Tado Jurić: Početak supstitucije hrvatskog tla i stanovništva
U zadnja dva tjedna postavljeni su temelji za demografsku strategiju RH do 2030. S jedne strane donesen je nacrt Zakona o strancima, a s druge Nacionalna strategija razvitka (NRS). Uz nekoliko planova koje pozdravljamo, većim dijelom smatramo da ih iz demografske perspektive treba ozbiljno revidirati jer su oba dokumenta dobrim dijelom usmjereni na supstituciju hrvatskih prostora „trećima“. Citiramo Nacrt Zakona o strancima kao dokaz ove tvrdnje
U zadnja dva tjedna postavljeni su temelji za demografsku strategiju RH do 2030. S jedne strane donesen je nacrt Zakona o strancima, a s druge Nacionalna strategija razvitka (NRS). Uz nekoliko planova koje pozdravljamo, većim dijelom smatramo da ih iz demografske perspektive treba ozbiljno revidirati jer su oba dokumenta dobrim dijelom usmjereni na supstituciju hrvatskih prostora „trećima“. Citiramo Nacrt Zakona o strancima kao dokaz ove tvrdnje:
„Te odredbe (n.a.: o useljavanju državljana trećih zemalja) bi bile alat Vladi RH i Saboru da kroz propisivanje uvjeta i mjerila daju dodatni zamah revitalizaciji „uspavanih“ područja u Hrvatskoj (…) I učinkovito upravljaju legalnim migracijama, s obzirom da u Hrvatskoj postoji sve više lokalnih jedinica u ruralnim područjima koje se same ne mogu brinuti o osnovnim potrebama svojih mještana (…) Hrvatskoj je potrebno useljeništvo koje će činiti cijele obitelji, a koje će se integrirati u zajednicu.“ (Imigracijska politika, Zakon o strancima, Sabor, 10.11.20).
Smatramo da kod ovakvog liberalnog useljeničkog Zakona treba kao prvo imati na umu da međunarodne migracije nisu interesno neutralne, ne događaju se slučajno nego se proizvode i nisu slučajan društveni fenomen. Potrebno je imati mehanizme selekcije pri useljavanju. Druga realna opasnost je da su velika pokretanja stanovništva prema Europi i dalje realna opasnost, koju smo i dokazali alatima digitalne demografije (Jurić, 20.). Naime, danas se demografskom politikom osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima, a zamjene teritorija i stanovništva nisu nepoznate u ljudskoj povijesti. Čak štoviše, UN ih smatra jednim od tri prihvatljiva načina za rješavanja sukoba, ali i kao rješenje za pitanje depopulacije (UN, 2000.). Kako se čini istim tragom ide i NRS. Mi pak smatramo da je supstitucija stanovništva svakako najgori scenarij za svaki malobrojni narod. Naime, stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.
U Hrvatsku useljava više stranih radnika nego u Njemačku
Zabavljeni drugim temama u međuvremenu je Hrvatska postala useljenička zemlja a bez da je to itko od nas primijetio. Naime, kada Hrvatski primi 80.000 radnika (kao 2019.) u odnosu na svoju populaciju to je više nego kad Njemačka primi milijun na svoju. Time je Hrvatska zapravo prestigla Njemačku u statusu „useljeničke zemlje“. Argumentaciju temeljimo na sljedećem:
Kvote stranih radnika za 2019. godinu su iznosile čak 82.500 dozvola, dok je u kriznoj 2020. godine izdano 60.000 dozvola za boravak i rad. Najmanji broj dozvola je izdan za studiranje, istraživanje i znanstveni rad. Upravo smo i ovo dokazali našim novim pristupom istraživanja migracija „digitalnom demografijom“ gdje smo prateći digitalne tragove, naročito LinkedIn dokazali da je u HR uselilo ispod 1% visokoobrazovanih, dok je iselilo preko 20% visokoobrazovanih. Pokazali smo da je svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj traži posao u inozemstvu, od toga 80 posto njih, guglalo je posao u Njemačkoj. Naročito važan uvid smo dobili u smislu utjecaja korupcije na iseljavanje jer desetak dana nakon velikih korupcijskih afera traženje posla izvan Hrvatske uvijek se intenzivira.
Osim ovog jasno naznačenog smjera, predstavnik predlagatelja Zakona je istaknuo da potreba za radnicima za deficitarna zanimanja i sezonski rad ne podliježe obvezi provođenja testa tržišta rada – uvjet koji ima svaka članica EU. I dalje među stranim radnicima prednjače državljani BiH s udjelom od gotovo 41% (još kratko), te državljani Srbije, Kosova, Ukrajine i Albanije, a rapidno raste broj dozvola za državljane Nepala, Indije i Filipina.
