Tomislav Pervan: Bog se utjelovio i postao dijelom povijesti

Ne, nego na početku kršćanstva imamo „razderana nebesa“ o kojima govori prorok Izaija u Starom zavjetu, imamo otvoreno nebo; Bog se spušta i ulazi u ljudsku povijest, na posve određenom mjestu, u posve određenom vremenu, u posve konkretnim osobama, na način koji bijaše krajnje neočekivan, i za one koji su bili pogođeni tim „prodorom Neba na Zemlju“, ali i za njihove suvremenike. Traje to do dana današnjega. Upravo je po tome kršćanstvo kao pojava od samoga početka zov i izazov, poticaj i spoticaj, doslovce „skandalon“ i ludost kako se izrazi Pavao (1Kor 1). Od hladnih racionalista do poklonika starih obreda, od starih religija i mitova do misterijskih kultova i šamanskih obreda putovanja u druge svjetove, svima njima kršćanstvo je neprobavljivo. Kršćanstvo je vjera koja se „uzemljila“, kao što se naprave danas moraju uzemljiti kako ne bi došlo do požara, kvara, kako ne bi pao opskrbni sustav. Tako se i Bog uzemljio, prizemljio, postao dijelom ovoga svijeta. Izabrao je ozemlje koje se nalazi duboko ispod razine Sredozemlja, da bi time očitovao ono što je zapisano u Poslanici Filipljanima ili pak Efežanima, gdje postaje u Isusu „manji od najmanjega“, ponizniji od najponiznijega, da bi na kraju svršio kao zgaženi crv, bez prava i dostojanstva, na križu.

Protiv činjenica nema dokaza

Trebamo poći s ishodišta: Korijen je kršćanstva povijesni, u povijesti. Time samo izričemo činjenicu da je objava Boga kakvu nalazimo u Starom i Novom zavjetu dio ljudske povijesti. Bog je govorio, Bog se očitovao, pokazao u povijesti koja se zbilja dogodila. Nije plod mašte ni naknadne pameti tvoraca biblijskih spisa, nije ni mit kao u drugim religijama, nego upravo onako kako se stvari i događaji odvijaju na našem planetu, u posve određeno vrijeme, na konkretnom mjestu. Tko je bio svjedokom ili očevidcem, može o tome izvješćivati, pisati, istraživati, prisjećati se, pamtiti, djeci i unucima o tome govoriti. Tako bismo mogli shvatiti i evanđeoske izvještaje, napose ono što bilježi Sv. Luka u svome Evanđelju o Isusovu začeću, rođenju, djetinjstvu. Mnogi njegove izvještaje o Isusovu začeću, rođenju i odrastanju, tzv. Evanđelja Isusova djetinjstva, prebacuju u područje legende i mita, pobožne priče, židovski „midraš“, nepovijesne izvještaje. 

Kao obrazovan i kulturan čovjek koji želi biti objektivan u svome izvještaju poziva se Sv. Luka na izvore koje je pomno („akribos“ – akribično) istraživao, na one koji bijahu „očevidci i sluge Riječi“ (Lk 1,2), kako bismo se mi osvjedočili o istinitosti i sigurnosti napisanoga. Kad Pavao piše Korinćanima o Isusovu uskrsnuću (1 Kor 15), navodi kako su još uvijek živi oni koji su imali iskustvo, doživljaj Gospodina uskrsloga koji im se ukazao. Jednom čak i njih 500. Protiv činjenica nema dokaza, staro je pravilo. Ako tako piše Isusov suvremenik, koji je za svoje svjedočanstvo otišao u smrt, pa i svi apostoli odreda, njihovo svjedočanstvo možemo smatrati vjerodostojnim. Jer bijahu povijesni „očevidci“!

Takva tvrdnja zvuči u ušima naših „prosvijetljenih“ postmodernih suvremenika kao svetogrđe u odnosu na čovjekov „ratio“. Temeljna je dogma suvremene misli kako je realna, konkretna objava Boga u tijelu nemoguća. Ta misao dominira već više od dvije stotine godina zapadnom hemisferom pa stoga imamo danas razvodnjeno kršćanstvo. Vjerovati u objavu misaoni je tabu suvremene dominantne liberalne filozofije te materijalističkih desno i lijevo orijentiranih ideologija, u vremenu diktature relativizma i indiferentizma (ravnodušja). Znamo kako su svršavali svi koji su se javno protivili ili kršili taj nametnuti tabu. Kod jakobinaca pod giljotinom, za nacizma u konclogorima, kod komunista u gulazima ili na Golom otoku. Danas se ti izvrgavaju javnoj poruzi u medijima. Netko je rekao da za svoje ideje Isus ne bi danas otišao na križ, nego bi bio javno izrugan, kao klaun ili harlekin. Živimo u vremenu reality–shows i dosade, ubijanja vremena.

