Dan 20.11.1991. godine ostat će mi upamćen kao najgori dan koji mi je svanuo. Toga dana moj jedini brat Mile izgubio je svoj život. Brutalno je smaknut na Ovčari nakon cjelodnevnog premlaćivanja.
Toga krvavog 20.11.1991. godine ja sam bio 200 – tinjak kilometara udaljen od svoga brata. Toga krvavog dana započelo je moje zarobljeništvo po logorima u Srbiji.
Mislima sam bio s tobom brate, nadao sam se da si već na putu prema Zagrebu, da ćeš uskoro biti doma sa svojom malom Doris koja je tada bila stara tek nekoliko mjeseci i sa svojom obitelji, da ćeš uskoro zagrliti majku i oca i da ćeš iščekivati dan kada ćeš mene dočekati da se i ja izvučem iz logora.
Mislima sam bio s tobom, vjerovao sam da je život pred nama, da ćemo i poslije rata voziti motore, da ćemo zajedno ići kroz život.
Brate žao mi je, žao mi je što te nisam uspio zaštiti. Dao bi sve na ovome svijetu da te barem još jednom vidim i da te zagrlim.
Volim te brate najviše na ovome svijetu i nikada dok sam živ neću dozvoliti da se tvoja i žrtva tvojih mučenika zaboravi!
Brate volim te!