Zakon o strancima spominje potrebu da se državljani trećih zemalja kvalitetno integriraju, ali ne navodi poznatu studiju njemačkog Instututa Bertelsmann (2015.) koja jasno dokazuje da je trošak useljenika iz trećih zemalja znatno skuplji za društvo od koristi koju ti radnici donose useljeničkom društvu. Upravo zato je Njemačka i osmislila selektivnu imigracijsku strategiju, dok se Hrvatska vodi neselektivnim načelom „daj što daš“.
Ovdje se treba zapitati najmanje tri pitanja: 1.) hoće li useljavanjem poslodavci zapravo smanjivati cijenu rada, 2.) tko će platiti cijenu integracije useljenih radnika i hoće li nakon što se integriraju u europski način života uopće htjeti ostati u HR te 3.) treba li uopće spašavati tržište rada na uštrb identitetskog koncepta održanja naroda?
Država od posebne državne skrbi
Poseban problem u demografskoj problematici čine brojni hrvatski krajevi koji zbog iseljavanja postaju provincijom – uz već veliki dio zemlje koji je periferija u kulturnom i gospodarskom smislu. Upravo je taj segment demografskih politika najviše i zapostavljen u Strategiji jer je zapravo „bijeg iz provincije“ jedan od ključnih potisnih faktora mnogih hrvatskih iseljenika.
Čak 3/4 hrvatskog teritorija je provincija koja odumire kako biološki, tako i gospodarski i kulturološki. Uz to ova je činjenica i sigurnosni problem prve razine jer su svi pogranični krajevi RH zapravo ispražnjeni. Samo par dokaza ovoj tvrdnji: svake godine imamo 3.000 učenika manje u provinciji, iselila je svaka četvrta medicinska sestra, dok je svaki treći liječnik ili preselio u Zagreb ili Njemačku, ili je pak stariji od 60 godina (Atlas liječništva 2020.). Nažalost, NRS uopće ne spominje propuste u zdravstvenom sustavu i iseljavanje liječnika i sestara.
Hrvatska je službena politika imala dovoljno vremena pripremiti se za ovakav razvoj događaja, budući je poznato da je iz svih članica tzv. nove Europe u godinama po punopravnom članstvu u EU došlo do velikog odljeva zdravstvenog osoblja. Nije trebalo čekati da nam oni „nestanu“, nego je proaktivno trebalo stvarati nova radna mjesta i obrazovati nove generacije. Što je pak hrvatska politika učinila? Uvela je zabranu dodatnog zapošljavanja u državnim i javnim službama.
Nadalje, dok smo u sedam EU godina izgubili 50.000 učenika, dobili smo istovremeno 50.000 novih umirovljenika. Slikovitije, iz svakog razreda (po 20 učenika) u Hrvatskoj je nestalo više od dvoje učenika u prosjeku. Istovremeno, u narednih pet godina EU procjenjuje povećanje udjela stanovništva starijeg od 65 godina za čak 5 %.
U našoj nedavnoj studiji slijedili smo konkretne tragove stvarnog života u pojedinim područjima, poput podataka o potrošnji vode u kućanstvima u Slavoniji. Takvi podaci pokazuju da je u određenim općinama ali i većim gradovima došlo do smanjenja potrošnje vode u kućanstvima od 5 do 20 posto. To svakako implicira da ljudi nestaju, što depopulacijom što iseljavanjem. Ista studija pak u periferijama Hrvatske jasno pokazuje da je pad potrošnje vode čak na razini 20% u posljednjih 8 godina (Jurić, 20.). Prema ovome, snažna je indicija da je „nestao“ svaki peti stanovnik iz hrvatskih provincija, te da u Hrvatskoj nema više od 3,8 milijuna stanovnika.
Većinu ovih tvrdnji potvrđuje i NRS, „devet od četrnaest županija u kontinentalnoj Hrvatskoj zabilježilo pad broja stanovnika za 10 do 20 %. … Stanovništvo Ličko-senjske županije smanjilo se za gotovo jednu petinu (18 %)“. (…) „Istovremeno je siromaštvo u Hrvatskoj u značajnoj mjeri koncentrirano na ruralnim područjima, posebno uz istočnu i jugoistočnu granicu (…) Problemu socijalne isključenosti dodatno pridonose velike regionalne razlike u stopi nezaposlenosti, koje se kreću između 4,7 % u Zagrebu do 24,3 % u Sisačko moslavačkoj županiji. Gotovo 40 % nezaposlenih živi u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj iako na tim područjima živi tek četvrtina ukupnog stanovništva (…) Stopa depopulacije je u ruralnim naseljima dvostruko veća od hrvatskog prosjeka“ (NRS).
