Svećenik, diplomat i ratnik – vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić

Krajem srednjeg vijeka hrvatske zemlje doživjele su jedan od najtežih trenutaka u povijesti. Pritisak Osmanlija postajao je sve jači, a njihove su jedinice pustošile i prijetile zauzimanjem teritorija. Stoga je uspostava djelotvorne obrane postala osnovnim zadatkom koji je tada stajao pred Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom. Među onima koji su se istaknuli u tom prijelomnom razdoblju igrajući važnu ulogu u obrani zemlje posebno mjesto u svakom slučaju pripada hrvatskom banu Petru Berislaviću, čiju 500. obljetnicu pogibije u borbi protiv Osmanlija ovih dana obilježavamo.

Plemić, rođen u Trogiru od oca Ivana i majke Magdalene Statilić, podrijetlom iz ugledne trogirske obitelji, izabrao je svećeničko zvanje te napustivši Trogir i teritorij pod mletačkom vlašću živio i djelovao u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Takav životni put ne treba nas iznenaditi, jer su ga odabrali i neki drugi istaknuti pojedinci, pa i Petrov rođak, erdeljski biskup Ivan Statilić. Po dolasku u Ugarsku Petrova se crkvena karijera kretala uzlaznom putanjom. Godine 1501. nalazimo ga kao kanonika u Kaloči, potom je vršio dužnost prepošta u Pečuhu i Stolnom Biogradu, a 1512. postaje vesprimskim biskupom. Uz crkvene službe vršio je dužnost kraljevskog tajnika (1504) i kraljevskog rizničara (1512) te je za kralja Vladislava II. obavljao različite zadatke, od kojih su mnogi tražili i diplomatsku vještinu. Već 1504. bio je kraljev poslanik u Veneciji, a ubrzo potom i u Poljskoj.

Ban Petar Berislavić (Trogir, 1475 – Vražja gora kraj Korenice, 20. svibnja 1520) na reljefu Ivana Meštrovića

Petar Berislavić aktivno je sudjelovao i u događajima vezanim uz Cambraisku ligu, savez stvoren na poticaj pape Julija II, francuskog kralja Luja XII. i njemačkog cara Maksimilijana sa svrhom uništenja Mletačke Republike. Mogućnost povratka Dalmacije u okvire Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva bila je čimbenik koji je doveo do toga da je veći broj hrvatskih velikaša, uz koje je pristao i Berislavić, podupro pristupanje Vladislava II. tom protumletačkom savezu. O Petrovoj ulozi u tim događajima svjedoči i mletački poslanik Pasqualigo, koji ističe da Berislavić „nikada nije prestao i ne prestaje u nastojanju oko osvojenja Dalmacije“. No unatoč nastojanjima Berislavića i drugih pristaša te ideje, vojno zauzimanja Dalmacije nije bilo realna opcija ako uzmemo u obzir tada već višedesetljetnu izloženost Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva osmanlijskim napadima i važnost koju je Mletačka Republika kao saveznik imala za kraljevstvo u takvim okolnostima. Nije se mogla realizirati ni ideja o mirnoj predaji Dalmacije, u pregovorima oko koje je trebao sudjelovati i Berislavić, jer je Mletačka Republika bila svjesna situacije u kojoj se Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo nalazilo.

Branitelj kršćanstva i hrvatskih zemalja

I nakon događaja vezanih uz Cambraisku ligu Petar Berislavić i dalje sudjeluje u političkim zbivanjima i diplomatskim misijama. Potkraj 1511. kralj ga tako šalje u Rim papi Juliju II. u vezi s organizacijom Svete lige, saveza koji je papa zasnovao kako bi izbacio Francuze iz Bologne i obnovio cjelovitost Papinske Države.

Najvažnije razdoblje Petrove političke djelatnosti započinje u proljeće 1513, kada biva imenovan upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, jer se ban Emerik Perényi, koji je po svemu sudeći bio bolestan, nije sam mogao nositi sa sve većim osmanlijskim pritiskom, a od sljedeće je godine i ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Pritom treba reći da je preuzimanje važnih državnih službi u ono vrijeme sa sobom nosilo velike napore i troškove. Zbog toga su mnogi izbjegavali takve dužnosti te su i kada su bili imenovani odugovlačili s njihovim preuzimanjem, pa je Petrova spremnost da prihvati dužnost bana također dokaz njegove brige kako za obranu kršćanstva tako i za obranu hrvatskih zemalja.

