Ivo Pranjković: Dijalog protiv manihejaca u Bosni

Među talijanskim franjevcima koji su djelovali u Bosni posebno se ističe fra Jakov Markijski (Jacobus de Marchia odnosno Giacomo della Marca). Rođen je mjestu Monteprandone na početku devedesetih godina 14. stoljeća, vjerojatno 1394, a umro u Napulju 1476.

0

Među talijanskim franjevcima koji su djelovali u Bosni posebno se ističe fra Jakov Markijski (Jacobus de Marchia odnosno Giacomo della Marca). Rođen je mjestu Monteprandone na početku devedesetih godina 14. stoljeća, vjerojatno 1394, a umro u Napulju 1476.

Završio je studij prava i neko vrijeme djelovao kao sudac. God. 1416. napušta službu i počinje franjevački novicijat u Assisiju. Nakon završenoga studija teologije zaređen je za svećenika 1422. Poslije toga djeluje kao misionar i inkvizitor u Bosni, ali i u Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Bio je i suradnik Ivana Kapistrana u misijama po Slavoniji i Srijemu. Godine 1432. i 1433. bio je gvardijan dubrovačkoga samostana Male braće, zatim i vizitator kod dubrovačkih franjevaca, a od 1435. do 1438. bio je vikar Bosanske vikarije. Sjećanje na fra Jakova Markijskoga, koji je u međuvremenu proglašen i svetim, još i danas se njeguje u Bosni, posebice u župi Deževice kod Kreševa. God. 2016, u izdanju KBF-a iz Sarajeva i župe Deževice, objavljen je i zanimljiv zbornik pod naslovom Jakov Markijski i njegovo djelovanje u Bosni. Zbornik sadrži desetak priloga u kojima je riječ o društveno-političkim i vjerskim prilikama u Bosanskom kraljevstvu za vrijeme fra Jakovljeva djelovanja, o velikanima franjevačke opservancije (među kojim fra Jakov zauzima jedno od važnijih mjesta), o životu i djelovanju fra Jakova Markijskoga, o svetom Jakovu Markijskome u predajama i legendama itd.

Spisateljska djelatnost

Fra Jakov Markijski dolazi u Bosnu na poziv kralja Tvrtka 1435. godine i iste te godine biva biran za vikara Bosanske vikarije. Odmah po izboru provodi u vikariji reforme u duhu opservantskih regula. Imao je u tome podršku i pape i generala Reda, ali ipak nije drugi put biran za vikara najvjerojatnije (i) zbog strogosti kojom je provodio reforme. God. 1439. vraća se u Italiju i u rodnom mjestu podiže samostan sv. Marije.

Spisateljskom djelatnošću fra Jakov se bavio potkraj života, između 1463. i 1473. U knjižnici spomenutoga samostana u njegovu rodnom mjestu čuva se katalog njegovih rukopisa pod naslovom Tabula librorum. Najpoznatiji je među njima te za Bosnu i bosanske franjevce svakako najrelevantniji spis Dialogus conra Manicheos in Bosnia (Dijalog protiv manihejaca u Bosni). Spis je nastao oko 1470. godine i u njemu je riječ o tome što kažu autoriteti „u raspravi između rimskog kršćanina i bosanskoga patarena”. Drugim riječima, vodi se dijalog između rimljanina (tj. kršćanina Rimokatoličke vjere) i krivovjerca (tj. pripadnika Crkve bosanske). Osobito su vrijedni pozornosti oni dijelovi toga spisa u kojima je riječ o krštenju i o braku.

Kad je riječ o krštenju, obojica priznaju jedno krštenje i smatraju da je u njemu sadržano spasenje te vjeruju da je jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje. Slažu se i u tome da je Krist kršten pravim krštenjem. Budući da je Krist bio kršten vodom, rimljanin smatra da krštenja i nadalje treba obavljati vodom. Bosanski krstjanin međutim smatra da krštenja treba obavljati knjigom. Naime to što je Krist kršten vodom za njega nije dostatan argument u prilog tvrdnji da krštenja i nadalje treba obavljati vodom, pa pita rimljanina zašto se onda ne bi vršilo i obrezivanja jer Krist je bio i obrezan. Rimljanin odgovara da je Krist „učinio kraj obrezivanju”, a da je krštavanje naložio riječima Krstite (sve narode) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Bosanski krstjanin na to uzvraća da je Ivan Krstitelj rekao kako on krštava vodom, a da će (podrazumijeva se) Krist i njegovi učenici to činiti drugačije. Rimljanin odgovara da je Ivan rekao kako on krštava samo vodom, a da će Krist krštavati i Duhom Svetim. Krivovjerac zatim citira mjesto iz Ivanova evanđelja u kojem se kaže: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni”, a to bi trebalo značiti da se vode shvaćaju kao nauk Duha Svetoga. Rimljanin odgovara da je Ivanovo krštenje ujedno bilo i Kristovo krštenje, „jer se za njega pripremalo”. Krivovjerac na to pridodaje: „Ono što se kupa to se krsti, dakle i životinje i ptice se krste”. Rimljanin odgovara da se po toj logici, ako se krsti knjigom, krste konji i magarci koji nose knjige.