U civiliziranu svijetu vjerojatno se nitko ne mora bojati za svoj život vjerujući da je Bog postao čovjekom. Ali će požnjeti kritiku i cinizam svojih suvremenika, kao u Nietzscheovo vrijeme. Tvrdnja kako je konkretna objava Boga nemogućnost predstavlja krajnji pokušaj čovjekova uma postati mjerilom stvari i cjelokupne stvarnosti. Čovjekov um želi određivati mjerila što je u svijetu moguće a što nemoguće. Stoga se čini nepodnošljivom i nemogućom tvrdnjom ili hipotezom vjerovati da postoji Bog, ne samo kao ideja, nego da je hodio među ljudima, da se utjelovio, uzeo ljudsko tijelo, boravio među nama kao jedan od nas, u konkretnoj, empirijskoj zbilji te da i danas živi u konkretnoj Crkvi i njezinim sakramentima.

Ishodište kršćanstva jest Krist

Suvišno je govoriti ili pisati o promašajima autonomnoga uma dvjesto godina nakon što je u Parizu u Notre Dame ustoličena „Božica uma“ te zauzela mjesto Boga i Bl. Djevice Marije. Iza nas su dva stoljeća pokušaja ukloniti Boga i ustoličiti razum na njegovo mjesto. I što imamo – stoljeća ratova, stotine milijuna ubijenih, konclogore, pogrome. Nikakvo svijetlo svjedočanstvo o humanizmu i čovječnosti čistih racionalista i njihove umnosti. To nitko ne niječe.

Međutim, što bi se dogodilo kad bi danas na Zapadu naši suvremenici kao istinu svoga života prihvatili jedincati postulat kršćanstva, naime istinu o Bogu koji se objavio, koji se rodio, živio, naviještao istinu, koji je na križu umro sramotnom smrću i onda uskrsnuo? Što bi se dogodilo kad bi to prihvatili kao povijesnu činjenicu da je Kolumbo otkrio Ameriku, da je Shakespeare napisao Hamleta? Bi li ta činjenica imala konkretne posljedice za naš osobni život? Ako da – koje onda? To je onda stvarni izazov čovjekovu životnom opredjeljenju.

Nerijetko se kršćanska vjera smješta u područje ideja. Što su, međutim, ideje u odnosu na stvarnost koja se dade osjetiti, izmjeriti, smjestiti? Ideje protječu, struje, prenose se s naraštaja na naraštaj, nemaju početak koji bi se dao definirati, hrane se iz raznih izvora te se slijevaju u misaone kolotečine, ili se pak razdvajaju u rukavce. Kršćanstvo pak od samih svojih početaka nije nikakva ideja, ni religijska, ni sociološka, nego čista povijest. Što ono naviješta i tumači, dogodilo se na ovom planetu, na omeđenom ozemlju, Palestini.

Ishodište i povijest kršćanstva jest osoba Isusa Krista, a nastavak imamo u onome što su njegovi učenici, svjedoci i očevidci pretočili nakon Duhova u ono što danas nazivamo zajednicom vjernika, Crkvom. Da, mnogi su pokušavali povijesnost kršćanstva na razne načine rastočiti. Velikane se smještalo u legende, početke kršćanstva kušalo se izdestilirati i protumačiti iz onodobnoga helenističkoga mainstreama, misterija, kultova, misaonih tradicija te smjestiti negdje u područje ideja, a evanđelja su proglašavali proizvodima mašte kršćanskih zanesenjaka i fanatika.

Pa ipak, makar se danas na Zapadu sve više gubi kršćanski identitet i vjera u Boga Isusa Krista, kršćanstvo se na drugim ozemljima nezaustavljivo širi. Ni ljudske predrasude, ni sve filozofije ni ma kako utemeljene alternative nisu kadre opozvati ili dokinuti našu vjeru da se Bog objavio. Čini se da u svijetu kršćanstvo još uvijek može zadovoljiti potrebe čovjekova srca, čovjekov nemir i traganje (Sv. Augustin), da odgovara čovjekovoj naravi i potrebi za Bogom, onostranošću. Ono nije nauk, nije ni kodeks moralnih propisa, nije ni sustav plemenitih vrijednosti koje bi čovjeka po sebi mogle usrećiti. Nitko ne podnosi mučeništvo za sustav vrijednosti, niti je čisti moralni nauk dostatan da se čovjek obrati. Nikoga nije obratio Kantov kategorički imperativ, naime, živjeti tako da tvoj život postane općim zakonom i uzorom drugima. Isto tako nije donio svijetu ništa nova ni Hegelov idealizam, a pogotovo ne Marxov monizam i materijalizam, osim stotine milijuna žrtava kad se počeo primjenjivati u praksi.

