Izvor: pixabay.com Te noći pisah sjedeć posve mirno, Da ne bih majci u susjednoj sobi Škripanjem stolca u san dirnuo. A kad mi koja ustrebala knjiga,  Sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga…

Poplava crne kronike i loših vijesti jednostavno nas proždire. Izazivaju se naše osnovne reakcije užasnutosti i prirodnog zanimanja za opasnost. Ne znam jeste li primijetili koliko u kinima ima filmova koji su po naravi horori? Sadržaj im se svodi na…

U svetoj misi, ali i u drugim sakramentima i molitvama dopuštamo Bogu, njegovu Duhu da Djeluje u nama, da nas zarazi nesebičnošću. I zato nam ostaje predivna slika primanja Djeteta u naručje; dopuštanje Bogu da uđe u naš život. Tu gestu koja je poglavito majčinska gesta, susrećemo iznimnom snagom i ljepotom baš kod liječnika. Njihov je, vaš je poziv primiti u ruke tek rođeno dijete, ali isto tako primiti i zadnji zemaljski životni dah čovjeka. Pred otajstvom života sve je ostalo manje važno. Ista ljubav koja se divi stvorenomu životu prihvaća i bijedu čovjeka, prihvaća i zaraženost onim što život ugrožava i slijedi poziv biti suradnicima Spasitelja u oslobađanja od svega što priječi radost ili u davanju značenja trpljenju.