Preuzevši dužnost bana Petar se suočio s teškom situacijom. Zemljama pod njegovom upravom prijetila je neposredna opasnost od osmanlijskih napada i osvajanja pa se bez odgađanja morao posvetiti njihovoj obrani. Tada vladajući kralj Vladislav II. Jagelović nije mogao mnogo učiniti na uspostavljanju organiziranog i djelotvornog otpora Osmanlijama, jer se prilikom izbora za kralja krunidbenom zavjernicom odrekao prava na samostalnu poreznu politiku, a dekretom Ugarskog sabora od 7. ožujka 1492. mu je, osim što su ukinuti porezi uvedeni za vladavine Matijaša Korvina, važni za financijsko stanje zemlje, oduzeto i pravo da zove u rat izvan granica države. Dapače, i u njezinu okviru to mu je bilo dopušteno samo u slučaju ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju.

Cijelo područje za koje je Petar Berislavić bio zadužen bilo je preveliko da bi na njemu mogao uspješno djelovati te je svoje napore koncentrirao na prostor od Jajca do Cetine, koji je središnjim položajem imao veliko značenje u sprečavanju daljeg prodora Osmanlija.

U nastojanjima da obrani povjerene mu zemlje Berislavić je bio suočen sa stalnim nedostatkom sredstava. Od kralja nije dobivao dovoljno, a ni na staleže često nije mogao računati jer društvena elita nije uvijek gledala dalje od vlastitih staleških interesa i regionalne pripadnosti. Tako je godine 1515. Slavonski sabor odbio pomoći Berislaviću u obrani Hrvatske južno od Velebita tvrdeći da su staleži „po starom običaju dužni braniti samo svoju kraljevinu“. Iako su na Berislavićev poziv, čini se, naposljetku pozitivno odgovorili, jer se spominju čete koje je po nalogu sabora sakupio podban Alapić, treba reći da su to učinili tek nakon što im je kralj Vladislav zaprijetio da će one koji ne budu slušali bana stići „ljaga vječnoga nevjerstva“ te da će im biti oduzeti posjedi.

Problema je Petar imao i s Dubrovčanima, koji su, ne želeći se zamjeriti Osmanlijama, izbjegavali platiti godišnji danak koji su bili dužni dati ugarsko-hrvatskom kralju, a koji je bio namijenjen za potrebe obrane od Osmanlija, napose za održavanje gradova i utvrda u Hrvatskoj. Kada je, pripremajući se za napad na Osmanlije u Bosni, Berislavić potkraj 1514. od njih tražio tribut za tri godine (zadnji put su prije toga godišnji danak platili 1511), Dubrovčani su mu poslali pismo u kojem su tvrdili da ne mogu pomoći hrvatskim zemljama, jer da bi to moglo dovesti u opasnost njihove trgovce i robu koja se nalazi na područjima pod osmanlijskom vlasti, a i sam bi Dubrovnik mogao biti ugrožen. Pravdali su se i time da danak nisu u mogućnosti platiti ni zbog toga što ubrzo moraju predati veliki danak Osmanlijama te ga je Berislavić uspio dobiti tek nakon ponovljenoga kraljeva zahtjeva u veljači 1515.

Odnos s velikašima

Godine 1514. obrambenu sposobnost zemlje oslabila je i velika pobuna seljaka pod vodstvom Jurja Dože u ugarskim dijelovima Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pravog rata koji je doveo do golemih razaranja, a angažirao je i velik dio plemićke vojske na njezinu gušenju, što je također slabilo obranu od Osmanlija.

Spomenimo ovdje i da se Petar Berislavić kao ban, iako mu je, s obzirom na okolnosti, obrana zemlje bila prva zadaća, morao baviti i drugim poslovima. Tako je u prosincu 1513. Vladislav II. tražio od Petra da pazi da se sudačke odluke poštuju te da štiti niže plemstvo od nasilja velikaša. Godine 1514. Petar nastoji spriječiti širenje spomenute seljačke bune iz Ugarske u hrvatske zemlje, rješava spor između Gradeca i Kaptola oko nekih polja, a kralj mu nalaže i da strogo postupi s osobama koje izbjegavajući domaće suce traže pravdu na papinskom sudu ili u dalmatinskim gradovima. Između ostalog, na kraljev je nalog 1517. održao u Zagrebu i Križevcima veliki oktavalni sud kako bi se riješile različite parnice koje su zbog teške situacije u kojoj se zemlja nalazila odgađane.

Kada je nakon smrti Vladislava II. na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1516. stupio njegov, tada još maloljetan, sin Ludovik II, uz kojega je do njegove punoljetnosti Kraljevstvom trebalo upravljati državno vijeće, situacija se još pogoršala. O njoj ban Petar svjedoči u svom pismu papi Lavu X, u kojem navodi probleme s kojima se Kraljevstvo tada nosi. Kralj Ludovik je mlad, staleži su nesložni, velikaši se više brinu za sebe nego za opće dobro, zbog Vladislavove smrti nema ni novca ni četa. U pismu napominje i da je svoj novac, kao i onaj rođaka i prijatelja, već potrošio. No usprkos tako teškoj situaciji, ili štoviše upravo zbog nje, Berislavić je osjećao da ne može napustiti dužnost bana, o čemu je prije Vladislavove smrti razmišljao, pa je čak neko vrijeme nije ni obavljao.

