Izvor: pixabay.com
Nasuprot različitim internacionalističkim – nemarksističkim i marksističkim – koncepcijama i ideologijama, koje su tijekom XX. stoljeća uspjele zamagliti i iskriviti sadržaj pojma ‘nacionalizam’, kompromitirajući ga i poistovjećujući ga sa šovinizmom, pa čak i s rasizmom, taj pojam se treba koristi u njegovu izvornom značenju, onako kako je u hrvatskoj političkoj misli osmišljen u starčevićanskome nauku: kao misao slobode i prava, kao «misao etična».
Ona govori o odnosu pojedinca prema njegovu narodu, a ne o odnosima među narodima.
Nju je izražavao Solženjicin, kad je s tugom shvatio da su njegovi sinovi, odrasli u progonstvu, postali više Amerikancima nego što su ostali Rusima.
Izvor: pixabay.com
Voljeti svoj narod više od drugih ne znači smatrati taj narod drugačijim, boljim ili vrjednijim od drugih. Ne znači, dakle, smatrati svoj narod izabranim, nego svjesno izabrati narod kojemu se pripada i s kojim se želi dijeliti sudbina, unatoč svih svojih i njegovih mana i nedostataka.
To je izraz iskonske slobode, čak i onda – možda pogotovo onda! – kad se izabire pripadnost neslobodnu narodu. Upravo taj izbor je izbor slobodne volje, a ne intelektualne tromosti, ili političke konjunkture i oportunizma.
Terminološki je odustanak uvijek prvi korak prema priznanju poraza, ili je, još točnije, već sam po sebi poraz. I zato se, dakle, ne treba odricati hrvatske nacionalističke misli, pa makar se pritom izlagali pogibelji da nas se hotimice i svjesno krivo shvaća. Jer, nema nikakva uvjerljiva razloga da se ustukne pred ideološkim batinašima i misliocima filozofije ‘željezne štange’ (u prenesenu ili u doslovnom značenju, svejedno), koji su svim silama htjeli i još uvijek hoće nacionalizam pojmovno i politički suprotstavljati demokraciji.
Zgrade u Imotskom
Izvor: hr.wikipedia.org
U njihovim je kvaziintelektualnim koncepcijama sloboda pojedinca uvijek podređena ideološkim postavkama uobličenima u apstraktnome internacionalnom Molohu; u njihovim je raspravama uvijek bilo mjesta za apstraktnu slobodu nadnacionalnih tvorbi, pa čak i za neovisnost drugih, dalekih i možda «egzotičnih» naroda, samo ne – hrvatskoga.
Štoviše, ništa, baš ništa njihovu internacionalizmu i njihovu prividnom humanizmu nije smetalo kao Hrvatska, kao nacionalni osjećaj onog pojedinca koji se nije spreman odreći svoga hrvatstva nego se htio i hoće se osjećati Hrvatom, ali se ne može osjećati slobodnim dok slobodan nije i njegov narod, njegova domovina.
Jer, sloboda pojedinca nužno uključuje slobodu njegova naroda i njegove domovine; samo je takva sloboda pretpostavka slobode čovječanstva.
Izvor: hr.wikipedia.org
Povijest čovječanstva potvrđuje osjećaj tijesne povezanosti ljudi koji govore istim jezikom, imaju zajedničku prošlost i svijest o zajedničkoj budućnosti. Svaka misao koja negira ili potire taj osjećaj, mora implicirati nasilje: ne postoji apstraktni pojedinac, jedinka izdvojena iz svijeta. Najsnažniji dokaz za to nisu oni koji izabiru i javno iskazuju svoju narodnosnu pripadnost, nego upravo oni koji bi htjeli negirati vlastiti nacionalni osjećaj: upravo oni dokazuju da je taj pothvat neprirodan i nemoguć. Njihova odlučnost da se obračunaju s ‘nacionalizmom vlastitog naroda’ najjasnije svjedoči o nemogućnosti apsolutnog iskorjenjivanja tog osjećaja. Zato se oni zapravo ne obračunavaju s ‘nacionalizmom’, nego sa sobom, s etičkom, intelektualnom i emocionalnom prazninom koju su sami odabrali.
Izvor: pixabay.com
Hrvatski nacionalizam i takvima ostavlja pravo izbora, upravo radi toga što on za razliku od jugoslavenskoga, južnoslavenskoga ili panslavenskog nacionalizma nije mističko-rasni konstrukt koji neizbježnim nasiljem poriče i uništava stare vrijednosti i stvara novi (id)entitet, kojemu je namijenjena neka tobože uzvišena i općečovječanska misija, nego je politički koncept, koji za hrvatski ali i za svaki drugi narod traži samo slobodu, dostojanstvo i budućnost. Upravo ta slobodarska potka hrvatskog nacionalizma jest ona vrijednost zbog koje su tu misao u posljednjih stoljeće i pol prigrlili najsnažniji duhovi na ovim širinama, uvijek potpuno svjesni da svojim izborom biraju i moćnog neprijatelja. No, nema nikakve sumnje da je od tih neprijatelja i njihove moći etički uzvišenija i kulturno plodonosnija ta misao, koja je kroz povijest svima, bez obzira na podrijetlo, rasu ili vjeroispovijed, ostavljala mogućnost da okvir svoje osobne slobode nađu u slobodi hrvatskog naroda, u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi kao sastavnomu dijelu Europe domovinâ.
Izvor: skupstina.zagreb.hr
No, ostavljajući i jamčeći pravo na izbor i onima koji se odriču svoje domovine i svog naroda, sljedbenici hrvatske nacionalističke misli sebi pridržavaju i pravo da takve žale ili preziru…
Tomislav Jonjić, rođen 19. svibnja 1965. u Imotskom. Srednju školu završio u Imotskom. Od 1. listopada 1984. do 7. lipnja 1988. studirao pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1988. radi u Imotskom kao odvjetnički vježbenik, potom odvjetnik. Pripadnik 115. brigade HV 1991./92. Od studenoga 1992. do studenoga 1995. radi u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Švicarskoj, a od studenoga 1995. do rujna 1997. savjetnik za međunarodne odnose u Ministarstvu unutarnjih poslova. Od rujna 1997. ponovno odvjetnik. Oženjen, otac troje djece.
Počeo objavljivati 1990. Od tada objavio nekoliko knjiga odnosno znanstvenih i stručnih članaka o temama iz novije hrvatske povijesti, te više od sedam stotina novinskih i publicističkih tekstova. Član uredništva više novina i časopisa. Od siječnja 1997. do prosinca 2005., pa opet od listopada 2007. glavni urednik «Političkog zatvorenika», mjesečnika Hrvatskog društva političkih zatvorenika.
Član-radnik Matice hrvatske i član Hrvatske odvjetničke komore.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=mtVYUSdNynA