Tomislav Šagi–Bunić: Kršćanstvo i nacionalizam I

Objavljujemo prvi dio teološke analize naslovljen “Kršćanstvo i nacionalizam” Tomislava Šagija-Bunića, jednog od najpriznatijih hrvatskih teologa XX stoljeća, objavljene u Glasu koncila 1969. godine, iz godina netom poslije II vatikanskog koncila.

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju “pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, Ad gentes 15,6), a Pavao VI je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi. Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam ne silazi u današnjem svijetu još uvijek s dnevnog reda. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu. To se vidi već iz navedenog mjesta Koncila, gdje se ne odbacuje nacionalizam naprosto, nego pretjerani nacionalizam. Posebno je potrebno da kršćani sami sebi razjasne ta pitanja kod nas, budući da kod nas postoje povijesna opterećenja u tom području. Kakav je odnos između kršćanstva i nacije, kakav treba da bude idejni stav katolika vjernika u tom sklopu pitanja, još bolje: kakve životne odluke stvara katolik u vezi sa svim time da bi ostvario autentičnu kršćansku egzistenciju, to jest da bi proživio svoj život kao zaista kristovski život u svome konkretnom vremenu i prostoru?

Taj se problem ne može shvatiti samo kao goli odgovor na pitanje: Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma? Posebno kod nas je potrebno zahvatiti problematiku šire, po mogućnosti u cjelini, pa makar samo sažeto. Problemi su općenite naravi, pa je razumljivo da ćemo dijelom govoriti općenito, tj. tako da vrijedi za kršćanstvo kao takvo za sve narode, ali budući da nam je stalo do naše domaće jasnoće i budući da se stvari lakše razumiju na konkretnim primjerima, nitko se neće čuditi što ćemo prvenstveno imati pred očima naš hrvatski narod.

Kršćanstvo stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno

Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjetovano ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.

Već iz tog je, čini se, očito da kršćanstvo pretpostavlja narode s njihovim domovinama: kršćanstvo dolazi k narodima, da one koji u pojedinom narodu povjeruju u Božji poziv sabere da žive na jedan novi način. Narodi nisu nešto nadnaravno, oni su produkt prirode i povijesti, oni na neki način sami sebe oblikuju, oni rastu iz svojih vlastitih stvaralačkih sila. Crkva je poseban dar Božji, ona je izrasla iz smrti i uskrsnuća Sina Božjega kao nadnaravni dar neba, kao ljudima darovano dioništvo na životu božanskog Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga. Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom, bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa bilo tako da se odreče tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka koja može samo biti na štetu prave istine i pravih stvarnosti, koja može značiti samo nazadovanje u pravom rastu vrijednosti, koja je, na kraju, proti Evanđelju i proti Bogu.

Kršćanstvo – stvarnost višeg reda od nacije

Ne može se, prema tome, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, na žalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovno upada u tu staru pogrešku koja nije koristila ni rascvatu živog i autentičnog katolicizma kao života s Kristom po vjeri ni istinskom napretku hrvatske nacije.

Mi ne mislimo ovdje optuživati one koji su u dobroj namjeri upadali u takvo brkanje pojmova ili nastojeći hrvatstvo poduprijeti katolicizmom ili katolicizam hrvatstvom ili naprosto želeći nadlicitirati druge koji su, neračunajući dovoljno na posljedice, optuživali katolike da nisu dovoljni Hrvati budući da pripadaju jednoj internacionalnoj Crkvi.

Ipak mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine Hrvatima bez obzira kakav je njihov odnos prema Katoličkoj Crkvi, te da upravo kao katolici vjernici ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivi njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje, onemogućila bi svoj normalni duhovni rast silom Božjeg poziva upravljenog svima ljudima, a suzila bi se samo na biološki rast po naravnom ljudskom razmnožavanju. Ako pak se njezinim članom postaje po krštenju, a ne po rođenju, ona bi morala ili zapustiti i zanemariti krštenje – svesti ga na puku formalnost i sve više minimalizirati svoj pravi nadnaravni sadržaj, ili – hoteći sačuvati krštenje i nacionalnu pripadnost po rođenju kao put za dobivanje novih članova –riskirati sve veće relativno umanjivanje same sebe i sve veće nenaravno i neopravdano cijepanje nacionalne zajednice koju je tako sebi anektirala. Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih i novih razdora i razlaza u jednom narodu, mjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda, kako je zove Drugi vatikanski koncil (LG, 1).

Crkva se uvijek, po naravi stvari, mora u svakom narodu osjećati kao milošću obdareni dio toga naroda koji znade da je u nadnaravnom smislu poslan k cijelom narodu, ali ne zato da ga kao narod zaniječe ili sebi podloži ili cijepa, nego zato da u slobodi, sa svima koji hoće, u narodu uspostavi jezgru proživljavanja ljubavi Božje, spremno da svima bude od koristi, a nikome na štetu.

