Trgovima Zelene potkove

Oblikovani u drugoj polovici 19. i u prvoj 20. stoljeća, Zrinjevac, Strossmayerov i Tomislavov trg samim su svojim imenovanjem prema hrvatskim velikanima utisnuli snažan nacionalni pečat u gradski prostor, ali i postali prostori za stvaranje novih urbanih navika i afekata, prije svega šetnje kao nove društvene prakse. Poznatu i toliko puta proživljenu scenu subotnje vreve, ovoga je proljeća zamijenila praznin

Autor Biram DOBRO Objavljeno 15 lip, 2020

Neposredno prije nego što je bolest COVID-19 postala okosnicom organizacije naših života u ožujku 2020, kolegica i suautorica Nevena Škrbić Alempijević i ja održale smo promociju knjige Grad kao susret: etnografije zagrebačkih trgova. Tri godine etnografskog istraživanja rezultirale su rukopisom u kojemu se gusto opisuju dnevne aktivnosti i ritmovi, javna događanja, okupljanja, prakse, afekti, značenja i identiteti koje vežemo uz nekoliko donjogradskih trgova prateći tako transformacije javnih prostora i urbanih habitusa u glavnom gradu. Predstavljač knjige u Vijencu, Boris Beck, naslovio je svoj prikaz Šećem, dakle, postojim, sumirajući tom parafrazom ono što je u podlozi cijele studije: bivanje-na-trgovima epitom je društvenog, političkog, afektivnog i angažiranog urbanog iskustva. Nekoliko tjedana poslije trgovi su bili ispražnjeni od ljudi i aktivnosti, a studija je gotovo trenutno dobila karakter „povijesnog zapisa“ zagrebačkog života i javne kulture nekog prošlog vremena – Zagreba prije korone. A bez šetanja, odnosno bez susretanja kroz koje kreiramo grad kao zajednicu u javnome prostoru – što je (pre)ostalo od našeg urbanog postojanja?

Trg Franje Josipa (danas kralja Tomislava) na razglednici s početka 20. stoljeća / Izvor: Digitalna zbirka NSK

Građanstvo u šetnji

Zagrebački trgovi kojima smo se, između ostalih, bavile u spomenutoj studiji su Trg Nikole Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera i Trg kralja Tomislava, trgovi koji su ujedno i javni parkovi, perivoji novooblikovanog središta grada koji se intenzivno razvija i modernizira u drugoj polovici 19. stoljeća. Tri su to trga koja su se redom naslagala između glavnoga gradskog središta (Trg bana Josipa Jelačića) i gradske pruge s glavnom željezničkom stanicom (Glavni kolodvor) čineći istočni krak donjogradske Zelene potkove. Antun Gustav Matoš, dolazeći vlakom u Zagreb 1905. nakon desetljeća izbivanja, zadivljen je prizorom izgrađenoga grada: gdje su nekada bila polja, uzdigle su se otmjene palače. Oblikovani u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća ovi su trgovi samim svojim imenovanjem prema hrvatskim državnim, političkim, vojnim i kulturnim velikanima utisnuli snažan nacionalni pečat u gradski prostor, a reprezentativnosti ovoga poteza doprinosi i izgradnja važnih akademskih, kulturnih, gospodarskih institucija (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Umjetnički paviljon, banke, sudovi, kulturna društva, sveučilišni Kemijski laboratorij), uz palače i stambene kuće gradske elite, onodobne aristokracije i bogatih građana od kojih su neke danas muzeji i veleposlanstva. Dodatno, simbolički naboj prostora stvaraju i važni spomenici i biste hrvatskih povijesnih velikana, oblikujući tako trgove kao „mjesta sjećanja“ (Pierre Nora). No trgovi i parkovi kao novi društveni prostori stvaraju i nove urbane navike i afekte. Mijenjanje urbanog karaktera djelomično je posljedica sve brojnijega novog profila građana, „arivističkog sloja bogatih građana, trgovaca i poduzetnika“ te novih društvenih i kulturnih potreba „prosvijećenoga građanstva“, koje od novih gradskih prostora očekuje estetski, reprezentativni i novi društveni naboj – perivoj postaju „mjesto susreta, sastajanja, kulture, razonode, igre i potrošnje“ (Snješka Knežević).

