Trpimir Vedriš: Potonuli svijet Banovine (I)

0

Oni će nanovo dići drevne razvaline,
sazdati opet mjesta poharana,
ruševine prošlih pokoljenja.

Iz 61,4

Potresi koji su pogodili dijelove Sisačko-moslavačke županije na izmaku ionako teške godine Gospodnje 2020. ostavili su dojam još jedne manifestacije zlokobnoga genius loci toga kroz povijest toliko napaćena kraja. Podrhtavanje zemlje poput valova uzburkanog mora izbacilo je na žal – u ovom slučaju medijsku pozornicu – krhotine prošlih svjetova: od nakošenih baroknih zvonika, srušenih pročelja i otvorenih tavana nekadašnjih austrougarskih ureda, do ruševina iz prošlog rata (ne)obnovljenih obiteljskih kuća. Uz neposrednu materijalnu štetu, ljudsko trpljenje i neizvjesnost koje je unio u živote stanovnika pogođenoga kraja, potres je pred hrvatsku javnost izbacio scene ljudske bijede, ali i razotkrio mnoge »nakane srdaca«. Matica hrvatska u svojim se ograncima na potresom pogođenom području našla u ulozi žrtve, u svojim tiskovinama u ulozi kroničara i promatrača, a u djelovanju svojih mnogobrojnih članova i u ulozi tješitelja. Promatrajući zbivanja iz osobne perspektive potres je iznenada – u obliku obnovljene ponude uredništva Hrvatske revije – aktualizirao davnu nakanu potpisnika ovih redaka da svoje iskustvo pretoči u niz povijesno-putopisnih minijatura po uzoru na »Rimske razglednice« objavljene na stranicama Revije tijekom proteklih godina. Razmišljajući, u svjetlu temeljnih ciljeva Matice hrvatske, o mogućem, ma kako skromnom prilogu obnovi, učinilo mi se prikladnim ponuditi niz razmatranja o starijoj prošlosti, ali i sadašnjosti Banovine. Svjestan sam toga da raznolikost povijesti toga kraja kao i sve nijanse sociokulturnih i inih razlika unutar tog prostora ne dopuštaju jednostavnu identifikaciju. No, dopuštajući si nešto geografske nepreciznosti, začinjem ovaj tekst kao prvi u nizu refleksija zamišljenih kao složenac rezultata knjiškog istraživanja s jedne, i višegodišnjih skitnji »šumom i drumom« s druge strane. Nema sumnje, riječ je o opažanjima dotepenca koji i prošlost i sadašnjost Banovine promatra kao neupućeni promatrač, ali prije svega dobrohotan namjernik.

Koja prošlost i kakva povijest?

U doba kad se često čuje poziv na okretanje budućnosti i zaboravljanje prošlosti, pomisao da bi »pogled u prošlost« mogao štogod pridodati sadašnjem ili čak budućem boljitku može se učiniti budalastom. Osobito kad je riječ o kraju koji nosi uistinu »teško breme povijesti«. Dopuštajući si slobodu osloniti se na osobne uspomene, želio bih poći od »formativnog iskustva« koje je, barem za znatan dio moje generacije, obilježilo pojam Banije. Ta je riječ, naime, često u paru sa susjednim Kordunom, u procesu školskog obrazovanja poprimila mračne konotacije pokazne pozornice ustaških zločina s jedne, i tmurne slave partizanskoga herojstva s druge. Dječjoj imaginaciji opterećenoj krivnjom inherentnom »narodnooslobodilačkom narativu« tim su se dojmovima ubrzo pridružila i prva životna iskustva: nelagodu zbog krđana koji u svojim stojadinima sisačkih registracija navodno izazivaju strah i trepet na goričkoj cesti nadopunile su traumatične uspomene na koljevinu kod svojte u okolici Siska. Ako navedeno iskustvo nije sasvim netipično, ne bismo se trebali čuditi da pripadnik neke od generacija rođenih u Zagrebu u vremenskom luku između dvaju ključnih dvadesetostoljetnih prijeloma pri spomenu Banije osjeća nelagodu.