Obrani Jajca Berislavić je posvećivao osobitu pažnju i velikim je dijelom njegova zasluga što se Jajce uspjelo održati pred osmanlijskim napadima

Berislavićev položaj kao bana u razdoblju vladavine Ludovika Jagelovića otežavalo je i njegovo neprijateljstvo s ostrogonskim nadbiskupom Tomom Bakačem, jednim od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu u to doba, a možemo ga pratiti još od rasprava o pristupanju kralja Vladislava II. Cambraiskoj ligi, u kojima su se Petar i Toma nalazili na suprotnim stranama. Povrh toga, u proljeće 1518. na saboru u Budimu došao je iz nama nepoznata razloga u sukob s nekim velikašima. Taj je sukob okončan u jesen iste godine, kada su pojačani osmanlijski pritisak i teška situacija u Jajačkoj banovini i Hrvatskoj čini se ipak naveli velikaše na pomirenje s Berislavićem, o čemu javlja i mletački poslanik Alvise Bon u studenom 1518, koji navodi da su velikaši Berislaviću tom prilikom dali 3000 konjanika za obranu od Osmanlija i pomoć Jajcu.

U razdoblju Ludovikove vladavine i inače se može zapaziti da u redovima plemstva raste svijest o opasnosti od Osmanlija i potrebi zajedničkog djelovanja. Staleži su mu pružili potporu odobravajući izvanredne poreze za potrebe rata. Potkraj 1516. na njegov je zahtjev Slavonski sabor raspisao izvanredni porez koji je trebao poslužiti opskrbi krajiških utvrda, a izvanredni porez sakupljao se i 1517.

Otpor staleža i gradova

Ipak, kao i u ranijem razdoblju, i u tom se Berislavić susretao i s otporom staleža i gradova te često bio prepušten sam sebi. Vrela svjedoče o izbjegavanju plaćanja poreza, odnosno pozivanju na povlastice kako bi se izbjeglo njegovo plaćanje. Građani Gradeca tužili su Berislavića kralju tvrdeći da im je nezakonito nametnuo daću od 300 zlatnih forinti i na druge ih načine smetao u njihovim pravima, a Zagrebački kaptol zbog toga što ubire dimnicu od njihovih podanika. Zagrebački kaptol mu, kada se 1517. spremao u pomoć Jajcu, nije dao ni čete koje je bio dužan dati. Protiv pobiranja poreza za potrebe obrane od njihovih podložnika pobunili su se i remetski pavlini, koje je u tome podupro i markgrof Juraj Brandenburški.

U svojoj borbi Berislavić nije u većoj mjeri mogao računati ni na vanjske čimbenike. Mletačka Republika mu, ne zaboravljajući njegovu ulogu u događajima vezanim uz Cambraisku ligu, nije željela pomoći, pa ni onda kada ju je 1517. izravno zamolio za pomoć. Čini se da su se Mlečani više bojali mogućnosti da Berislavić napadne dalmatinske gradove nego što su cijenili činjenicu da je braneći hrvatske zemlje branio i mletačke posjede na istočnojadranskoj obali. Pomoć mu nisu pružili ni drugi europski vladari, čemu je pridonijela i nestabilna politička situacija u Europi toga vremena, koju su obilježili česti ratovi, stvaranje i propadanje saveza, pregrupiranje snaga. Nešto o jednom od tih saveza govorili smo i maloprije kada smo spominjali Cambraisku ligu, a ovdje možemo spomenuti i rat između cara Maksimilijana i Mletačke Republike 1514. te 1515. i rat između francuskog kralja i Milanskog vojvodstva.

Naslovnica knjige Vita Petri Berislavi Ivana Tomka Mrnavića, Venecija, 1620. / Izvor Muzej grada Trogira

Iznimka je bio papa Lav X, koji je Berislaviću u nekoliko navrata poslao novčanu pomoć, kao i oružje, streljivo i žito. Godine 1513. poslao mu je 50.000 dukata, a 1515. žita, puščanog praha, sumpora, salitre, topove i 2000 dukata. Nešto kasnije papa je poslao Vladislavu II. i 20.000 dukata tražeći da se njihov veći dio uporabi za utvrđivanje hrvatskih gradova. Godine 1519. papa je naložio svećenstvu pod kaznom izopćenja da dade desetinu prihoda za potrebe obrane te podijelio oproste onima koji daju pomoć Klisu. Papa je nastojao za Hrvatsku dobiti i pomoć od europskih država, o čemu nam svjedoče pisma upućena njihovim vladarima. koje je nastojao privoljeti i na rat protiv Osmanlija, no, usprkos obećanjima koje je dobio, na tom planu ništa konkretno nije postigao.

