim snimateljem, napravio je prvu ikada snimljenu 20-minutnu tv-reportažu o Boki na c/b šesnaestici; i ona je emitirana, tada na saveznom jugoslavenskom tv-programu. Radnja romana ČOEK ZLATNIJE RUKA, koji je u tisku, radnja se velikim dijelom zbiva i u Boki. Herceg Novi je grad njegova djetinjstva, a i otac mu je stanovito vrijeme tu živio. Na inicijativu Stijepa Mijovića Kočana, dvije Matice, hrvatska i crnogorska, te crnogorski i hrvatski državni povijesni/historijski instituti, 2007. u Kotoru održali su veliki znanstveni skup s temom o Hrvatima u Crnoj Gori; i sam je na njemu sudjelovao znanstvenim radom o Vjenceslavu Čižeku.