Tehnokorporacijski tsunami 21. stoljeća: Sluga a ne gospodar

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica identiteta ljudske osobe, čovjekova humaniteta. Društvene znanosti su već dobro uzdrmale njegove temelje razbijajući duhovne i intelektualne tradicije i prakse koju su podržavale i hranile humanističku sliku čovjeka koja se stoljećima razvijala i gradila ljudsku civilizaciju.

Pojam tsunami (cunami) stoji za prirodnu pojavu stvaranja velikih i razornih morskih valova uzrokovanih nekim potresom ili sličnim geofizičkim udarom.

Iako odavno poznata, ova je pojava privukla opću pozornost diljem svijeta početkom 21. stoljeća nakon što su mediji 2004. prenijeli vijest o ogromnim morskim valovima u Indijskom oceanu i iscrpno popratili njihove razorne posljedice na obalnim dijelovima, a katastrofa u japanskoj Fukushimi 2011. godine samo je potvrdila njezin zao glas.

Čini mi se da se ova nasilna prirodna pojava može i na društvenoj razini, u prenesenom značenju, koristiti kao prikladna slika za neki razorni događaj u sadašnjosti koji svoje stvarne izvore ima u prošlosti te iskoristiti kao sredstvo za razumijevanje onoga što se trenutno događa u svijetu: jer živi smo svjedoci događanja povijesti, tj. razaranja jednoga „svijeta” u kojem smo živjeli (a da ga vjerojatno nismo dovoljno poznavali) i nastajanju nečega novog (što, logikom stvari, onda još manje poznajemo). Stoga bi bilo dobro, baš u pokušaju da dokučimo to „novo, nepoznato”, osvrnuti se na prošlost, tj. neke njezine segmente koji bi nam mogli pomoći naslutiti njegove izvore i pokazati kontinuitet te tako pružiti neku orijentaciju u tom „novom” što nastaje.

Industrijska država

U svojoj knjizi Nova industrijska država, objavljenoj 1967. godine, američki ekonomist John Kenneth Galbraith, analizirajući dinamiku tadašnjega društva, primjećuje pojavu novoga oblika države: suvremene industrijske države u kojoj dominiraju krupne poslovne korporacije s ogromnom koncentracijom industrijske, tehnološke i financijske moći uvezanom s političkom i društvenom moći. Usponom nove industrijske ili korporacijske države moć se seli na „organizirano znanje” ili „tehnostrukturu”: drugim riječima, u novoj industrijskoj državi vlasnici znanja su vlasnici moći. Tehnostruktura nastaje kao rezultat udruživanja ljudi s različitim, prije svega, tehničkim znanjima, iskustvima i talentima: to udruživanje je nužno jer ga traže moderna industrijska tehnologija i planiranje, a najpogodniji oblik toga udruživanja jesu velike korporacije. Usponom tehnostrukture moć se također s pojedinca seli na bezlični organizam – korporaciju – čiji glavni cilj nije toliko uvećanje zarade koliko razvoj same korporacije. Na taj način moderne korporacije postaju svjetovi za sebe te zadobivaju ogromnu moć da po vlastitoj želji i potrebi oblikuju čitavo društvo.

Jeremy Rifkin, američki ekonomist i društveni teoretičar, u svojoj knjizi iz 1998. Biotehnološko stoljeće: trgovina genima u osvit vrlog novog svijeta predviđa sliku svijeta u 21. stoljeću na temelju znanstvenih razvoja u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Rifkin ističe kako će sprega genetike i računala naš svijet promijeniti radikalnije od bilo koje druge tehnološke revolucije u povijesti. Bioinformatičari proizvode nove banke bioloških podataka koji služe za „prepravljanje” prirodnoga svijeta, što će naravno imati i neizbježne, radikalne posljedice za naše poimanje čovjekova svijeta i društvenosti općenito. Mogućnosti stvaranja genetički promijenjenih živih bića ostvaruju se naglo dok većina ljudi nije uopće svjesna njihova dosega, tj. mogućnosti manipulacije biološkim svijetom i ljudskim životom: prirodni procesi koji normalno traju tisućama godina događaju se gotovo preko noći. Nekolicina globalnih korporacija i vlada bori se da ostvari patente za svih 100 000 gena koji čine podlogu ljudske vrste te za desetke tisuća genetski promijenjenih mikroorganizama, biljaka i životinja, što će im dati neviđenu moć određivanja uvjeta pod kojima će budući naraštaji živjeti svoje živote. Uspoređujući tehnološki uspjeh genetske tehnologije s onim ranijim atomske tehnologije te praveći paralelu između mogućih negativnih učinaka s obzirom na egzistencijalnu prijetnju čitavom čovječanstvu, Rifkin upozorava: „Sada se sve veći broj vojnih promatrača pita hoće li drugo veliko znanstveno otkriće našega vremena uskoro biti upotrijebljeno na usporediv način, stavljajući pod sličnu prijetnju naš opstanak kao vrste” (126).