Nema sumnje da su poganske religije bile i jesu duboko nacionalne

Iz svega toga očevidno proizlazi da ne može biti nekog kršćanskog ili katoličkog nacionalizma. Netko će bez sumnje reći da je tih nacionalizama bilo i da nisu mogli biti oslonjeni na ništa ako su postojali kao jaki i značajni pokreti u svijetu. Takav je npr. izrazito katoličko – nacionalistički (i k tome monarhistički) pokret bio u Francuskoj Action Francaise (pokrenuta 1898.) što ga je vodio Charles Maurras. No tu se radi o jednom nesporazumu. Nije, naime, bez razloga, među vođama Action Francaise bilo pravih ateista, koji nisu prihvaćali Božju transcendenciju.

Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesnih stvarnosti. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti. Moramo znati provesti tanahnu razliku, dobro razlučiti stvari u njihovoj intimnoj naravi.

Može nam tu pomoći razlika, što su je uočili neki teolozi, između religije kao proizvoda čovjekova stvaralačkog gena i kršćanstva kao objave Božje. Nema sumnje da su poganske religije bile i jesu duboko nacionalne ili čak plemenske. Tražeći Boga ili želeći doći u dodir s njima, narodi su stvorili religiozne oblike duboko vezane uz njihovu narodnu osebujnost, obilježene njihovim narodnim genijem. Kršćanstvo nije takva prirodna religija, nastala kao napor čovjekov da dosegne Boga, nego je to Božji silazak k čovjeku, to je Božji poziv i ponuda, Božje davanje samoga sebe čovjeku. Međutim, kršćanstvo kao Božji dar, Božji govor i Božje spasiteljsko djelovanje, ne odbacuje i ne uništava religioznih oblika što ih je narod stvorio, nego ih prihvaća, pročišćuje, u njima se utjelovljuje, omogućuje daljnji razvitak toga narodnog stvaralaštva na religioznom području, samo sada u smjeru pravoga hoda prama Bogu, bez opasnosti (ili bar s manje opasnosti već prema živoj kršćanskoj budnosti u pojedinom narodu) zastranjenja i lutanja.

Jasno je da u tom smislu kršćanstvo općenito, i katolicizam napose, kao objava Božja utjelovljenja u oblike što ih je jedan narod stvorio ili već prije prihvata kršćanstva (npr. mnogi narodni običaji) ili nadahnut prihvaćenim i proživljavanim kršćanskim misterijem, može značiti veoma važnu, pa i odlučujuću komponentu ukupnosti ovih vrednota i dobara koja sačinjavaju duhovnu – a u nekom vidu i materijalnu – domovinu jednog naroda. U tom smislu onda kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma, ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti, nego su to oni konkretni oblici u kojima se kršćanstvo bilo inkarniralo. Tada postoji opasnost da oni koji tako stvari postave vrlo brzo i sebi i drugima zatamne pravu bit kršćanstva, te se i neopazice odskližu u to da više ne žive u onome i od onoga što je autentično kršćanstvo, nego se zadrže na ljuski koja je sad već možda nesposobna da izražava i donosi pravo i živo kršćanstvo. To je onda, u tom slučaju, samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urode pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom.

Očito je da takva i tako shvaćena religiozno-nacionalna dobra moraju onda biti shvaćena više kao nacionalna negoli kao religiozna dobra, makar kao nacionalna dobra koja su možda nastala time što je stvaralački genij bio oplođen kršćanstvom; pa zato ne mogu isključivati iz okvira nacionalne svijesti i nacionalnog vrednovanja druga nacionalna dobra koja su možda nastala mimo kršćanstva ili na drugim temeljnim i pod drugim nadahnućima, kao na primjer – ako je takav slučaj – iz islama ili kakve filozofske misli ili umjetničke inspiracije koja se nije rodila direktno iz kršćanstva.

Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom, a to više je u napasti da postane nacionalističkim što se većma shvaća samo kao religija slična drugim religijama koje su plodovi čovjekova stvaralačkog genija u traženju Boga. Jasno je da kršćanstvo ne može postojati u nekom čistom obliku, a da ne bude obučeno u neke konkretne forme, ali ono mora uvijek biti živo svjesno onoga što u biti jest, pa neće doći u napast da se nacionalizira.