Promenadni koncerti na Zrinjevcu

Povjesničarka umjetnosti i zagrebačkog urbanizma Snješka Knežević u detaljnoj studiji Zagrebačka Zelena potkova (1996) navodi da odmah po preuređenju 1873. na Zrinjevcu počinju promenadni koncerti subotom, jednome kavanaru dodijeljeno je mjesto za prodaju slastica, sladoleda i soda-vode, a mali broj klupa (njih samo šest) dopunjuje se stolcima koji se iznajmljuju od privatnog poduzetnika. Umjesto planiranoga spomenika Zrinskome koji bi prostor dodatno memorijalno i nacionalno označio, godine 1891. postavljen je Muzički paviljon te je njime dodatno utvrđen zabavni i dokoličarski karakter tog javnog prostora. Prema jednome zapisu s početka 20. stoljeća muzikologinja Nada Bezić (2016) navodi da se glazba u Paviljonu izvodila „od proljeća do jeseni utorkom poslijepodne, a zimi nedjeljom od 12 do 13 sati“, a svirale su se koračnice, domobranska i vatrogasna glazba, kao i djela klasičnih majstora. Ti su promenadni koncerti bili zvučna kulisa šetnji građanstva na Zrinjevcu. August Šenoa u Zagrebuljama svjedoči i o svojim šetnjama kada se „vedrom večeri preplitao otmjeni svijet … među platanama Zrinjskog trga uz lijepe i visoke palače“. Taj se svijet sastajao i u obližnjoj kavani Zagreb na zapadnom obodu parka, sa stolovima postavljenim i na dijelu ulice, te su se tako uz odmor i okrepu mogli promatrati prolaznici i šetači. Šetanje i razgledavanje novih parkova postaje ritual zagrebačkoga života, nova urbana navika, kao novi oblik društvenosti kakav se već u 18. stoljeću javio u europskim velegradovima. Richard Sennett ističe da su upravo pješački parkovi segment stvaranja moderne javnosti, prostorni okvir u kojemu se odvijaju „spontani susreti“, susreti znanaca i neznanaca, susreti s društvenom različitošću, a utvrđuju se i društvene konvencije koje se smatraju doličnima i vjerodostojnima kao oblik urbanoga habitusa. Marija Jambrišak sastavila je i u Zagrebu objavila 1896. upute „o pristojnom vladanju u javnom životu“, a taj novi građanski bonton o ponašanju na ulici upućuje na niz konvencija: od načina hodanja, držanja, gledanja, pozdravljanja, mimoilaženja, što govori o činjenici da su trgovi, parkovi i drugi javni prostori postali scena za šetanje kao izvedbu kulture, oblike ponašanja i ophođenja koji su se smatrali pristojnima i prikladnima ovisno o socijalnom, rodnom i dobnom statusu. U realističkom socijalnom romanu Zrinjevac Zlatko Milković (1933) opisuje atmosferu nedjeljom, kada je „sve vrvilo od ljudi“, „prva aleja bila je tako puna da se jedva moglo prolaziti“, uživalo se u „ljepoti nasada, cvijeća“, očaravalo se „golemim vodoskokom“, slušalo Rossinijevu „ouverturu Wilima Tella“, tražilo „sunca i zraka“ na tom mjestu gdje se „znanci sastaju da si ispripovijedaju najnovije događaje“. Kao i današnje šetnje, i negdašnje možemo zamisliti kao multisenzorno iskustvo doživljaja prostora, njegove estetike, boja i mirisa cvjetnih nasada i grmovitih oblika, igre sunca i sjene na šetnicama obrubljenima drvoredima, uz svježinu vode i zvuk fontana, žamor razgovora, dovikivanja, smijeha, zvukova glazbe, glasanja ptica, zvukova prometa. Zrinjevac, Strossmayerov i Tomislavov trg postaju paradigmom šetnje kao nove društvene prakse u javnom prostoru.

