Kidanje mladića ili djevojke od roditelja ne nastaje samo zbog osvajanja prostora slobode, nego i zbog ranjenosti. Prestanak odlazaka u crkvu, prekid molitve, grubo ponašanje, nepristojnost, neprimjerene reakcije prema roditeljima, ali i prema Crkvi i Bogu su simptomi ranjenosti u odnosu na Boga i roditelje.
Jer oni su najbliži i najosjetljiviji autori čovjeka. Roditelji su oni iz čijeg je tkiva nastao čovjek, a Bog je onaj iz čijeg je Duha čovjek oživio i postao osoba. Ne budu li se te rane liječile, ostat će čitavog života. Upravo u tome se vidi da je bijeg od Crkve i od roditelja ne toliko radi nužnog stvaranja slobode i neovisnosti, nego prvenstveno zbog rana. Kad ne bi bilo rana, mlad bi se čovjek nakon puberteta vratio Crkvi i roditeljima.
Mladom čovjeku stoga treba prepuno razumijevanja, razgovora, prepuno srca, topline, blizine, a osobito molitve. Svaka opomena samo ga još više uvjerava da nije voljen. On svako uvjeravanje odbija jer treba ljubavi, a ne razuma. Mladost je trenutak kad roditelji trebaju od gospodara postati prijatelji svojoj djeci. Roditelji tada trebaju shvatiti da je među njima živio čovjek, ali da nije pripadao njima, nego je bio njihov gost, k njima poslan od samoga Boga. Stoga će s poštovanjem osluškivati svoje dijete i s ljubavlju, praštanjem i razumijevanjem pomagati da iscijele njegove rane i da ozdravljen uđe u nove okršaje budućnosti.
(Tako je malo potrebno)