„Da se Amerika sutra uruši, Europa bi pala kao kula od karata, vratila bi se svom minhenskom refleksu popuštanja, svela bi se na luksuzni sanatorij koji će dopustiti da ga, dio po dio, raskomadaju svi mogući predatori. Raspadne li se, međutim, Europa, ni Amerika ne bi mnogo vrijedila, ukočila bi se u mračnom nacionalizmu, orvelovskom izolacionizmu. Europa i Amerika su kisik jedna drugoj. Osim toga, svaki put kad se udruže po nekom pitanju, oni čine čuda.“ – tako u zaključku svoje knjige znakovitoga naslova „Tiranija kajanja – esej o zapadnjačkomu mazohizmu“ piše znameniti francuski filozof Pascal Bruckner.
Europa je izgubila svoj povijesni polet. Sve ono što je u povijesti učinila, ona vidi samo kao niz promašaja i zločina, zbog kojih se uvijek iznova mora kajati. Sve strahote, ratovi, gladi, društveni i politički kaos u svojim nekadašnjim kolonijama, pa čak i onima koje im nisu bile kolonije, Europa smjerno prihvaća svoju isključivu krivnju i posipa se pepelom. Terorističke akcije, uglavnom islamskih militanata, brojni europski mislioci tumače gotovo pa opravdanim gnjevom koje im je nanio Zapad. Iza tog sindroma kajanja krije se zamor i lijenost Europe, koja radije želi uživati u svojemu miru pod svaku cijenu, ne vidjevši da time zapravo potkopava svoju budućnost. Europa se stalno povlači pred agresivnim nastupom onih koji nasrću na Europu, a zapravo bez nje ne mogu. Takvi uvijek iznova ispostavljaju novi i sve veći račun za podmirenje troškova nekadašnjeg stvarnog, često preuveličanog, pa i izmišljenoga zla koje im je Zapad učinio.
Europa, pripisujući sebi isključivu krivnju za sva zla ovoga svijeta, pa tako i sramotnoga ropstva, previđa činjenicu da je ropstvo postajalo i u arapskome svijetu, te da su Arapi još u 8 stoljeću hvatali crnačko roblje, tako da su kod njih pojmovi crnac i rob bili sinonimi. Još prije nego što su se Europljani uključili u trgovinu robljem, ono je već postojalo u Africi. Jednako tako u tom trgovanju ljudima, zajedno s Europljanima sudjelovali su i Afrikanci. Nasupot Europljanima, niti jednima od navedenih ne pada na pamet da se pospu pepelom, da priznaju svoju povijesnu krivnju, i da, po istim mjerilima koja nameću Zapadu i sami podmire štetu.
Kada se govori o ekspanziji Europljana i osvajanju kolonija, umorna Europa smjerno prihvaća svoju univerzalnu krivnju, kao da to nije povijesna pojava svojstvena svim civilizacijama i svim vremenima, od Egipćana, Babilonaca, Perzijanaca, Mongola, Arapa, Turaka itd. Prihvaćajući svoju, utemeljenu ili neutemeljenu krivnju, Europa se odriče same sebe te u svojoj samorazarajućoj defenzivi pronalazi krivca i dežurnog „Pedra“ u Americi i Izraelu. Za razliku od Europe, koja više nema poleta ni svježine, koja se zavarava da se državna i nacionalna neovisnost podrazumijevaju i da ih ništa ne može ugroziti, kod Amerikanaca postoji ta svježina i polet da uvijek iznova krenu naprijed. Amerikanci griješe, ali grješke ispravljaju, i ne dopuštaju da ih one paraliziraju u daljnjem dijelovanju. Za razliku od Amerikanaca Europljani ne griješe jer su zauzeli posve pasivnu ulogu u očuvanju mira u svijetu i zaustavljanju terorizma, kao i drugih realnih opasnosti za suvremni svijet, pa tako i za Europu.