Naša posthumana budućnost: posljedice biotehnološke revolucije knjiga je američkoga političkog filozofa Francisa Fukuyame iz 2002. u kojoj, između ostaloga, posebno raspravlja o potencijalnoj prijetnji upotrebe novih biotehnologija u svrhu promjene ljudske naravi što bi za posljedicu imalo prelazak u „posthumanističku” epohu povijesti. Naravno, u tom slučaju o povijesti u tradicionalnom smislu može se još samo uvjetno govoriti: sam Fukuyama govori o „ponovnom početku” povijesti koja svoj cilj, kako to i naslov knjige kaže, ispunjava u posthumanoj budućnosti. To bi naravno imalo ozbiljne posljedice za shvaćanje čovjekove društvenosti, naravi same politike i za liberalnu demokraciju kao njezin suvremeni oblik. U svjetlu svih tih realno mogućih razvoja te imajući na umu kako se promjene na području biotehnologije događaju velikom brzinom, Fukuyama naglašava da je kontrola biotehnologije hitna politička potreba ako se želi da „tehnologija radije ostane čovjekov sluga nego njegov gospodar” (10), a tu bi kontrolu trebala preuzeti demokratski konstituirana politička zajednica koja bi djelovala putem izabranih i znanstveno informiranih predstavnika.

Gore navedene znanstvene analize pokazuju nam da su promjene koje danas doživljavamo u biti samo logičan nastavak, ali ne i kraj, niza promjena koje su davno započele i na koje su nam gore spomenuti autori, i ne samo oni, pokušali skrenuti pozornost. Pod utjecajem tehnologije svijet se bitno promijenio: cijepanjem atoma i manipulacijom gena granice čovjekova iskustva i spoznaje fizikalnoga i biološkoga svijeta stvarno su pomaknute. Riječ je prije svega o dubinskim, tektonskim i za oko običnoga čovjeka vrlo teško primjetljivim promjenama budući da se sada ono bitno odvija na „nevidljivoj” razini kvantne i nanotehnologije. Drugim riječima, čovjekova „stvarnost” je već odavno promijenjena, samo širi slojevi čovječanstva to tek sada počinju osjećati i primjećivati: prvi valovi tehnološkoga tsunamija udaraju na obale naših svakodnevnih života.

Tehnološki tsunami

Ovakav tehnološki prodor veže se uz određenu organizacijsku strukturu, a svijet koji se gradi na devizi da je znanje moć, logikom stvari, može poznavati samo upućena manjina kojoj su znanje, a time tehnologija i informacije dostupni. U organizacijskoj mreži koja se izgradila moć pojedinca i pristup informaciji veže se uz funkciju u toj hijerarhijski organiziranoj mreži, korporaciji. Svijet postaje neravnopravna utakmica u kojoj mogu sudjelovati samo upućeni u njezina pravila dok je obični čovjek, pojedinac, uglavnom nemoćni promatrač, potrošač s izglednom budućnošću da postane beskorisni višak ili kolateralna žrtva-eksperiment tehnokorporacijskoga poretka.

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica identiteta ljudske osobe, čovjekova humaniteta. Društvene znanosti su već dobro uzdrmale njegove temelje razbijajući duhovne i intelektualne tradicije i prakse koju su podržavale i hranile humanističku sliku čovjeka koja se stoljećima razvijala i gradila ljudsku civilizaciju. Takav rastrojeni, „decentrirani” čovjek nije težak plijen moćnom tehnokorporacijskom stroju koji na ruševinama humanističkoga idejnog svijeta neumorno i odlučno, sa svim sredstvima koja su mu na raspolaganju, plete i nameće svoju sliku realnosti te postavlja temelje posthumanističke budućnosti sjedinjenja stroja i čovjeka. Dok u kršćanstvu Riječ postaje tijelom, u novoj tehno-teologiji tijelo postaje strojem: Android postaje božanski Avatar.

Posthumanističku utopiju prati društveno-politička distopija u kojoj tehnologija sve više pokazuje svoje drugo lice: nekadašnje digitalne tehnologije slobode, kreativnosti i razonode sve više se pretvaraju u tehnologije društvene kontrole i praćenja. Na taj se način postupnim, diskretnim koracima sve više i više ulazi u jedan novi, kontrolirani i samim tim totalitarni poredak koji nema previše obzira za čovjekovu slobodu niti granice njegove osobe i njezina dostojanstva, a kamoli za njegovo mišljenje o novom poretku stvari. U tom poretku drukčije mišljenje i logika postaju „teorija zavjere”, cenzura, medijski ostracizam i deplatformiranje postaju „lijek za mase” protiv toga virusa logike i mišljenja, a disonantni glasovi se pokušavaju utišati promptnim i oštrim napadima medijskih jurišnika, batinaša i inkvizitora. Na taj način jedan poredak koji se stalno poziva na princip razuma, koji ima svoj izvor u pokretu prosvjetiteljstva, u biti negira temeljni uvid prosvjetiteljstva i modernoga doba koji je njemački filozof I. Kant, jedna od ikona prosvjetiteljstva, uzeo upravo kao moto toga pokreta: Sapere aude! Riječ je o latinskom izrazu koji znači „usudi se znati” i u sebi ima karakter poziva: čovječe, imaj hrabrosti koristiti svoj vlastiti um, bez tuđega vodstva.

Autor: Vili Radman