Nacionalna strategija se pak jako brine o zelenim politikama koje su planirane u svim hrvatskim krajevima, dok s druge strane demografiji poklanja 3 stranice od 140 stranica dokumenta. S obzirom na ispražnjenost hrvatskog prostora, zelene politike su zapravo u RH zajamčene, jer gdje nema ljudi nema ni onečišćenja.
Naročito nam je važno da NRS potvrđuje našu tezu o nepovjerenju u institucije kao važan motiv iseljavanja (Jurić, 2017.) „Iseljavanje može zaustaviti tek dostizanje znatno više razine gospodarskog razvitka u sprezi s (…) jakim institucijama i povjerenjem u njih“ (NSR).
Obilježje provincije je stagnacija i nazadovanje te nemogućnost stvaranja novih prilike za mlade ljude. Osjećaj nepravde u takvim sredinama dodatno ojačava korupcija i klijentelizam. U takvim sredinama korupcija se osjeća i vidi na svakom koraku, jer bez poznanstva i veza, bile one političke bilo rodbinske, teško možete doći do bilo kojeg resursa. Prilike se raspoređuju prema kriterijima koji nemaju veze sa sposobnostima i kvalitetom. Upravo uslijed ovoga je u Hrvatskoj zavladao strukturni pesimizam (D. Bagić, 2020. VL), a nepravda je postala sastavni dio novog hrvatskog identiteta – naročito u hrvatskim provincijama.
Upravo je glavna demografska mjera stoga borba protiv korupcije, ali i statusa provincije. To podrazumijeva stvaranje kulturne infrastrukture i društvene dinamike koji već desetljećima ne postoje u brojnim dijelovima Hrvatske. A iseljavanje još pogoršava tu situaciju. Iseljavanje je zapravo proces koji se velikim dijelom oblikuje manjkom ili odsutnošću modernizacijske politike, te manjkom modernizacijske snage elita određenog društva. Iz sociološke literature (Rogić) je poznato da bez mjera provincije ne samo da ostaju periferije, nego to postaju sve više. A zbog iseljavanja one su na putu društvenog zaborava i, na kraju, društvene smrti.
Sve ovo se može sumirati na rečenicu: Hrvatska ne samo da ima područja od posebne državne skrbi, nego i sama postaje Država od posebne državne skrbi.
Oživljavanje hrvatskih periferija je prema našem mišljenju ključna demografska mjera, Kako to postići? Prvo treba priznati da provincija ne može sama stvarati društvenu dinamiku jer joj nedostaju najčešće i obrazovani ljudi i sredstva. Ovako kako je sve posloženo, provincija postaje sve dublja provincija a sve to rezultira još većim iseljavanjem.
Umjesto stihijskog useljavanja koje predlaže Strategija, mi predlažemo:
1.) Za oživljavanje periferije, potrebno je po uzoru na Njemački solidarni doplataka, uvesti Hrvatski solidarni doplatak od 2% iz Fonda grada Zagreba (iz prireza koji je najveći u HR) i Fonda sredstava zarađenih u turizmu (jer nikad nismo vidjeli da je nešto od ovih sredstava vraćeno u društvo). Zašto bi Zagreb trebao pristati na to? Zato što je 70% stanovništva Zagreba doseljeno iz ovih provincija upravo u njega, zato što ima najveću korist od hrvatskog naroda u smislu da je centralizirao sve institucije na svom tlu te zato što je cijelo ovo vrijeme crpio periferiju još od 1960-ih.
2.) Povezivanje periferije brzim vlakovima sa Zagrebom (Strategija navodno predviđa, što pozdravljamo).
3.) Obnova autobusnih linija unutar i između županija kao gradom Zagrebom. Danas je recimo nemoguće otputovati iz Pakraca u Požegu javnim prijevozom, dok je avantura stići primjerice iz Iloka ili Vukovara u Zg. U isto vrijeme se iz svih tih mjesta svakodnevno može birati pet autobusnih termina za iseljavanje u Beč, Muenchen i sl. Smatramo da je licemjerno govoriti o regionalnom razvoju bez da postoje funkcionalne makar i same autobusne linije u zemlji.
Iako NRS spominje povratak hrvatskog iseljeništva, treba znati da se ljudi neće vratiti samo zato što ih netko poziva da se vrate – iseljenici imaju jasan slogan svog povratka: „varalice kazniti, trud nagraditi“.
Moglo bi se zaključiti da hrvatska paradigma kao da glasi sačuvati državu, ali ne i narod. Za koga će ta država poslije biti?
Izvor: geopolitika.new