Od socijalističkog sivila do kapitalističkog blještavila

Druga polovica 20. stoljeća mijenja život na trgovima kao posljedicu drukčije organizirana gradskoga života i drukčijih preferencija gradskoga razvoja. Trgovi i parkovi zaštićeni su kao kulturno dobro, kao spomenici vrtne arhitekture te kao dio povijesne urbane donjogradske cjeline. Dominacija prometa u središtu grada učinila je i da su obodne ceste trgova prepunjene automobilima. Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak piše 1970-ih godina kritički o građevinsko-higijenskom i funkcionalnom zapuštanju trgova s jedne strane te s druge strane o tome da su trgovi „totalno otuđeni građanima Zagreba“, okruženi institucijama (sudovi, ambasade) koje su pasivne prema stanovnicima te izostaju sadržaji koji bi stvarali zajedništvo – „temeljni princip urbanog postojanja“. Mnogi sugovornici sjećaju se trgova iz toga vremena kao „sivih“, „mrtvih“, „sumornih“ ispražnjenih prostora, „beživotnih“ i „bez sadržaja“. Prostori stvoreni za šetanje i dokolicu pretvoreni su u prostore prolaska, zamijenjeni nekim novim mjestima okupljanja. Uvijek je, naravno, bilo šetača, djece koja se igraju, neki se sjećaju i doduše rijetkih prilika kada se muziciralo na Zrinjevcu, ali daleko od vreve i životnosti tih javnih prostora iz proteklog razdoblja. No to je karakteristika gradskoga života u širem smislu u tome razdoblju. Esejist Veselko Tenžera opisujući život u Zagrebu potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih godina ističe da su „ugašene ideje o životu u gradu“, grad je „prazan organizam, bez srca i duše, malo ne urbana lešina“, „poluprazan grad“ u kojemu građani ne vole svoje otvorene prostore i parkove, „sve je prazno“, a „kriza središta grada“ posljedica je „naglog odumiranja razloga i mogućnosti komuniciranja“. Krizu centra, javnih prostora i trgova središta grada, 1978. komentira i Milan Prelog jer su u ključnome izgubili ono što bi ih trebalo definirati: to bi trebali biti prostori u „koje se odlazi i bez neke određene potrebe“, gdje se u „prividno beskorisnom boravljenju na ulicama i trgovima očuvao osjećaj spontane društvenosti“.Festival More knjiga na Zrinjevcu 2017. Ta spontana društvenost i neformalna atmosfera druženja koje s trgova izostaju u gradu u vrijeme socijalizma uprizoruju se pak mnogim izvedbama, javnim manifestacijama i okupljanjima u novome stoljeću. Na Zrinjevcu i na Tomislavovu trgu osvajaju se travnati parteri, u prethodnim razdobljima površine ograđene niskom ogradom koja je signalizirala zabranu pristupa, ali je s vremenom uklonjena. U protekla dva desetljeća uobičajilo se boravljenje na travi, sjedenje, okupljanje, ležanje, sunčanje, vježbanje, rekreacija, formiraju se chill- i relax-zone, a za pojedinih manifestacija nude se sofe, stolice ili ležaljke na travnjacima i historicistički javni perivoji insceniraju se u gledalište za kinopredstave, koncerte, pješčanu plažu, klizalište. Veći dio godine, od travnja do rujna, u parkovima se odvijaju brojne manifestacije, od edukacijsko-afirmacijskih do kulturno-turističkih. Materijalnost trgova radikalno se mijenja pri svakom novom uprizorenju manifestacija koje gradske vlasti ističu kao novi lukrativni (turistički) smjer razvoja grada, dok kritičari upozoravaju na devastaciju urbane baštine i preveliku komercijalizaciju prostora. Na istim tim trgovima odvijaju se i brojni protesti s društveno-politički aktualnim temama, umjetničke intervencije, religijske procesije i svako od tih događanja ne samo da koristi prostor trgova nego ih i privremeno preoznačuje: propituje njihovu reprezentativnost, komunicira sa simbolima upisanima u prostor, sakralizira ih ritualom ili uznemiruje radikalnim performansima. S tim događanjima trgovima su se vratili ljudi, stanovnici, turisti, spontana društvenost i neformalna atmosfera gradskoga života i zajedništva. Intenzitet društvenosti u javnom prostoru, na trgovima, stvara afektivne atmosfere koje imaju potencijal za građane i grad: građanima pružaju mogućnost za razvijanje vlastite urbane identifikacije, a gradu daju modus za stvaranje urbane kohezivnosti. Pretpostavka svih ovih uvida i tvrdnji jest da se trgovi kao javni prostori i koriste. Međutim, trgovi su prije dva i pol mjeseca ispražnjeni od ljudi.