Veliki uspjeh na bojnom polju Berislavić je postigao 16. kolovoza 1513, teško porazivši Osmanlije, koji su provalili iz Bosne na područje između Une i Kupe, u bitci kod Dubice. Time je privukao papinu pozornost i osigurao njegovu potporu i logističku pomoć u daljem ratovanju.

Pomoć Berislaviću odobrio je i njemački car Karlo V, kod koga je krajem svibnja ili početkom lipnja 1520. bio Berislavićev poslanik Toma Niger, koji ga je često zastupao i na papinskom dvoru. Nažalost, carevu pomoć Berislavić nije dočekao.

Uspješne borbe s Osmanlijama

Usprkos svim problemima s kojima je bio suočen, Berislavić je u borbama s Osmanlijama imao znatnih rezultata. Veliki uspjeh na bojnom polju postigao je ubrzo nakon što je preuzeo vršenje dužnosti bana, 16. kolovoza 1513, teško porazivši Osmanlije, koji su provalili iz Bosne na područje između Une i Kupe, u bitci kod Dubice. Mnogo je Osmanlija tom prigodom poginulo na bojnom polju, mnogo ih se utopilo u Savi i Uni, mnogo ih je dopalo zarobljeništva. Papa ga je zbog pobjede za Božić obdario blagoslovljenim mačem i šeširom, a Vladislav II. imenovao ga je vranskim priorom i dubičkim županom. No što je još važnije, privukavši papinu pozornost osigurao je i njegovu potporu i logističku pomoć u daljem ratovanju. Osim toga, neki od velikaša koji su se u toj bitci borili rame uz rame s Petrom i poslije nalazimo povezane s njime u nastojanjima oko obrane. Njegovi suborci iz bitke Nikola Zrinski i Franjo Berislavić Grabarski pristali su na njegov nagovor u lipnju 1517. organizirati straže na svim mjestima gdje je to potrebno te dopustiti da se za održavanje straža na njihovim posjedima od svake porte ubere po tri denara.

Papa Leon X. za Berislavićeve je vladavine Hrvatsku nazvao predziđem kršćanstva

Razumljivo je da je Berislavić u ratnim nastojanjima doživljavao i neuspjehe te su se često smjenjivali porazi i pobjede. Tako je čini se i vojna koju je protiv Osmanlija poduzeo u proljeće 1515. i tijekom koje je prvotno bilježio uspjehe završila neuspjehom. Prema kratkoj bilješci mletačkog senatora M. Michielija nakon uspješnog pohoda u Bosnu njegove su snage od strane bosanskog paše bile potpuno razbijene kod Novigrada (ne navodi da li onoga na Uni ili u Dalmaciji), što je omogućilo Osmanlijama da zauzmu utvrde Bočac i Jezera i tako oslabe obranu Jajca. No kasnije iste godine Berislavić opet bilježi uspjeh. Prisilio je Osmanlije da napuste opsadu Jajca i osigurao njegovu opskrbu.

Obrani Jajca Berislavić je i inače posvećivao osobitu pažnju i velikim je dijelom njegova zasluga što se tih godina uspjelo održati pred osmanlijskim napadima. Osim 1515. još mu je dva puta u kriznim trenucima pritekao u pomoć i opskrbio ga potrebnim stvarima, u zimu 1518. i početkom 1519.

O ugledu koji je kao borac protiv Osmanlija Petar uživao svjedoči nam i činjenica da su staleži austrijskih zemalja sabrani na saboru na kojem se potkraj 1517. i 1518. vijećalo o pokretanju općeg pohoda protiv Osmanlija predložili Maksimilijanu da se na sljedeće zasjedanje pozove i ban Petar, kao čovjek koji najbolje poznaje stanje na granici te najbolje zna kako se može pomoći obrani.

Usprkos svemu što je činio i svim dužnostima koje je obavljao, glavno obilježje banovanju Petra Berislavića dale su borbe protiv Osmanlija, u kojima je naposljetku izgubio i život. Berislavićevom pogibijom na Plješivici kod Korenice u borbi s Osmanlijama, točnije zasjedi nakon izvojevane pobjede nad osmanlijskim postrojbama koje su pustošile drežnički kraj, 20. svibnja 1520. završio je život jednog od najslavnijih banova u hrvatskoj povijesti, koji je usprkos iznimno teškim okolnostima uspio, makar privremeno, zadržati prodiranje Osmanlija prema Zapadu.