Trgovima Zelene potkove
Oblikovani u drugoj polovici 19. i u prvoj 20. stoljeća, Zrinjevac, Strossmayerov i Tomislavov trg samim su svojim imenovanjem prema hrvatskim velikanima utisnuli snažan nacionalni pečat u gradski prostor, ali i postali prostori za stvaranje novih urbanih navika i afekata, prije svega šetnje kao nove društvene prakse. Poznatu i toliko puta proživljenu scenu subotnje vreve, ovoga je proljeća zamijenila praznin
Trg Franje Josipa (danas kralja Tomislava) na razglednici s početka 20. stoljeća / Izvor: Digitalna zbirka NSK
Građanstvo u šetnji
Zagrebački trgovi kojima smo se, između ostalih, bavile u spomenutoj studiji su Trg Nikole Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera i Trg kralja Tomislava, trgovi koji su ujedno i javni parkovi, perivoji novooblikovanog središta grada koji se intenzivno razvija i modernizira u drugoj polovici 19. stoljeća. Tri su to trga koja su se redom naslagala između glavnoga gradskog središta (Trg bana Josipa Jelačića) i gradske pruge s glavnom željezničkom stanicom (Glavni kolodvor) čineći istočni krak donjogradske Zelene potkove. Antun Gustav Matoš, dolazeći vlakom u Zagreb 1905. nakon desetljeća izbivanja, zadivljen je prizorom izgrađenoga grada: gdje su nekada bila polja, uzdigle su se otmjene palače. Oblikovani u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća ovi su trgovi samim svojim imenovanjem prema hrvatskim državnim, političkim, vojnim i kulturnim velikanima utisnuli snažan nacionalni pečat u gradski prostor, a reprezentativnosti ovoga poteza doprinosi i izgradnja važnih akademskih, kulturnih, gospodarskih institucija (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Umjetnički paviljon, banke, sudovi, kulturna društva, sveučilišni Kemijski laboratorij), uz palače i stambene kuće gradske elite, onodobne aristokracije i bogatih građana od kojih su neke danas muzeji i veleposlanstva. Dodatno, simbolički naboj prostora stvaraju i važni spomenici i biste hrvatskih povijesnih velikana, oblikujući tako trgove kao „mjesta sjećanja“ (Pierre Nora). No trgovi i parkovi kao novi društveni prostori stvaraju i nove urbane navike i afekte. Mijenjanje urbanog karaktera djelomično je posljedica sve brojnijega novog profila građana, „arivističkog sloja bogatih građana, trgovaca i poduzetnika“ te novih društvenih i kulturnih potreba „prosvijećenoga građanstva“, koje od novih gradskih prostora očekuje estetski, reprezentativni i novi društveni naboj – perivoj postaju „mjesto susreta, sastajanja, kulture, razonode, igre i potrošnje“ (Snješka Knežević).
Od socijalističkog sivila do kapitalističkog blještavila
Druga polovica 20. stoljeća mijenja život na trgovima kao posljedicu drukčije organizirana gradskoga života i drukčijih preferencija gradskoga razvoja. Trgovi i parkovi zaštićeni su kao kulturno dobro, kao spomenici vrtne arhitekture te kao dio povijesne urbane donjogradske cjeline. Dominacija prometa u središtu grada učinila je i da su obodne ceste trgova prepunjene automobilima. Povjesničarka umjetnosti Željka Čorak piše 1970-ih godina kritički o građevinsko-higijenskom i funkcionalnom zapuštanju trgova s jedne strane te s druge strane o tome da su trgovi „totalno otuđeni građanima Zagreba“, okruženi institucijama (sudovi, ambasade) koje su pasivne prema stanovnicima te izostaju sadržaji koji bi stvarali zajedništvo – „temeljni princip urbanog postojanja“. Mnogi sugovornici sjećaju se trgova iz toga vremena kao „sivih“, „mrtvih“, „sumornih“ ispražnjenih prostora, „beživotnih“ i „bez sadržaja“. Prostori stvoreni za šetanje i dokolicu pretvoreni su u prostore prolaska, zamijenjeni nekim novim mjestima okupljanja. Uvijek je, naravno, bilo šetača, djece koja se igraju, neki se sjećaju i doduše rijetkih prilika kada se muziciralo na Zrinjevcu, ali daleko od vreve i životnosti tih javnih prostora iz proteklog razdoblja. No to je karakteristika gradskoga života u širem smislu u tome razdoblju. Esejist Veselko Tenžera opisujući život u Zagrebu potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih godina ističe da su „ugašene ideje o životu u gradu“, grad je „prazan organizam, bez srca i duše, malo ne urbana lešina“, „poluprazan grad“ u kojemu građani ne vole svoje otvorene prostore i parkove, „sve je prazno“, a „kriza središta grada“ posljedica je „naglog odumiranja razloga i mogućnosti komuniciranja“. Krizu centra, javnih prostora i trgova središta grada, 1978. komentira i Milan Prelog jer su u ključnome izgubili ono što bi ih trebalo definirati: to bi trebali biti prostori u „koje se odlazi i bez neke određene potrebe“, gdje se u „prividno beskorisnom boravljenju na ulicama i trgovima očuvao osjećaj spontane društvenosti“.Festival More knjiga na Zrinjevcu 2017. Ta spontana društvenost i neformalna atmosfera druženja koje s trgova izostaju u gradu u vrijeme socijalizma