Predstavljamo vam pet pjesama i jednu crticu pjesnikinje i naše suradnice Slavice Mustapić. Pjesnički put započinjemo plamenom, jer kao što svijeća živi samo ako sagorijeva, tako i poezija, živi ako izgori u izgovorenoj riječi ili utisnuta tintom na papir u susretu s drugim.
GORIŠ U MENI
Obično u noći, kad sve zamre
I padne umor na postelji
Život od Svjetla gori u meni
I pjesma se moja rađa i plače
Na svijet dolazi u nemoći.
Prva riječ se dugo sniva
Tepa i zapinje u grlu
Hoće srcem da se kaže
Dok zrenjem uma prolazi
Guguće i muca pjesnik mlad.
Imam te i poznam te
Ime ti slutim i lice gledam
Jezik moj je majka pjesmi
I meni, jer njime sebe govorim
kad šutim dugo, on piše stihove.
Pjesmo, rođena u trudovima
Zaplači u mucanju, progovori
I dok zapinješ u grlu i tepaš
probudi srce svome djetetu
kad sve zamre, obično u noći.
Da bi rasla u drugima
I da bi radosnila u tami
Da bi grlila mišlju duše
I da bi u život dozvala
Kad umor padne na postelji.
Život od Svjetla gori u meni…
SANTORINI
Trebam sasvim obično
jutro i kavu
zašećerenu tvojom rukom
s pogledom na plavi grad
miran i živ ljepotom.
Običnu, običnu pjesmu trebam
lišenu nevažnih slika
prostu i toplu
riječ i pouzdanje trebam
od jutra uz kavu.
Kad bi barem bilo obično
živjeti san
i biti dijete vazda
neopterećeno važnim stvarima
dosadnim obrascima za odrasle.
Što je postalo toliko loše
u običnom
disanju i mirovanju
udahu i izdahu grada
u smjeni dana i noći?
Molim vas lijepo,
tko će mi objasniti
otkada su to zvijezde postale obične
i mjesečev sjaj i palucanje mora
i pogled ljubavni u suton?
Zar doista obično više nije najljepše
jednostavno ono što trebam
tebe i jutro
i plavi grad
i more
i zvijezde
jedan život što se srcem diše…
NIŠTA NE MOŽE POTOPITI LJUBAV
Vode ne mogu
ne mogu niti rijeke
mnoge one ne mogu
potopiti ljubav.
I kad srce mrije
i kad sunce gasne
i kad duša kopni
ništa ne može potopiti ljubav.
Udarena vjetrom ona
valovljem što šiba rane
u soli i oluji ne može nju
ne može ništa potopiti ljubav.
Smrt ne može
ne može niti ljubomora
strašna gropska tišina ne može
ne može potopiti ljubav.
I kad noć je krije
i kad zvijezde nema
i kad samoća grize
ništa ne može potopiti ljubav.
Vode ne mogu
ne mogu niti rijeke
mnoge one ne mogu
potopiti ljubav…
HOĆU
Ti hoćeš da te tražim u sitinicama
da u njima budeš jednako velik
kao u svim svojim stvaranjima
Ti nisi manje Bog u svemu što živi
po Tebi živi i ono najmanje živo
život duguje Tebi – svako disanje.
Ti hoćeš da te s čežnjom gledam
u divljenju najmanjima od najmanjih
da u meni uzraste udivljenje i pogled
Jasan da mi uzvratiš Pogledom istim
na moju bijedu – Ti budno motriš življenje.
Ti hoćeš da te cijelim srcem uzljubim
da u njemu budeš jednako velik
kao u svim srcima kucaš u mome
Ti koji si ljubav u svima što vole
po Tebi vole i oni najmanje voljeni
ljubav dugujem Tebi – samoj Ljubavi…
BOGU ŽIVI
Živi još danas – Bogu živi
čovjeku služi u ljubavi
odazovi se Ljubavi
zakucaj, išti – drugima podaj
haljinu i obraz podloži
da se ispuni kako je pisano
u tvom životu
za život vječan – zato si stvoren.
Prebivaj
u Domu Gospodnjem
bdij i moli za neprijatelje svoje
da u zamku njihovu ne upadneš
čuvaj se pohlepe i požude srca
varke svijeta što sjaji
ko’ zaručnica kićenica da te ne zavede
na putove krive ne skreći s Puta.
Ne brini
što ćeš jesti, što li piti
misli tvoje nisu Božje misli.
Ne strahuj, niti uzmiči u oskudici
ne oskudijevaj u ljubavi
prema siročadi, udovici
bolesnima i napuštenima
ti budi – Krist koji dolazi
kao sol
kao svjetlo
kao svjedok živi još danas
Bogu živi – živi zauvijek!
MASLINSKA GORA
Zaspali su tvoji učenici maslinikom starim, pustili Te preši sasvim sama. I danas Jedini bdiješ da nas mrakom svijeta budiš. Teške su nam oči u tami koja sjaji svakom utajom Imena tvoga. Nitko da se prene! Jedino je mjesečina ljubila tvoju Svetu Krv. Gora prekrivena sivim deblom nadvila se na Te. Zelena, da Te vreba smrtnim strahom. Koliko si bio čovjek, a koliko Bog? Nađe li čovjek Boga ili Bog čovjeka? Ima li čovjeka, a da nije od Boga dan? Možda anđeo zna, koji pleo ti je kose, u čemu je tajna Utjelovljenja. Ti ne propadaš. Znojiš se Krvlju svaki dan i posadašnjuješ Žrtvu živu i svetu. Jesmo li stvarni sudionici oltarske zbilje ocijeđene one noći napuštenim Bogom? Može li biti uljavo, a da nije žuljavo? Tko Ti danas želi biti sličan? Sunčaju se plodovi zreli i teški. Nima koga da ih bere.
Foto: pixabay.com