Bruckner ukazuje na zanimljiv fenomen, da sve ono što se događa u Palestini poprima daleko više medijske i političke pozornosti u odnosu na događaje u svijetu, koji nerijetko po razaranjima i žrtvama daleko nadmašuju one u drugim dijelovima svijeta. Razlog tome je što okrivljući Izrael za sva zla na Bliskom istoku, Europa svu svoju, stvarnu i(li) fiktivnu krivnju prebacuje na Izreal. Izraelci ne bi bili krivi jedino kada bi bezuvjetno prihvatili sve zahtjeve Arapa, uključujući i samouništenje. „Krivnja“ Izrealaca je u tome što je njihova mlada država, za razliku od umorne Europe, svjesna opasnosti koje prijete njezinom opstanku. Sterotipi i optužbe idu tako daleko da se postupci Izrealaca prema Palestincima uspoređuju s holokaustom. Država Izrael po njima već u sebi samoj je zlo. Ona je jednaka cionizmu, a cionizam – nacizmu.
Ovdje opažam da se nešto slično događa i s idejom i postojanjem hrvatske države. Zahvaljući ponajprije velikosrpskim ideolozima, ali i hrvatskim orjunašima; svaka ideja hrvatske države povezuje se s ustaštvom, a ustaštvo s nacizmom.
Svaku svoju tezu Pascal Bruckner potkrepljuje nevjerojatnim nizom primjera, što ukazuje da pozorno promatra događaje i sudionike povijesnih i političkih procesa. Ono što se posebno ističe kod njega je iskrenost i otvorenost istini, čime odudara od mnoštva mislilaca koji su se priklonili sterotipnom, trendovskom i nekritičkom načinu razmišljanja. Brucknerova otvorenost istini dovela ga je i do toga da je tijekom 90-ih godina prošloga stoljeća prepoznao što se događa na prostorima bivše Jugoslavije, te je Srbe razobličio kao agresore, a Hrvate prepoznao kao žrtvu i one koji samo žele svoju slobodu i svoju državu.
Napadajući stereotipe i nekritičko mišljenje, Bruckner će na jednom mjestu izreći i ovo: „Izjasnite li se kao ljevičar, sve će vam biti prihvaćeno. Kažete li, međutim, da pripadate desnoj struji, ništa vam neće biti dopušteno.“
Pošast tzv. pozitivne diskriminacije, koja se prelila i u Hrvatsku, postao je jedan vid tiranije manjine nad većinom i jedan je od najučinkovitijh oblika razaranja europskog identiteta. Bruckner piše:
„Jer manjine su… stekle povlasticu u kojoj je prije uživala buržoazija: same sebe vole više od ikoga, prepuštaju se užicima vlastite čiste savjesti. Javno ističu svoju osobnost, ohole se zbog onoga što jesu, uzdižu se zbog onog što jesu, uzdižu se do neba, ne priznaju sebi ni jednu manu, ne prihvaćaju nikavo dovođenje u pitanje, ponekad čak izmiču općim zakonima…“.
Ili još:
„Manjinama smo dodijelili privilegije koje su zabranjene dominatnim klasama i nacijama. A etnička, vjerska, seksualna, regionalna manjina upravo je to: malena nacija anđeoskog statusa oprana od istočnoga grijeha kod koje je i krajnji šovinizam samo iskaz legitimnog samoljublja.“
Iako je Brucknerov esej „Tiranija kajanja…“ objavljen 2006. (kod nas preveden 2009., u izdanju Algoritma), jednako je aktualan i svjež kao da je danas pisan. Štoviše sve ono što je Bruckner tada napisao daljnji događaji samo su dodatno potvrdili.
Bruckner je književnik pitkoga stila, ali čije su rečenice pune logičkih zapleta i dosjetki te od čitatelja traži punu pozornost. Njegove rečenice razobličuju laži i obmane koji eutanaziraju suvremenu Europu, koja više nema snage za borbu za bolji svijet, ali time i za vlastiti opstanak.
Bruckner je Francuz i on piše o pojavama i trendovima koji dominiraju u Francuskoj i Zapadnoj Europi općenito. Autor se nije dotaknuo pojmova Stara i Nova Europa koje je promovirao američki predjednik George W. Bush. Nasuprot Staroj Europi o kojoj piše Bruckner, Nova Europa, koja okuplja zemlje Višegradske skupine, a koja se šire i na inicijativu Tri mora, prošla je strahote komunističkoga ropstva. U njima postoji svijest da sloboda i identitet nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva i da to ne može biti dovedeno u pitanje. To je izvor njihove vitalnosti i borbe za za opstanak i samoodržanje. Čini mi se da su te zemlje jezgra čije bi ideje mogle udahnuti novi život u Europu te zajedno s Amerikom učiniti čudo o kojemu piše Bruckner.