uprizoruju se pak mnogim izvedbama, javnim manifestacijama i okupljanjima u novome stoljeću. Na Zrinjevcu i na Tomislavovu trgu osvajaju se travnati parteri, u prethodnim razdobljima površine ograđene niskom ogradom koja je signalizirala zabranu pristupa, ali je s vremenom uklonjena. U protekla dva desetljeća uobičajilo se boravljenje na travi, sjedenje, okupljanje, ležanje, sunčanje, vježbanje, rekreacija, formiraju se chill- i relax-zone, a za pojedinih manifestacija nude se sofe, stolice ili ležaljke na travnjacima i historicistički javni perivoji insceniraju se u gledalište za kinopredstave, koncerte, pješčanu plažu, klizalište. Veći dio godine, od travnja do rujna, u parkovima se odvijaju brojne manifestacije, od edukacijsko-afirmacijskih do kulturno-turističkih. Materijalnost trgova radikalno se mijenja pri svakom novom uprizorenju manifestacija koje gradske vlasti ističu kao novi lukrativni (turistički) smjer razvoja grada, dok kritičari upozoravaju na devastaciju urbane baštine i preveliku komercijalizaciju prostora. Na istim tim trgovima odvijaju se i brojni protesti s društveno-politički aktualnim temama, umjetničke intervencije, religijske procesije i svako od tih događanja ne samo da koristi prostor trgova nego ih i privremeno preoznačuje: propituje njihovu reprezentativnost, komunicira sa simbolima upisanima u prostor, sakralizira ih ritualom ili uznemiruje radikalnim performansima. S tim događanjima trgovima su se vratili ljudi, stanovnici, turisti, spontana društvenost i neformalna atmosfera gradskoga života i zajedništva. Intenzitet društvenosti u javnom prostoru, na trgovima, stvara afektivne atmosfere koje imaju potencijal za građane i grad: građanima pružaju mogućnost za razvijanje vlastite urbane identifikacije, a gradu daju modus za stvaranje urbane kohezivnosti. Pretpostavka svih ovih uvida i tvrdnji jest da se trgovi kao javni prostori i koriste. Međutim, trgovi su prije dva i pol mjeseca ispražnjeni od ljudi.
Impresije praznih trgova
Pražnjenje trgova započelo je i prije nego što su objavljene službene mjere „ostajanja doma“ sredinom ožujka. Poznata je i toliko puta proživljena scena subote na Zrinjevcu prepuna građana i turista, djece koja se igraju na travi ili voze bicikle, kućica s prodajnom ponudom suvenira, dobrotvornih akcija ili ugostiteljskih kućica koje nude kavu i slastice. Osim toga ulični svirači, kostimirani likovi koji evociraju agramerski Zagreb i kočija koja vozi oko parka, radionice koje okupljaju djecu, volonteri koji prilaze prolaznicima i skupljaju priloge za društvene akcije, grupe vjerskih skupina koje pjevaju u nekom dijelu parka ili grupe demonstranata koje prolaze parkom u smjeru glavnoga trga, prijateljska okupljanja na travi… No u subotu tijekom jutra prije uvođenja mjera zaštite na Zrinjevcu je samo nekoliko ljudi u parku, a policijski automobil kruži oko parka i glasom iz megafona upozorava građane da krenu kućama. Javni prostori ostali su gotovo potpuno prazni ubrzo nakon toga.
Trg Nikole Šubića Zrinskog 1912. / Izvor: Digitalna zbirka NSK
Akademički (danas Strossmayerov) trg oko 1911. / Izvor: Digitalna zbirka NSK
Nova normalnost
Kreativna rješenja u aktivnostima, društvenosti i solidarnosti kao odgovor na stanje potresa ili pandemije moguća su perspektiva ove krizne situacije. Druga je perspektiva povećana kontrola, odnosno njezino zadržavanje i u vrijeme izostanka (neposredne) opasnosti. Teoretičari kao što su Agamben, Touraine, Sennett upozoravaju da strukture moći često i nakon kriznih situacija (rat, terorizam) dugo zadržavaju povećanu kontrolu nad građanima, i to upravo, između ostaloga, i na javnim prostorima. Hoće li snimanje, praćenje, disperziranje okupljanja biti neki novi modus života grada? Ako i ne idemo u tu distopijsku krajnost, ono što će zasigurno ostati nakon ovog „pauziranja“ gradskoga života je nužnost nanovo promišljanja organizacije grada, upravljanja, kretanja, prometa, urbanog vremena i održivosti. Izdržljivost i otpornost grada, njegova rezilijentnost, već se dugo promišlja u svjetskim gradovima kao dio politike hitnih stanja (poplave, potresi) i nadamo se da će i u Zagrebu, zbog materijalne oštećenosti uzrokovane potresom, takve politike postati važno mjesto upravljanja. No otpornost grada možemo definirati i kroz segment društvenosti – potrebe za zajedništvom i sadržajima (na javnim prostorima) koji će nas okupljati kako bismo potvrdili svoje urbano postojanje. Šetnja trgovima, u Zagrebu ali i u drugim gradovima, može biti prvi korak iskazivanja takve građanske otpornosti. Ili kako poetski i domoljubno piše Slavko Mihalić u pjesmi Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more: „Veliki smo milijunski brod / koji ne kani odustati“.
Autor: Valentina Gulin Zrnić, Institut za etnologiju i folkloristiku
Izvor: Vijenac, 685 – 4. lipnja 2020.