Tomislav Pervan: Duhovno sazrijevanje i obraćenje

Romano Guardini bavi se posebno antimodernizmom u Crkvi s početka stoljeća koji je gotovo prognao i tabuizirao vjersko iskustvo među vjernicima. Zanimljivo je da je upravo Guardini u svojim spisima isticao značenje i vrijednost religijskoga iskustva. Nakon svjetske tragedije koju je uzrokovao Prvi svjetski rat te krvavi Oktobar u Rusiji, Guardini se okreće liturgiji i Crkvi. Znana je njegova krilatica kako se „Crkva budi u dušama“, koju je poslije dopunio da se to zbiva samo „ukoliko je Krist živ u dušama“. Naime, „On, kakav jest, kako dolazi k nama iz Očeva poslanja čovjeku. I tu se trebaju odstraniti mnoge zaprjeke: Doktrinarne odredbe za i protiv; potom historijski i psihološki relativizam koji rastače njegovu (sc. Kristovu) osobu i lik. Treba zanemariti romantični pristup toj osobi koja u njemu vidi nekakva genija, što je slučaj u liberalnoj teologiji. Ali također i apstraktni, dogmatski način mišljenja koje u biti samo razrađuje, naravno, za svu kristologiju temeljnu definiciju unio hypostatica“, hipostatsku uniju Sina Božjega i ljudske naravi Isusa iz Nazareta.

Put kršćanskog mistika

To je u uskoj poveznici s njegovom svjetskom uspješnicom Der Herr – Gospodin, u kome prevladava kristologija poistovjećivanja s Gospodinom, kakvu ćemo pronaći u apostola Pavla. Guardini vodi svoje čitatelje u mistično životno zajedništvo s Kristom, preobrazbu čovjekove svijesti, Kristov život u vjernicima te interakciju Kristova života i vjerničkog života, u simbiozu, pri čemu se ozbiljuje ona Rahnerova, kako će kršćanin sutrašnjice biti mistik, onaj koji je nešto iskusio, ili ga neće biti. Jasno, u simbiozi, suživotu s Gospodinom, a ne u potrazi za nazovimistikom ili pukom samospoznajom.

Daleko je bitnije od onoga što čovjek čini te što pojedinac u svome životu postiže zapravo ono što on kao osoba jest. Daleko je značajnije od onoga što netko govori ili tumači ono što čovjek pojedinac živi. Trajno ostaje iza čovjeka, ne ono što je stvorio, što je učinio sa svojim životom i od svojega života, nego što je postao, u što je izrastao uz pomoć Gospodina Isusa i milosti. Samo se to pamti. Ostaje ono što je čovjek prenio na druge, što je posijao u srcima i bićima drugih ljudi.

Primat promišljanja nad akcijom

Već u tim riječima imamo temeljno ishodište R. Guardinija, naime, primat logosa pred etosom, misli pred činom, promišljanja pred akcijom. „Agere sequitur esse!“Zadaća je teologa i teologije staviti sebe u drugi plan, smanjivati se, te omogućiti čovjeku susret s Božjim bitkom. Trajno je isticao kako su srednjovjekovna filozofija i teologije naglašavale primat logosa nad etosom, spoznaje nad činom, kontemplacije nad akcijom, dok racionalistička misao i teologija stavlja u prednji plan primat čina, prakse, „etosa nad logosom“, gdje je jedan Goethe mogao reći: „Im Anfang war die Tat“ – „Na početku bijaše djelo, čin“, a ne riječ, misao, Logos. Na tragu je to Kantove filozofije koju danas slijede i mnogi katolički teolozi, a to je i u povojima protestantske i kalvinističke misli i etike. Samo istina oslobađa!

Slobodno možemo reći, zasluga i djelo Romana Guardinija očituje se upravo u tome. Utisnuo je neizbrisiv biljeg u nebrojene koji su se s njime susreli upravo snagom vjere i iskustva Isusa Krista koje je drugima posredovao. Kao učitelj, profesor, kao predavač, pedagog, mistagog, kerigmatik, naprosto kao svećenik Isusa Krista, što je jedino htio biti i ostati. Jasno, onodobno, početkom XX. stoljeća bijaše takvo ozračje da je onaj tko je htio biti teologom, trebao biti u Crkvi svećenik. Ne bijaše laika teologa ni profesora na sveučilištima kao danas.

Svećenik Isusa Krista

Biti svećenikom Isusa Krista „bijaše mi uvijek bitno, a moja djelatnost predavača i učitelja na tomu je počivala“. Od samoga početka sveta misa „bila mi je središte života. Uvijek sam se trudio pozorno je slaviti. Znali su mi tu i tamo reći kako trebam dugo vremena (sc. za slavlje svete mise). Na to bih odgovorio, što bih učinio i danas: Nema nikakve koristi za vjerničku zajednicu ako slavlje svete mise meni ništa ne govori, a prema tome se ide ako bih se morao žuriti“.

Svatko se mogao njemu obratiti, svatko je mogao osjetiti širinu koju nudi spoznaja Isusa Krista. Oni koji su ga tražili, molili za savjet, mogli su se osvjedočiti o višeslojnosti te jedinstvene pojave na katoličkom nebu minula stoljeća. Nitko tko je nešto značio u katoličkom svijetu i misli XX. stoljeća nije ostao njime netaknut. Bio je naprosto učitelj, „praeceptor“, otac, u mnogim razgovorima, susretima, predavanjima, duhovnim vježbama, poticajima, sveučilišnim predavanjima i seminarima, poglavito pak propovijedima u kojima se isticao kao istinski kerigmatik i mistagog.