Otpadci prošlosti: motiv iz okolice Gvozdanskog

Razmišljajući o prvoj od dviju velikih hrvatskih traumi dvadesetog stoljeća mislim ponajprije na prevladavajući povijesni narativ proizišao iz interpretacije Drugoga svjetskog rata i kanoniziran od pobjedničkog režima. To je tumačenje prošlosti zacijelo donijelo osjećaj pravde onima koji su tijekom Drugoga svjetskog rata bili nepravedno progonjeni i stradali, ali istodobno ono je pridonijelo stig­matizaciji dijela društva povezanog, namjerno ili slučajno, s gubitničkom stranom u ratu. Dugoročno pak, službeno tumačenje povijesti, unatoč načelnom promicanju »bratstva i jedinstva«, kao što će zorno pokazati izbijanje oružane pobune 1991., nije pridonijelo trajnijoj uspostavi zdravih odnosa između Hrvata i Srba na tom području. Ostavljajući po strani ljudsku dimenziju i posljedice višedesetljetnog uokvirivanja prošlosti unutar monokauzalne paradigme o NOB-u, valja upozoriti i na određenu predvidljivost, gotovo zakonitost takvog razvoja. Prevlast »nedavne prošlosti« u javnom govoru razumljiva je kao uostalom i potreba svakoga novog režima (osobito ako je na vlast došao nasilnim putem) da ideološkom organizacijom povijesti legitimira svoju društvenu poziciju. No, svaki proces prelaska iz osobnog pamćenja u kolektivno, odnosno preobrazbe sjećanja u historiografiju u ovom ili onom obliku, ponajprije zbog svoje neposredne relevantnosti i dostupnosti informacija, prijeti proizvodnjom neke vrste »viška prošlosti«.

Na što točno mislim? Pogled na dio poslijeratne historiografije o Banovini može dobro ilustrirati to opažanje. Pretražujući niz zbornika radova (pred očima mi je opsežan i inače koristan »glinski zbornik«), može se uočiti znakovit obrazac: povijesni narativ započinje osvrtom na prapovijest, razvija se kraćim tekstom o Rimljanima, potom se sramežljivo dotiče srednjeg vijeka, zadržava se na Osmanlijama i posljedicama višestoljetnih turskih ratova te se, nakon nekoliko epizoda iz vojnokrajiške povijesti, prebacuju na »suvremenu povijest«. Čitatelj tako, često već nakon prve četvrtine stranica, dospijeva pred Drugi svjetski rat. Kao što je uočeno, takva je »distribucija povijesti« na više načina razumljiva, no istodobno ona sadrži i napast da se »pogled u prošlost« pretvori u grubo reduciranu povijest. Sjećanje na nedavnu prošlost ima svoje opravdano značenje, poduprto ponajprije osjećajem za ono »što svi znaju i što je svima jasno«. No pretvorena u jedinu relevantnu povijest (na štetu one starije), ona prijeti postati ne samo reduktivnom nego i opresivnom. Da se izrazim u konkretnim okvirima: povijest nije započela u 20. st. niti tu završava. Kategorije koje proizlaze iz suženog pogleda na prošlost postaju stoga neadekvatnima za razumijevanje prošlosti dužeg trajanja i na praktičnoj razini prijete proizvesti osiromašen pogled na stvarnost. Veza pak između sjećanja i identiteta, dobro proučena u psihologiji i prenesena na područje kolektivnog osjećaja pripadnosti, vodi k pretpostavci da »sjećanje« na diverzificiranu i raznoliku prošlost dugog trajanja obećava pridonijeti oblikovanju zdravijeg (nacionalnog ili regionalnog) identiteta.

