Tema starozavjetnog Joba

Tema starozavjetnog Joba po prvi se put javlja u Meštrovićevom opusu na devetnaestom listu njegove mape litografija što ju je Proljetni salon, kao svoju četvrtu mapu, objavio u mjesecu svibnju 1923. godine, u nakladi od trideset numeriranih primjeraka. Leđima okrenut lik podignute glave na kojoj se nazire grimasa očuđujuće boli kao i vehemencija ispružene ruke doprinose stanovitoj tenziji. Ta je tenzija još više potencirana ravnom plohom zategnute tkanine na leđima koja odaje dinamiku očigledno grčem obuzeta tijela.

Nije naodmet naglasiti kako se tema Joba često pojavljuje unutar konteksta turbulentnih i egzistencijalno teških razdoblja umjetnikova života. Pritom valja napomenuti kako je i razdoblje boravka u Cavtatu s početka dvadesetih godina dvadesetog stoljeća kao i razdoblje tiskanja mape litografija, iznimno nestabilno u umjetnikovu privatnom životu, kada odnos sa prvom suprugom Ružom zapada u krizu te rezultira rastavom. Nije nevažno spomenuti kako je u rujnu godine 1923. Ivan Meštrović slomio ruku, što zasigurno unosi dodatan nemir.

Ovom je figuralnom rješenju ‘odjevenog’ Joba blizak i veliki reljefni Job iz 1932. godine prikazan, međutim, s prednje strane. Tijelo je ovoga Joba masivno što ističu teški nabori tunike s kapuljačom koju nosi. Osobito su teški cilindrični nabori rukama koji pažnju svraćaju ka grču prstiju ruku, ali i bolnoj grimasi zadignute glave sa širom otvorenim ustima. Izgleda kako je Ivan Meštrović skicirao fizionomijski tip kojega će dalje razvijati kroz puni plasticitet figura Joba nastalih tijekom petog desetljeća u surovim uvjetima Drugoga svjetskog rata.

Dalibor Prancevic, Ivan Meštrović i kultura modernizma: ekspresionizam i art deco, Split: Filozofski fakultet Sveučilišta/Muzeji Ivana Meštrovića, 2017.