„Zašto toliko knjiga?“

I danas njegovi spisi zbore rječito o snazi i svježini njegova jezika i pisane riječi, koja nije od svega toga ništa izgubila ni pola stoljeća nakon njegove smrti, poglavito njegovo temeljno remek-djelo Der Herr (Gospodin) nastalo u vremenu između 1933. – 1936. na temelju propovijedi koje je održao u Berlinu, u vremenu uspona i zamaha nacionalsocijalizma. Malo se autora njegova naraštaja može pohvaliti aktualnošću svojih spisa, briljantnošću jezika i izričaja kao što je to slučaj kod R. Guardinija. Njegovi spisi gotovo redovito doživljavaju godimice nova izdanja.

U srpnju 1953. bilježi Guardini u svoj dnevnik sljedeće: „Nedjeljna večer. Posebno iskustvo: On (sc. Bog) je posve drukčiji. To mi se prvi put dalo naslutiti kad sam osjetio kako je posve drukčiji bitak materije od njezine stvarne pojave… Možemo se odnositi prema tomu jer je Krist posrednik. On nam kaže kakva je misao u Bogu, te kako mu trebamo govoriti, kako se obraćati.“ Pita se gdje je korijen, razlog i izvor tomu da je napisao toliko knjiga o Bogu, Isusu Kristu, čovjeku, svijetu, stvaranju, etici, okolišu, tehnici, ponašanju itd.

U povodu proslave svoga 70. rođendana, održao je slovo u krugu svojih prijatelja koje je naslovio: „Zašto toliko knjiga?“ I govor počinje zgodom koja se odvijala na Odeonsplatzu u Münchenu. Žurno mu je trebao taksi. Iznenada se zaustavlja čovjek, neznanac, izlazi iz vozila te ga moli da sjedne do njega u vozilo. „Ne poznajem ga te ga pitam: ‘Pa kako to? Odakle Vi ovdje i kako to da me pozivate u svoje vozilo?’ Na to mi neznanac odgovara: ‘Pa znate, nevidljivi vozni red!’“

Da, pitamo se: Zašto toliko knjiga u ovoga autora, plodnoga pisca? I koji je to „nevidljivi vozni plan, vozni red“ u životu te jedinstvene pojave na kršćanskom obzoru i katoličkom nebu? Više od 80 knjiga, nebrojeno mnogo članaka, predavanja, propovijedi, više od 1 850 tiskanih naslova. Sam nas autor usmjeruje kad veli da je odlučujuće u čovjekovu životu ne tijelo, ne karakterne značajke, nego kad osjeti da ti životu daje smjer Logos koji se u životu ne očituje samo kroz riječi, nego i kroz događaje. Čovjek postaje svjestan samoga sebe ako sebe poima kao „simbol“ pri čemu tijelo i duh tvore cjelinu, jedinstvo.

Život obilježen lomovima

Guardinijev život obilježen je od početka velikim lomovima. Prijelaz iz rodne Verone u Njemačku, ukorjenjivanje u njemačku kulturu i jezik, traženje vlastitoga puta nakon položena ispita zrelosti. Neuspjela dva studija, pet semestara kemije i nacionalne ekonomije, a onda nakon „prosvjetljenja“, „udara milosti“, egzistencijalnoga obraćenja upisuje studij teologije i biva zaređen za svećenika.

Kao mladić-maturant zapada u krizu vjere, susret s Kantovom filozofijom ruši i rasplinjuje 20-godišnjaku vjeru koju je baštinio u roditeljskoj kući, ali trenutak obraćenja vraća ga ponovno u zagrljaj Crkve. Prodor svjetla i milosti u njegov život dade se usporediti s onim što je iskusio Sv. Augustin kad je u vrtu čuo riječi „Tolle – lege! Uzmi – čitaj!“ ili pak Pascal koji je trenutak Božjega ognja i Duha zabilježio u svome Memorialu. U oba slučaja imamo prodor svjetla, trenutak kad se nutrina otvara za svjetlo, milost i istinu, kad je bio pogođen istinom života.

Augustin bijaše pogođen Poslanicom Rimljanima, Pascal Bogom Abrahama, Izaka i Jakova, Bogom živim a ne Bogom filozofa, dok se Guardini suočio s Isusovom riječju iz Matejeva evanđelja: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga“ (10,39). Zbilo se to u potkrovlju roditeljske kuće. Ta ga je misao pratila cijeloga života te će reći kako se logika božanskoga života razvija i raste u odlučnom predanju duše Bogu po Isusu Kristu, ali samo u Crkvi.

„Tko će obraniti ili spasiti Krista od mene samoga? Tko će ga čuvati slobodnim od prepredenosti mojega ja koje se želi oteti ili izbjeći istinsko predanje? Odgovor je glasio: Crkva.“ Crkva je utvrda protiv svih osobnih samopotvrđivanja, Crkva sa svojim autoritetom i preciznošću. Sačuvati život ili ga predati – odlučuje se samo pred Crkvom pa je stoga cijeli svoj život, svoje sposobnosti stavio u službu Crkve i Crkvi.

Crkva kao organizam, kao Kristovo tijelo, uskrsnula je u njegovu biću pa je stoga mogao i izreći rečenicu koja je postala znanom krilaticom kako „se Crkva budi u dušama“ što smo već gore naveli. Izrekao je to nakon kataklizme svjetskoga rata. Time se zauvijek rastao od Kantove misli i filozofije neokantovaca, čovjekove autonomije i prepustio Božjoj istini u objavi i Isusu Kristu. Stoga imamo u njega trajno bezuvjetnost Isusa Krista, bezuvjetnost objave, bezuvjetnost Crkve koja mi jamči sigurnost vjere u Isusa Krista i objavu, a ne pojedinci ni mislioci.

Izvor: nedjelja.ba