„Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.“

 

Platon

U svakom ratu stradaju nedužni. Nezaštićeni. Najranjiviji. Nejaki. Odvajkada na zemaljskoj kugli traju ratovi. Ratuje se već desecima tisuća godina. Čovjek je uvijek nast0jao uništiti druge, a time i sam0ga sebe. Sama ideja rata je uvijek počivala na ubijanju. Zaposjedanju tuđih teritorija. Resursa. Radne snage. Ponekada su ti ratovi bivali podržani kojekakvim suludim ideologijama, vjerovanjima, proročanstvima, crkvenim doktrinama: Dječja križarska bojna 1212. i Tridesetogodišnji rat (1618–1648).

Ratovi su uvijek tražili svoja opravdanja i podršku, te apsolutnu odanost u hijerarhijama svojih partija i izmanipuliranim slijepim idolpoklonicima. Nerijetko vješto skovane strategije potpunog uništenja i prisilna oduzimanja života, zagovaranje eutanazija i hladnokrvne društvene egzekucije ljudi s posebnim potrebama, prve su patološke naznake takvih agresivnih totalitarnih režima i sustava. Pokatkada su to planski genocidi, istrjebljivanja do posljednjeg čovjeka, sabirni koncentracijski logori i kazamati (gulazi), kazneno popravne (pre)odgojne ustanove u bivšim i sadašnjim zemljama socijalizma i komunizma poput Jugoslavije, Sj. Koreje i NR Kine, još od 2014. godine mučni slučajevi otimanja ukrajinske djece od strane Rusije.

“Broj se temelji na podacima ukrajinskih vlasti, prema kojima je u Rusiju odvedeno 19.546 djece. Sva djeca s ovog popisa, kako naglašava inicijativa ukrajinske vlade “Bring Kids Back”, su imenovana.”

Igor BURDIGA, Oteta ukrajinska djeca – koliko ih je zapravo?

https://www.dw.com/hr/oteta-ukrajinska-djeca-koliko-ih-je-zapravo/a-73965433

Rijetko su se u javnosti čula kajanja za ovakva učinjena zla, nesreće i smrt. Izgleda da takvi poredci oblikuju ljudsku svijest da sama sebi nikada ne priznaje očiglednu krivnju i svirepi zločin. I sve to tobože zbog nekih nadljudskih (superiornih) rasnih identiteta i plemenske preodređenosti za vladanje i bešćutno podjarmljivanje slabih i bespomoćnih.

Nedvojbeno da sve te devijacije imaju svoje uporište u uskom krugu političkih elita i interesima industrijskih giganata (oružja, farmacije, energetike), te basnoslovnih benefita međunarodnih bankarskih institucija. Svoja lažna opravdanja uvijek suptilno nameću po uhodanim medijskim receptima iz svoje informativne kuhinje (prijetvornom psihološkom agendom o žrtvama nedužne djece i stubokom pogaženim ljudskim pravima golorukog naroda).

„Ljudi su oduvijek navikli da za veći ili manji komad zemlje pljačkaju, pale, ubijaju, kolju jedni druge; i da bi to najvještije i najsigurnije činili, izmislili su lijepa pravila koja se zovu vojna vještina.“

Jean de La Bruyère

No, kada je riječ o priprostom seljaku s posavskih ravni i njegovim tragedijama u ratovima, doista bi se mogle napisati romani. Bezimeni. Bosonogi. Promrzli. Jurišali su za nečije bisage i kolajne. Ranjavani, obogaljeni, krvarili su dugim jesenskim kišama na tuđim pustarama. Ne jedanput su bili prisilno mobilizirani s jednim papirom u kuverti, kojega nisu znali ni pročitati, a kamoli razumjeti i tumačiti. Nerijetko su bili stacionirani u vojarnama, postrojavani u kolonama (u stočnim vagonima i zaprežnim kolima) slani s isukanim bajunetima na razna bojišta. Uz gromoglasne prisege Caru, Kralju, Knezu il’ Poglavniku, Maršalu (ne)rado su predavali svoj seljački život. Iza njihovih junačkih povika i strašnih pogibija, ostajala su uboga siročad i mlade nevjeste, ucviljene majke u crnini svojih neuslišanih molitava za povratkom svojih očeva, sinova i muževa.

Seljaci su ponajčešće bivali bez činova, povlastica, udobnih čizama i cokula, udobnih zavjetrina s starim whiskeyem u ruci, mirisnim bilijarskim salonima i odorama, nalaštenim čizmama, klasičnoj glazbi i profinjenim kulinarskim umijećima na emajliranim pladnjevima. Ne. Seljak je nerijetko bio samo tek još jedan u nizu kvačica na ovratniku, kudikamo bezvrjedniji od vrana i poljskih miševa.

Stroga vojnička dužnost nalagala mu je da bespogovorno izvršava manijakalne zapovijedi i straže, bez obzira koliko god one bile sulude i pogibeljne. Za to vrijeme ratovanja u blatnim rovovima i suicidalnim jurišima, žene su s djecom ostajale same, prepuštene milosti neba i gladi, hladnoći, i jezivoj šutnji. U strijepnji su prehranjivale svoju djecu, radile na polju (sijanje i žetve), pripremale ogrjev i zimnicu, brinule o prihodima i išle u nadnicu, trgovale s pšenicom i ječmom, vodile brigu o djeci u školi, njihovom odrastanju i sazrijevanju, učenjima vještina i preuzimanja kućanskih poslova, udavale ‘ćeri i ženile mušku čeljad, pokapale svoje najbliže i suseljane.

Ratovi su znali trajati godinama, razarati posjede i obitelji. O tome ponajbolje svjedoče vojne arhive i crkvene knjige umrlih, pozlaćena slova i urezane godine na drvenim seoskim križevima. Ovisno na kojoj se strani seljak, zatekao na početku i kraju rata. Poslije kraja svih ratova i bitaka, nemali je broj puta upravo naivni seljak bivao rigidno kažnjavan, oduzimana mu zemlja i marva. U strahu je bio neprestano prisluškivan, praćen i nadziran, optuživan, protjerivan, uskraćivala mu se prava (penzija), zaposlenja i osnovne ljudske potrebe. Naprosto bio je stigmatiziran i proglašen narodnim neprijateljem i kolaboracionistom s okupatorom, prijetnjom za narodnu vlast i društveni poredak Jedinstva i Bratstva svih južnoslavenskih naroda i narodnosti.

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

Dražen ZETIĆ