Jedna životna mudrost kaže: ono što propustiš učiniti sam učinit će netko drugi onako kako njemu odgovara. Upravo se ta mudrost potvrdila i na priči o nastanku glagoljice. Namjerno kažem PRIČI, jer povijesnih dokaza naprosto – nema

Da bi se nešto smatralo povijesnom istinom potrebni su ili materijalni dokazi ili svjedočenja barem dva potpuno neovisna suvremenika toga događaja. Sve ostalo su – pretpostavke.

I nastanak glagoljice, kao i ostali događaji iz hrvatske povijesti pati od nedostatka vjerodostojnih povijesnih izvora. No, nije to ništa što Hrvate razlikuje od drugih naroda – i oni imaju isti problem. Jedina je razlika u tome što ostali NISU olako prihvatili priče nametnute od svojih onodobnih NEPRIJATELJA, nego su prihvatili vlastitu tradiciju kao SVOJU PRIČU. Taj zdravorazumski pristup nedostaje hrvatskoj priči.

U priči o nastanku glagoljice hrvatska tradicija polazi od svetog Jeronima Dalmatinca i njegovog prijevoda Biblije ne samo na latinski, nego i na jezik kojega danas zovemo hrvatskim. Za potrebe ovog teksta, u čast svetom Jeronimu, naziv „Dalmatinci“ upotrebljavat ću za stanovnike istočne obale Jadrana do stoljeća VII. od kada se taj isti narod počinje nazivati Hrvatima

Tu drevna tradicija vrlo jednostavno objašnjava POSTOJANJE hrvatskog bogoslužja u doba osnutka Ninske biskupije, dakle oko 850. godine. Nije biskupija ustanovljena da bi se ZAPOČELO s praksom bogoslužja na hrvatskom jeziku, nego je takva već postojeća praksa bila UZROK osnivanja hrvatske biskupije, što potvrđuje i to da Ninska biskupija nije bila podložna Splitskom nadbiskupu, nego samom Rimskom papi sukladno jednoj barem dvjesto godina starijoj tradiciji – međusobnoj razmjeni obećanja pape i hrvatskih vladara u vrijeme kada Hrvati priznaju prvenstvo Rimskog biskupa i to među prvim narodima zapadnog kršćanstv

U to doba, govorimo o VII. stoljeću, Rimski biskup još uvijek nije imao prvenstvo među ostalim biskupima Crkve. Nastojanje Rima da nametne takvo prvenstvo ostalim kršćanima jedan je od razloga crkvenog raskola 1054. godine.

Povijesna je činjenica da je latinski jezik postao službenim u zapadnoj crkvi u V. stoljeću, te su svi koji su priznavali autoritet Rimskog biskupa, dakle pape, bili obvezni služiti se tim jezikom u bogoslužju i teološkim raspravama.

Isto tako, povijesna je činjenica, da su Hrvati od kako se nazivaju tako, imali bogoslužje na hrvatskom jeziku kao JEDINI narod zapadne crkve sve do Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) kada je odobrena uporaba narodnih jezika u bogoslužju.

Sad napuštamo zonu činjenica i ulazimo u zonu pretpostavki postavljanjem pitanja – čime su Hrvati zaslužili takvu povlasticu? Moja je PRETPOSTAVKA da je Rimski biskup jednostavno PRIHVATIO ono što je već postojalo – a to je bogoslužje na narodnom jeziku koje je postojalo još od doba PRIJE negoli su se stanovnici istočne obale Jadrana počeli služiti nazivom Hrvati, dakle još od doba svetog Jeronima. Tome u prilog govori i povijesna činjenica da su Franci, kao tada najmoćniji narod zapadne Europe, prihvatili kršćanstvo krštenjem kralja Klodviga 496. godine u Remisu i prihvatili – latinsko bogoslužje. Sveti Jeronim je umro 420. godine, a prvi prijevod Biblije – Vulgatu je pisao između 383. i 405. godine. Tih nešto manje od sto godina Dalmatinci su upotrebljavali knjigu koju im je na njihovom jeziku i njihovom pismu dao sveti Jeronim. Franci nisu imali knjigu na svom jeziku, pa su prihvatili ono što im je ponuđeno – latinsku Vulgatu, isto kao i svi oni koji su kasnije prihvatili kršćanstvo.

