Tomislav BERONIĆ: Gdje se nalazila Velika Moravska?

Povijesni izvori govore o tome da su Ćiril i Metod na poziv velikomoravskog kneza Rastislava preveli na slavensko pismo (koje god ono bilo) crkvene knjige i uputili se na misiju u njegovu kneževinu. Zanimljivo je da se u tim povijesnim izvorima nigdje ne spominje GDJE je bila Rastislavova Velika Moravska niti se navodi ijedan bliži orijentir poput nekog grada, rijeke, planine, ravnice. Povjesničari nemaju niti jedan čvrsti dokaz već tek pretpostavke

U doba nastanka panslavenske ideje Dobrovsky i Šafarik dosjetili su se “prisvojiti” Veliku Moravsku svom prostoru, dakle na područje današnje Češke i Slovačke oko rijeke Morave i time izvorište slavenske književnosti pripisati svom kulturnom krugu.

U prilog češko-slovačkoj Velikoj Moravskoj zagovornici ove teze navode arheološke nalaze velikih ranosrednjovjekovnih utvrda i značajne skupine naselja oko njih čime sugeriraju da postojanje državnog središta. Drugi argument nalaze u knjizi Paulusa Orosiusa (375.-418.) kršćanskog teologa i povjesničara iz doba sv. Augustina, autora knjige “Sedam knjiga povijesti protiv pagana” (Historiarum Adversum Paganos Libri VII), naročito prijevod te knjige nastao u doba anglo-saksonskog kralja Alfreda Velikog (849.-899.).

Posebno mi je zanimljivo da Ustav Republike Slovačke se u svojoj preambuli izričito poziva na „intelektualnu baštinu Ćirila i Metoda i povijesnu ostavštinu Velikomoravskog Carstva”. Slovaci su se dosjetili i prisvojili nešto za što tek treba pronaći kvalitetne dokaze i time do daljnjeg otklonili svaku raspravu na tu temu.

Među povjesničarima postoji neslaganje oko ispravnog naziva ranosrednjovjekovne Moravske države. Pojam “Velika Moravska” ili “Velikomoravsko carstvo”, koji je najrašireniji, osobito u češkoj i slovačkoj historiografiji, ali je nepoznat u suvremenim izvorima iz 9. stoljeća, izveden je iz grčkog imena ἡ μεγάλη Μοραβία bizantskog cara Konstantina VII, koji je to rekao upotrijebio u svom djelu De Administrando Imperio sredinom X. stoljeća. Međutim, njemački povjesničari smatraju da car Konstantin nije upotrijebio ovaj izraz u odnosu na veličinu moravske države u to vrijeme ili njezinu moć. U historiografiji se, međutim, pojam ustalio upravo u tom shvaćanju.

Njemačka i austrijska historiografija kritički gleda na ove pojmove ili ih u potpunosti odbacuje. Prednost imaju izrazi Moravska ili Moravsko carstvo. Poznati austrijski medievist Herwig Wolfram piše: “Ipak, bilo bi dobro ne govoriti o “velikomoravskom carstvu”. Izraz, koji je posebno popularan u nacionalističkoj historiografiji, nema suvremeni ekvivalent, već je izveden iz “Velike Moravske” Konstantina Porfirogeneta. Međutim, pod “velikim”, car je mislio da je naziv mjesta i zemlje ili “stariji” ili “strani” za razliku od “malog” u smislu “pripadanja carstvu.”

Eric J. Goldberg također odbacuje termine “Velika Moravska” ili “Velikomoravsko carstvo” u svojoj studiji “Ludwig Njemački i Moravska”, koju je objavio poznati njemački medievist Wilfried Hartmann u antologiji “Ludwig Njemački i njegovo doba”: “Pompozan izraz “Velika Moravska” ili “Velikomoravsko carstvo” malo je od pomoći u opisivanju ovog slavenskog kraljevstva, budući da se temelji na pogrešnom tumačenju bizantske rasprave De administrando imperio iz X. stoljeća cara Konstantina VII. […] Konstantin VII koristi izraz megale Morabía u smislu “Stare Moravske”, a ne “Velike Moravske”.”

Godine 1784. slovački povjesničar Juraj Sklenár osporio je tradicionalno gledište o položaju Moravske i smjestio njezinu središnju regiju u regiju Sirmium (danas Sremska Mitrovica u Srbiji), navodeći da se od te lokacije širila na sjever do današnje Slovačke, Moravskoj i Češkoj.

Friedrich Blumenerger je 1820-ih Veliku Moravsku smjestio južno na granice Panonije i Mezije.

Imre Boba je 1970-ih, objavio teoriju da se središnji teritorij Moravske morao nalaziti oko Sirmija, blizu rijeke Velike Morave.

Péter Püspöki-Nagy je držao da su postojale dvije Morave: Velika Moravske na južnoj rijeci Moravi u današnjoj Srbiji i druge Moravska na sjevernoj rijeci Moravi kojom prolazi granica današnjih država Austrije, Češke i Slovačke. Sličnu teoriju objavio je i Toru Senga.

Charles Bowlus, je u 1990-tom napisao da je Moravska nastala u regiji “ušća Drave, Save, Drine, Tise i južne Morave u Dunav” te istaknuo da je orijentacija franačkih osvajanja bila usmjerena na jugoistočne teritorije, što također podržava južni položaj Velike Moravske.

Martin Eggers je sugerirao da je izvorna lokacija Moravske bila usredotočena oko današnjeg Segedina u mađarskom dijelu Banata na ušću rijeka Tise i Moriša s daljnjim širenjem na teritorije u današnjoj Češkoj i Slovačkoj.

Već sam više puta istaknuo da je povijest – priča.

Priča poznata kao Ćirilometodska teorija o nastanku glagoljice koju su u XIX. stoljeću “prodali” panslavisti je kao bačva koja pušta vodu na sve strane:

– nema dokaza o tome gdje je bila “postojbina” glagoljice Velika Moravska,

– nema dokaza da je Konstantin “izumio” glagoljicu,

– nema dokaza da je glagoljica bila prisutna u sjeverno od Drave prije XI. stoljeća (tada su datirani tzv. Praški listići – Pražské hlaholské zlomky), iako ih je Šafarik svojedobno “nategnuo” na X. stoljeće;

– nema dokaza da su Sveta Braća i njihovi učenici ikad boravili na hrvatskim prostorima, pa makar i u prolazu.

Ćirilometodska teorija počiva na pretpostavkama izvedenim iz preko 150 godina starih pokušaja čeških slavista Dobrovskog i Šafarika da svojoj kulturi pripišu porijeklo drevnog pisma koje samo Hrvati imaju preko tisuću godina uklesano u kamen, koje se tradicionalno pripisuje Dalmatincu sv. Jeronimu i na kojem su ispisane brojne stranice naše hrvatske povijesti.