Između rimljanina i krivovjerca još su veće razlike u shvaćanju braka. Krivovjerac naime smatra da je brak isključivo duhovna kategorija, tj. da je „samo jedan brak pravi i spasonosan, a to je onaj između Krista kao muškarca i vjere kao žene”. Za tjelesni brak pripadnik Crkve bosanske misli „da je osuđen ili ga treba osuditi”. Rimljanin se dakako s tim ne slaže pa navodi veći broj citata, između ostaloga i riječi sv. Pavla prema kojima je „žena vezana za svoga muža sve vrijeme dok on živi”. Citira također mjesto iz Lukina evanđelja: „Ako tko ne ostavi oca i majku itd., ne može biti moj učenik”. Naime ako žena, kao što kaže bosanski krstjanin, predstavlja vjeru, onda bi to značilo da treba ostaviti vjeru?! Kao argument u korist shvaćanja braka kod bosanskih krstjana navodi se i citat iz sv. Pavla prema kojemu treba bježati od bludnosti jer „bludnik griješi protiv vlastitoga tijela”. Rimljanin na to uzvraća citatom također iz sv. Pavla: „Tako su i muževi dužni ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa. Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe”, a navodi i Kristove riječi iz Matejeva evanđelja: „Zato će čovjek ostaviti oca i majku te će prionuti uza svoju ženu, pa će oboje biti samo jedno tijelo”. U nastavku krivovjerac upozorava na mjesta iz Svetoga pisma u kojima se kaže da je djevičanstvo dar Božji. Rimljanin odgovara da to jest tako, ali da to ne znači kako i brak nije dar Božji. Pita se čak i to kako u braku može biti grijeha. Kako bi onda Bog mogao reći: „Plodite se i množite i napunite zemlju”. Krivovjerac uzvraća citatom iz poslanice Korinćanima: “Oni koji imaju žene neka žive kao da ih nemaju“. Rimljanin uzvraća da se isto tako kaže da oni koji kupuju treba da žive kao da ne posjeduju. Po njegovu mišljenje mjesto koje citira bosanski krstjanin treba razumjeti ovako: „treba da budu tako neopterećeni i slobodni da ih žene ni na koji način ne odvlače od služenja Bogu i od vlastitoga spasa; zato ne kaže da trebaju živjeti nemajući, već kao da nemaju”. Ako to ne želiš shvatiti, pita rimljanin, kako onda možeš protumačiti riječi sv. Pavla: “Neka muž vrši svoju dužnost prema ženi“. Spominje zatim i svadbu na kojoj je Krist pretvorio vodu u vino i pita se bi li on „zbog vas i ostalih budućih krivovjeraca osobnom nazočnošću i čudom počastio svadbu; nikad to ne bi učinio da se tu radilo o grijehu. I ne možeš reći da se tu sklapao duhovni brak”. Na kraju rimljanin zaključuje da je puko krivovjerje zabranjivati ženidbu ili naređivati uzdržavanje od jela koje je Bog stvorio da ih vjernici uzimaju sa zahvalnošću te poručuje svome sugovorniku: „Svako je stvorenje Božje dobro, i ništa ne treba odbaciti ako se uzima sa zahvalnošću; posvećuje ga naime Božja riječ i molitva. Ako ovo izložiš braći, bit ćeš dobar službenik Krista Isusa, othranjen zasadama vjere i dobra nauka koji vjerno slijediš. Izbjegavaj svjetovne i babama svojstvene priče”.

Bitne razlike

Iz ukratko komentiranih ulomaka Dijaloga protiv manihejaca u Bosni može se, između ostaloga, zaključiti da su bosanski krstjani bez ikakve sumnje bili kršćani (a ne nekakva istočnjačka dualistička sekta, kako se često tvrdilo i kako sugeriraju i nazivi manihejci odnosno patareni kojima se služi i sam fra Jakov) te da se u dogmatskim pitanjima nisu puno razlikovali od drugih kršćana. Velikih je međutim razlika bilo u praktičnom vjerskom životu odnosno u shvaćanju pojedinih sakramenata. Iz rečenoga smo vidjeli da su sakrament krštenja uvažavali, ali su mislili da treba krstiti knjigom, a ne vodom. Kad je riječ o braku, nisu ga uopće smatrali sakramentom. Zato su u poimanju braka i muško-ženskih odnosa uopće bili izrazito liberalni, bar kad je riječ o muškarcima. Smatrali su naime da muškarac može slobodno ostaviti svoju ženu ako procijeni da mu iz bilo kojih razloga „nije dobra”. Nije stoga čudno da su bosanski franjevci u svom pastoralnom djelovanju među bosanskim krstjanima posebno insistirali na sakramentalnosti i nerazdruživosti braka.

 

 

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.