Ova PRIČA je dio naše tradicije koju je priznao papa Inocent IV. u pismu senjskom biskupu Filipu 1248. godine kojim je odobrio praksu hrvatskog bogoslužja i „pisma svetog Jeronima“ u cijeloj njegovoj biskupiji. Papinsko pismo je prvorazredni materijalni dokaz prihvaćanja naše tradicije i naše priče

Ovdje nalazim potrebnim istaknuti da su tadašnji gospodari Senja, knezovi Krčki Frankopani, snažno podupirali glagoljaštvo od kako su se pojavili na povijesnoj pozornici početkom XII. stoljeća pa sve do izumiranja porodične loze šest stoljeća kasnije, upravo na tradiciji svetog Jeronima.

Tužno je da naši „službeni znanstvenici“ olako odbacuju našu tradiciju i potpuno nekritički prihvaćaju NEPRIJATELJSKU priču o Konstantinu-Ćirilu kao autoru glagoljice pozivajući se na dokumente koji ne udovoljavaju osnovnim kriterijima znanstvenih dokaza – dva neovisna suvremena svjedočenja. Mogu još razumjeti da ponavljaju kao papige ono što su ih naučili tijekom studija – svi koji smo prošli studije znamo da se ispit prolazi samo ako se ponove riječi predmetnog profesora – ali me razočarava to što ustraju na obrani propusta svojih mentora. I to traje već skoro dvjesto godina – još od doba „dva Josefa“ grobara hrvatskog porijekla glagoljice – Dobrovskog i Šafarika.

Ono što je Šafarik u stanju ozbiljno narušenog mentalnog zdravlja iznio u prilog svojoj tvrdnji – to jednostavno nisu dokazi. Radi se naime o prijepisima tekstova nepoznatih autora nastalih nekoliko stoljeća nakon događaja koje opisuju. To su u prvom Žitija (Ćirila, Metoda i Klementa), koji i nisu povijesni izvori nego vjerski tekstovi uljepšanih životopisa svetaca (tzv. hagiografija) sačuvani, zatim Italska legenda i traktat Crnorisca Hrabra „O pismenima“.

Ovaj posljednji tekst „O pismenima“ čak svjedoči suprotno – da je Konstantin načinio ne glagoljicu nego – ćirilicu: doslovno piše: „…I on im stvori trideset i osam slova, neka po uzoru na grčka slova, a druga po uzoru na slavenski govor….“. S obzirom na činjenicu da niti jedno glagoljsko slovo nema uzor u grčkom, a ćirilica za iste glasove grčkog i slavenskog govora ima grčka slova, jasno je da se radi o ćirilici.

Šafarik je pripisivanjem autorstva glagoljice Konstantinu-Ćirilu i češko-moravskom prostoru posegnuo za hrvatskom kulturnom baštinom, što samo po sebi i nije nešto strašno. Za našu povijest on je time postao tek jedan NEPRIJATELJ više.

Ono što je uistinu strašno jest podrška koju su mu u tom nečasnom djelu dali neki Hrvati kao što su đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Franjo Rački, a nakon njih cijeli niz hrvatskih jezikoslovaca. Jedna od čuvenih Šafarikovih tvrdnji jest da je glagoljica u Hrvatskoj prisutna tek od XIII. stoljeća, od doba pape Inocenta IV. i senjskog biskupa Filipa.

Stoga vas pitam – u nedostatku povijesnih dokaza – čemu ćete dati prednost: hrvatskoj tradiciji ili neprijateljskim tumačenjima prijepisa loših prijevoda tekstova nepoznatih autora nastalih stoljećima nakon događaja koje opisuju?