Impresije praznih trgova

Pražnjenje trgova započelo je i prije nego što su objavljene službene mjere „ostajanja doma“ sredinom ožujka. Poznata je i toliko puta proživljena scena subote na Zrinjevcu prepuna građana i turista, djece koja se igraju na travi ili voze bicikle, kućica s prodajnom ponudom suvenira, dobrotvornih akcija ili ugostiteljskih kućica koje nude kavu i slastice. Osim toga ulični svirači, kostimirani likovi koji evociraju agramerski Zagreb i kočija koja vozi oko parka, radionice koje okupljaju djecu, volonteri koji prilaze prolaznicima i skupljaju priloge za društvene akcije, grupe vjerskih skupina koje pjevaju u nekom dijelu parka ili grupe demonstranata koje prolaze parkom u smjeru glavnoga trga, prijateljska okupljanja na travi… No u subotu tijekom jutra prije uvođenja mjera zaštite na Zrinjevcu je samo nekoliko ljudi u parku, a policijski automobil kruži oko parka i glasom iz megafona upozorava građane da krenu kućama. Javni prostori ostali su gotovo potpuno prazni ubrzo nakon toga.

Trg Nikole Šubića Zrinskog 1912. / Izvor: Digitalna zbirka NSK

Nova situacija dogodila se tjedan poslije, kada je Zagreb pogođen potresima u nedjeljno jutro 22. ožujka. Stanari zgrada u cijelome gradu napustili su stanove i usred mjera socijalnog distanciranja okupljali su se na javnim prostorima i u parkovima. Trgovi i parkovi centra udomili su stanovnike obližnjih zgrada, ljude uplašene za svoje živote, uzdrhtale od stresa i hladnoće, zaogrnute dekama, u očekivanju novoga potresa i pogleda upućenih onome što ih okružuje. Okolnosti su stvorile kontradikciju: prazan javni prostor zahtijevan je radi zdravstvene sigurnosti, dok je puni javni prostor stvoren u trenutku radi životne sigurnosti. Te kontradiktorne perspektive i proživljena iskustva promijenila su donjogradske trgove na način koji nije bilo moguće zabilježiti, čak ni zamisliti, u prethodnim istraživanjima trgova, iskustva koja će zasigurno postati ključne točke budućih urbanih naracija.

Akademički (danas Strossmayerov) trg oko 1911. / Izvor: Digitalna zbirka NSK

Tjedan nakon potresa prošetala sam trgovima kojima sam se prije istraživački bavila. Bila sam gotovo jedina osoba na Zrinjevcu. Susrela sam ženu sa psom: bile smo na istoj putanji kretanja, ali smo se široko mimoišle; i jedna i druga znale smo nove obrasce ponašanja u javnom prostoru. Trgovi i parkovi u centru bili su ispražnjeni od ljudi, ali puni automobila parkiranih na rubovima ili između drveća. Parking na trgovima nije dopušten, ali potres je izazvao nove prakse koje je gradska uprava tolerirala u tjednima nakon potresa jer je to bilo sigurnije nego ostavljati vozila uz oštećene zgrade s kojih su potencijalno mogli pasti dijelovi žbuke, crepovi ili cigle. Mnoge su zgrade bile ograđene kako bi se onemogućilo hodanje uz njih jer su njihova oštećenja mogla biti opasna za život ljudi. S obzirom da gotovo i nije bilo prometa na cestama u središtu grada u to vrijeme (tramvaji nisu vozili, a automobili su prolazili iznimno rijetko), građani su hodali po sredini ulica kako bi bili sigurni. Ipak, semafori su radili stvarajući dojam redovnog uličnog reda i svakodnevnog ritma. No bio je to tanki dojam normalnosti, dok je gustoća praznine trgova upravo pritiskala. Činjenica je da nije bilo ljudi u tom trenutku. Njihova bi dinamika kretanja, susretanja, žamora sasvim sigurno privukla moju pozornost vizualno, haptički, auditivno. Urbani senzorni okoliš bio je potpuno izmijenjen. Praznina je stvorila novi pogled na trg i park Zrinjevac: brojna stabla stajala su u alejama šetnica kao umjetnički antropomorfni spomenici sami za sebe. Praznina od uobičajenih zvukova prometa, glazbe, glasova bila je neobična senzacija, bilo je toliko tiho da sam sa svojim pratiteljem razgovarala šaptom. Činilo se kao da je netko ugasio zvuk grada.

