Svetište Bl. Gracije iz Mula

Župna crkva u Mulu posvećena je 18. rujna 1864., uz neviđene svečanosti i veliku prisutnost naroda, mještana Mula, Kotora i susjednih mjesta. Gradnju nove župne crkve na uzvišici u sredini mjesta svojim bogatim darom od 13 000 florina, znatno je pomogao don Šimun Luković, koji je novac s tom namjenom oporučno ostavio župi, dok je ostatak prikupljen od samih Muljana koji su se za tu svrhu odricali dijela svojih prihoda te Carske kraljevske vlade.  Gradnja je povjerena Andriji Perišiću iz Splita, a trajala je četiri godine, za župnikovanja don Ilije Andrića.

Perišićeva je crkva eklektična, tlocrta u obliku grčkog križa, s romaničkom kupolom koja nadsvođuje velike šiljate lukove u središtu crkve, te gotovo asketskim ali vrlo skladnim pročeljem od lijepo tesanog korčulanskog kamena čiji je jedini ukras jednostavna rozeta. Nova je crkva bila s razlogom ponos mjesta, te se i danas u njemu ističe, osobito kad se Mulu prilazi s mora, kako je u vrijeme gradnje bilo uobičajeno. Kotorski biskup Marko Kalođera (Kalogjera) uz nazočnost skadarskog biskupa Karla Pootena posvetio je novu crkvu Pomoćnici Kršćana i sv. Kuzmi i Damjanu 18. rujna 1864. Tog je dana u svečanoj procesiji tijelo bl. Gracije iz stare župne crkve preneseno i postavljeno na desni bočni oltar, te se i danas štuje na istom mjestu. O svemu nas izvještava i zapisnik iz knjige Vizitacija biskupa Kalođere:

Prijenos tijela je obavljen u ranim jutarnjim satima: procesija prema staroj crkvi u kojoj su uz dva biskupa pristigla barkama na Muo, sudjelovali mještani „elegantno odjeveni“, počasna straža u „narodnoj nošnji“ (nošnja Bokeljske mornarice), djevojčice u bijelim haljinama s cvjetnim vjenčićima na glavama koje su put posipale cvijećem, te ostali kler počela je u 6 sati ujutro. Kada su iz stare župne započeli silazak prema novoj noseći relikvije blaženika, na znak straže, okolne župe: Škaljari, Kotor, Dobrota i Prčanj raširile su zastave, te uz svečano zvonjenje i pucanje iz mužara „iz daljine s lijepom usklađenošću pozdravile časne posmrtne ostatke blaženika“.

Mnoštvo vjernika te vidljivo vjersko ganuće koje su očitovali, najsvečanija odijela koja su tom prilikom nosili, kuće urešene ukrasnim tkaninima, slavoluci i zastave, veličanstvena procesija sa svijećama i bakljama (torcima), kojoj se pridružila glazba iz Kotora, skladno pjevanje svećenika okupljenih u „izvanrednom broju koji su u dva kora pjevali Blaženiku, hvalospjevom koju je svatko razumio i još bolje slušao jer je bio ad hoc napisan na narodnom jeziku po najsretnijem nadahnuću g. Pavla Kamenarovića iz Dobrote“ ostavilo je jak dojam i na samog biskupskog pisara p. Veceslava Batinića koji je detaljnim opisima ovog događaja posvetio više stranica.
Bila je to dotada najveća svečanost koju je Muo ikada doživio u svojoj povijesti: jedina od nje veća, bila je proslava proglašenja blaženim bl. Gracije.

Biskup Kalođera je poklonio Muljanima i Gospinu sliku, koju su kasnije srebrom okovali rimski zlatari, dok su je Muljani na svojim barkama donijeli iz Kotora u župnu crkvu. U narednim godinama, gotovo sve do kraja II. svjetskog rata, ova je slika nošena u procesiji na blagdan Gospe Pomoćnice Kršćana, kroz cijelo mjesto. Najzaslužniji svećenik za unutarnju opremu crkve: nabavu oltara, kipova Kuzme i Damjana, liturgijskog posuđa i ruha, orgulja, izgradnju tamborja i skalinade bio je don Anton Kosović, koji je unaprijedio duhovni i liturgijski život mjesta.