Crkva nema groba

Što Crkva, što kršćanstvo nudi čovjeku, pojedincu, ali i zajednici? Ono što je nudila od svoga početka pa tijekom svih stoljeća svoga postojanja, diljem cijeloga svijeta, na svim usporednicama i podnevnicima, naime nešto fascinantno, zadivljujuće: Susret sa živom Istinom, s Bogom u osobi Isusa Krista, s Djetetom u Betlehemu, odraslom, zrelom osobom u Galileji koji „ima riječi života vječnoga“ (Iv 6,69), Isusa na križu i u uskrsnuću. Ne prodaje kršćanstvo ideje ni ideologiju, nego smjera, upućuje na Jednoga – Izvor života i istine. Ono naviješta Objavu Boga, njezinu (dugo)trajnost kroz cijelu povijest, njezino produbljivanje i uvođenje u puninu istine snagom Duha Svetoga. Naviješta da taj Isus nije samo povijesni, nego i danas prisutni u Crkvi i svijetu. Vječni i svemogući Bog ima svoje ljudsko lice – u osobi Isusa Krista. To je temelj naše vjere, to napose svjedoči troknjižje pape Benedikta XVI. o Isusu iz Nazareta, ili pak njegova nastupna enciklika Deus caritas est, gdje jasno zbori: „Na početku kršćanstva nije ni neka etička odluka niti neka velika ideja, nego susret s događajem, s jednom osobom… Isusa Krista“. Gdje ta istina živi kao živa prisutnost, vjernici svjedoče istinu svoje vjere, kršćanske poruke daleko snažnije od bilo kakve umne argumentacije ili apologetike. 

Vrijedi navesti misli umnoga, ponekad cinično-sarkastičnog obraćenika G.K. Chestertona. „Kršćanstvo je prošlo cijeli niz prevrata i u svakome od tih prevrata kršćanstvo je umrlo. Kršćanstvo je umrlo više puta, i svaki put uskrsnulo, jer ima Boga komu je put iz groba blizak i prisan. Vjera nije nikakav preostatak. Ono nije takvo, kao što bi druidima uspjelo preživjeti nekako dvije tisuće godina na nekom mjestu. To bi bilo moguće u Aziji ili u staroj Europi, u onome ozračju ravnodušnosti i snošljivosti, gdje su uspijevale vječno, ruku pod ruku, preživljavati i mitologije i filozofije. Vjera nije preživjela. Vjera se u ovome zapadnom svijetu brzih promjena i trajnog propadanja institucija uvijek iznova uspijevala vratiti. Slijedeći rimsku tradiciju Europa se trajno okušavala s prevratom i ponovnom obnovom, u ponovnoj uspostavi sveobuhvatne republike. I uvijek je započinjala odbacivanjem toga staroga ‘zaglavnog kamena’, ali je na kraju svršavala tako da je uvijek za njim posezala i činila ga ponovno ‘zaglavnim kamenom’… Barem u pet navrata, za arijanizma, za albigenza, za humanističkih skeptika, za Voltaiera i Darwina ta je vjera bacana, kako se čini, psima. I u svakom od tih pet navrata dogodilo se da bi pas uginuo.“

„Riječ je tijelom postala“ – klimaks je Ivanova Proslova (Iv 1,14). Riječ je o utjelovljenju Boga među nama. Bog nam u Isusu progovara, ne kao što je govorio nekoć, Abrahamu, Mojsiju, preko proroka. On komunicira svoje biće, svoju bit, ali ne u riječi koja samo odzvanja, nego koja traje i vječno ostaje među nama. Koja i danas snažno zbori i mijenja svijet i pojedince. Bog komu možemo reći „Ti“, i bez te povijesne činjenice ne bi bilo kršćanstva, ne bi bilo vjere, ne bi bilo nas kao vjernika. Riječ je tu o cjelini, o srčici našega poimanja Boga, svijeta, povijesti. Na nama je prihvatiti ili odbaciti Božju ponudu u Isusu Kristu.