Mnoštvo je „izgubljenih“ zvukova u javnim prostorima na koje smo navikli i koji nam pomažu da se krećemo i orijentiramo kroz grad, od osluškivanja ljudskih koraka do kočnica automobila. No nova situacija omogućila je da neke zvukove čujemo bolje, kao pjev ptica u parkovima, ali i da pokrenemo zvukove kojima komuniciramo društvena značenja, kao što je pljeskanje u znak podrške zdravstvenim radnicima, pjevanje Moje domovine kao ohrabrenje nakon potresa ili stvaranje buke loncima u znak protesta protiv gradonačelnikove politike. Ako se već ne možemo okupljati, družiti i šetati kako bismo potvrdili svoju urbanu egzistenciju bivanjem-u-javnom-prostoru, možemo barem alternativno stvarati zvukove iz naših domova, stojeći na liminalnom prostoru uz prozor koji omeđuje našu privatnost, ali napunjajući javni prostor zvukovima koji pokazuju stav zajedništva. To nam pomaže da kolektivno dijelimo značenja i akcije, barem da „sretnemo“ sugrađane kroz eter i zvuk i da stvorimo javnost javnoga prostora koja korespondira trenutnom stilu i stanju urbanoga života u ova neobična vremena. A to nas uvijek može kreativno nadahnuti za buduća „obična“ vremena i javni život poslije korone.

Nova normalnost

Kreativna rješenja u aktivnostima, društvenosti i solidarnosti kao odgovor na stanje potresa ili pandemije moguća su perspektiva ove krizne situacije. Druga je perspektiva povećana kontrola, odnosno njezino zadržavanje i u vrijeme izostanka (neposredne) opasnosti. Teoretičari kao što su Agamben, Touraine, Sennett upozoravaju da strukture moći često i nakon kriznih situacija (rat, terorizam) dugo zadržavaju povećanu kontrolu nad građanima, i to upravo, između ostaloga, i na javnim prostorima. Hoće li snimanje, praćenje, disperziranje okupljanja biti neki novi modus života grada? Ako i ne idemo u tu distopijsku krajnost, ono što će zasigurno ostati nakon ovog „pauziranja“ gradskoga života je nužnost nanovo promišljanja organizacije grada, upravljanja, kretanja, prometa, urbanog vremena i održivosti. Izdržljivost i otpornost grada, njegova rezilijentnost, već se dugo promišlja u svjetskim gradovima kao dio politike hitnih stanja (poplave, potresi) i nadamo se da će i u Zagrebu, zbog materijalne oštećenosti uzrokovane potresom, takve politike postati važno mjesto upravljanja. No otpornost grada možemo definirati i kroz segment društvenosti – potrebe za zajedništvom i sadržajima (na javnim prostorima) koji će nas okupljati kako bismo potvrdili svoje urbano postojanje. Šetnja trgovima, u Zagrebu ali i u drugim gradovima, može biti prvi korak iskazivanja takve građanske otpornosti. Ili kako poetski i domoljubno piše Slavko Mihalić u pjesmi Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more: „Veliki smo milijunski brod / koji ne kani odustati“.

Autor: Valentina Gulin Zrnić, Institut za etnologiju i folkloristiku

Izvor: Vijenac, 685 – 4. lipnja 2020.

„mjesta sjećanja“ (Pierre Nora)afektivnog i angažiranog urbanog iskustva Agamben Akademički (danas Strossmayerov) trg oko 1911.Banke biste hrvatskih povijesnih velikana domobranska i vatrogasna glazba dovikivanja