Crkva ne može sebe narodu silom nametnuti

Očito je, dakle, da ono što se naziva domovinom hrvatskog naroda ne može biti shvaćeno bez doprinosa što ga je narod sam sebi stvorio oplođen katoličkom vjerom i bez onih duhovnih i kulturnih utjecaja i veza s drugim narodima koje mu je posredovala Katolička Crkva. Ali to ni izdaleka ne znači da bi Katolička Crkva mogla naprosto zanijekati sve ostalo u hrvatskom narodu ili narod sam poistovjetiti sa sobom. Katolička je Crkva već našla neka određena – i religiozna – dobra u tom narodu koja je ona pokrstila, ona je kroz stoljeća željela i trudila se da tome narodu posluži i pomogne u njegovu duhovnome rastu, da članove toga naroda ujedinjuje u životu s Kristom; ona je to činila s više ili manje uspjeha, s više ili manje umješnosti, s više ili manje Kristove autentičnosti, s više ili manje propusta pa i pogrešaka; ona je po tome svakako dio i komponenta toga naroda, ali ona nije taj narod kao takav, ona ne može tome narodu nametnuti silom samu sebe, jer na to nije ni poslana. Ona mora željeti da tome narodu i danas koristi, pa ako su se neki odnosi danas izmijenili, ona ne može i ne smije tako raditi da narode razbije i raščini, nego mora biti u tom narodu dobrovoljni i nezainteresirani faktor složnosti i sporazumijevanja, koliko i kako to može i koliko joj to nalaže sama njezina narav da bude nosilac i propovjednik ljubavi Božje i slobode sviju za rast u osobnoj zrelosti. Kako u hrvatskom narodu tako i u svakom drugom gdje je primljena i gdje živi. A svi članovi te Crkve moraju biti svjesni da ono što se naziva domovinom hrvatskog naroda sačinjavaju također vrednote i dobra nadahnuta drugim duhovnim zanosima koji su se na ovom tlu uspjeli ukorijeniti i koji su hrvatskoj narodnoj zajednici pridonijeli svoj prilog. Katolička Crkva ne bi mogla biti katolička, tj. sveopća, ako bi željela biti tako isključiva da ne bi htjela bar uvidjeti i uzeti u obzir postojanje svih tih drugih. Ako je kršćanstvo sasvim drugi nivo okupljanja ljudi i sasvim drugi rod proživljavanja zajedništva od nacionalnog zajedništva, to nipošto ne znači da kršćani mogu biti izvan naroda i nacije, da smiju biti bez zanimanja i odgovornosti za neku zemaljsku domovinu, a pogotovo to ne znači da se kršćanstvo, zato što nije isto s nacionalnošću, suprostavlja ili protivi nacionalnosti. Kršćanstva je Crkva zajednica ljudi koji se u svim narodima sabiru oko Krista, da po vjeri žive u Kristovoj ljubavi i služenju svojoj braći za dan Kristova dolaska, ali ti ljudi ne žive negdje u zraku u nekom zrakopraznom prostoru, u nekoj apstraktnoj regiji. Oni se ne razlikuju od svoga naroda ni teritorijem, ni jezikom, ni političkim institucijama (usp. Poslanica Diogenetu), nego su dionici života svoga naroda, pa zato i dionici svih odgovornosti, nužno solidarni u stvaranju dobara i vrijednosti koje su svima potrebne.

Kako smo vidjeli na početku, nacionalizam je bar sumnjiv u očima katolika, ali nije nipošto sumnjiva ljubav prema domovini i prema narodu, nije sumnjiv patriotizam, nego je upravo dužnost svakoga vjernika da gaji prema domovini, samo bez zadrtosti, kako kaže Koncil (GS, čl. 75, 4).

Pod imenom nacionalizam se tu misli na teoriju i na gibanje oslonjeno na takvu teoriju koja nacionalnost u nekom vidu drži najvećim dobrom kojemu se treba žrtvovati i koje opravdava svako zločinstvo i nepravdu, ako je počinjena u njegovoj funkciji. Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda. Takav je nacionalizam onda ako se od vlastitog naroda – razumije se, od njegovih potlačenih slojeva – traži enormne žrtve u svrhu jačanja nacionalnog prestiža bilo stvaranjem goleme vojske za zastrašivanje susjeda i za vojevačke namjere, bilo kakvim drugim postupcima koji neće poslužiti pravom općem dobru nego nacionalnoj nadutosti. Takav je nacionalizam ako jedan narod posiže za teritorijem drugog naroda ili za njegovim dobrima ili želi drugi narod ekonomski ili kulturno ili politički ili čak nacionalno sebi potčiniti, ukinuti njegovu nacionalnu samobitnost, u sebe ga apsorbirati i odnaroditi. Bez obzira da li se to čini otvoreno i bez prikrivanja ili se to prikriva krilaticama o redu i poretku, o stvaranju većih i snažnijih državnih jedinica, o “novom poretku” ili oslobođenju od kolonijalizma i slično.

Svi se ti ciljevi mogu postizati, odnosno može se k njima težiti također bez nacionalnog ugnjetavanja bilo svoga bilo tuđeg naroda, bez nadmetanja svoje dominacije drugom narodu, bez obezvređivanja tuđih kulturnih i nacionalnih vrijednosti, bez sramotnih postupaka koji poništavaju čovjekovo dostojanstvo i dostojanstvo njegova naroda. Ljudi i narodi mogu k svim tim ciljevima težiti u slobodi i u zajedničkom dogovoru; možda malo teže, ali zato uspješnije i čovjeka dostojnije. Nacionalizam shvaćen na gornji način svakako treba osuditi, on ne može biti smatran čovjeka dostojnim, a pogotovo ne može se uskladiti s kršćanskim shvaćanjem čovjeka i s kršćaninovim životnim stavom.

Izvor: Kršćanstvo i nacionalizam u: Tomislav Šagi–Bunić, Crkva i domovina, KS, Zagreb 1970. str. 9-34; Prije toga izašlo u Glasu koncila, br. 12 (157), od 5. VI. 1969. Talijanski prijevod u CSEO, 1969.

Izvor: Fratellanza umana (27.11.2020.)