Liturgija nedjelje se bavi i najozbiljnijim pitanjima koja muče čovjeka od kad zna za sebe: Odakle zlo u svijetu? Zašto pati pravednik? Kako izmiriti patnju pravednih s Božjom ljubavlju i svemoći? Biblijska priča o Jobu o kojemu je govor u liturgijskim čitanjima rješava to pojednostavljeno. Još za ovoga života biva Job nagrađen višestruko za dane patnje i gubitak. Lijepa priča, ali nespojiva s iskustvom u životu. Mnogi pravednici koji pate ne bivaju nagrađeni kao Job u ovom životu.
OTKUDA PATNJA, PA I PATNJA PRAVEDNIKA?
Većinu patnje, pa i onih prouzročenih od prirodnih katastrofa, dolazi od ljudskoga ponašanja, zloupotrebe slobode. Čovjek svojim ponašanjem muči često druge, ali i samoga sebe. Ljudsko ponašanje je također često uzrok prirodnih katastrofa, kao što su poplave i nevremena. Ali tu su i patnje koje čovjek nije prouzročio. Potres u Petrinji nije prouzročio čovjek. Pa ipak važno je reći da je srpska agresija na Hrvatsku, dakle ljudski faktor, odnijela neizmjerno više žrtava i prouzročila daleko veću bol u tom kraju nego potres. Pa ipak ostaje pitanje: Zašto potres? Zašto patnja, kad je moglo i bez toga? Vjerski neobrazovani fanatici, pa i u među klerom, koji grade svoju mudrost na ljudskoj muci, reći će da je to Božja kazna. Nespojivo s Isusovim dobrim Bogom, Bogom Evanđelja. Ta bi teorija mogla odgovarati politeističkim shvaćanjima u kojima postoje dobri i zli bogovi. Kršćanstvo poznaje samo jednoga Boga, Isusovoga Boga koji voli čovjeka. Otkuda onda zlo? Odgovor na to pitanje traže veliki umovi svijeta već tisućama godina. Slavni filozof i matematičar Leibniz je u svezi s tim ustvrdio da je ovaj svijet, s obzirom na nepregledni svemir, najbolji mogući koji je Bog mogao stvoriti. Potvrdu za takve misli nalazimo danas u teoriji “antropijskoga principa” koju zastupaju neki fizičari. Prema njima svemir i naš svijet su mogli biti i drugačiji, ljepši, s boljim prirodnim zakonima, pa i bez potresa, ali tada i bez čovjeka. Jedino ovakav svemir i ovakvi prirodni zakoni su mogli iznjedriti pojavu života i ljudskoga stvorenja. Djelomična potvrda Leibnizove teorije. Dakle patnju nije htio Bog, nego je posljedica stvaralačkoga procesa u svemiru, procesa koji je doveo do pojave ljudskoga stvorenja.
Pa ipak vjera u dobroga Boga s obzirom na patnju nije tako jednostavna stvar. Danski filozof Kierkegaard kaže da je vjera hrabrost. A to znači vjerovati u dobroga Isusovoga Boga i unatoč patnji i mnogim nejasnim pojavama. Takva vjera zahtjeva puno povjerenje u Boga i kad mnogo toga ne razumijemo. To je ona vjera koju pokazuje Isus na križu. Njegov krik na križu protestira protiv patnje nedužnoga, pa ipak je prihvaća, jer zna da se iza nje krije dobra Božja namjera s čovjekom. Krije se uvjerenje da će čovjek u zajedništvu s Bogom jednoga dana pobijediti zlo patnje.