Uočavanje problema »viška prošlosti« uklapa se u na­dah­njujuća opažanja izraelskog sociologa Eviatara Zerubavela, koji je, proučavajući komemorativnu dimenziju nacionalnih kalendara, uočio obrazac prema kojem je u povijesnom sjećanju ljudskih zajednica najprisutnija nedavna, zapamćena, povijest s jedne strane i ona najstarija, koja se često gubi u izmaglici mitske prošlosti, s druge. Veliki segmenti prošlosti koji padaju između tih dvaju polova gube se u nekoj vrsti »komemorativne praznine«. Primijenimo li, mutatis mutandis, Zerubavelovo opažanje na prošlost Banovine, lako je generacijski odrediti prisutnost intenzivnog sjećanja na nedavnu prošlost. Znatno je teže uočiti onu najraniju, ali i onu »između«. Gdje su za današnje stanovnike Banovine simbolički početci povijesti? Hoće li, na primjer, obnova drevne biskupije i tradicije štovanja njezina biskupa Kvirina pridonijeti »produbljivanju povijesnog pamćenja«? Koliko je uopće, pod vidikom dugog trajanja, lokalna povijest poznata stanovnicima Banovine? Školski sustav uklapanjem lokalnoga kolektivnog sjećanja u šire okvire svjetske i nacionalne povijesti ispunjava dio svoje uloge, pri čemu veliku zaslugu u tom procesu imaju učitelji i nastavnici povijesti (i srodnih predmeta) koji, mogu to potvrditi iz iskustva, osobnom kreativnošću i često junačkim trudom ispunjavaju svoju zadaću. U tome zaslužuju ne samo potporu državnih i mjesnih vlasti nego i šire znanstvene zajednice kao i, uostalom, svih upućenih. Uz brojne druge poznatije, primjer aktivnosti društva Terra banalis iz Gline, osobito niza predavanja koja su održali članovi i suradnici udruge tijekom nekoliko godina avant le déluge, izvrstan su primjer i model.

Osvješćivanje važnosti dugog trajanja, bogatstva i složenosti mjesne povijesti nije dakako jednokratan projekt ili kratkoročna investicija. No, ono bi, kao razuman smjer između zaborava prošlosti i zatočenosti unutar njezina uskog segmenta moglo imati društveno-ozdravljujući učinak. Dobre priče, na kraju, same po sebi imaju ljekovita svojstva, a pripovijedanje »priča iz davnine« (što povijest u svom temeljnom smislu jest) može, osim razonode, ponuditi i neku vrstu utjehe. U svjetlu tih opažanja, na prigovor da je »povijesti previše« i da se valja okrenuti budućnosti, ponudio bih reakcionaran odgovor medievista (s kojim će se možda složiti i drugi stručnjaci za stariju povijest): Ne, povijesti nema previše, zapravo je problem u tome što je ima premalo. Pogled, naime, u »udaljeniju prošlost« kao da potvrđuje onu, već pomalo otrcanu, frazu o prošlosti kao stranoj zemlji. Odlutati dalje u tu zemlju, uz određeni napor, obećava i uzbudljivo otkriće kako je ona bogatija, zanimljivija i svakako znatno složenija od spljoštene slike koju su o prošlosti oblikovale dojučerašnje muke.

Bolne uspomene: sjećanje i teret nedavne prošlosti

U kontekstu razmišljanja o lokalnoj povijesti: ne bi li bilo zanimljivo istražiti »kako se pamti« povijest Banovine danas? Koje to točke čine, da posudim još jednom izraz E. Zerubavela, »vremenske zemljovide« (time maps)? Ili, da preoblikujem pitanje prisjećajući se inovativne koncepcije Pierrea Nore: koja su to danas banijska »mjesta sjećanja«? Kad bi bilo nužno svesti povijest Banovine na dvadesetak ili tridesetak lieux de mémoire zacijelo bismo od raznih ljudi dobili vrlo različite popise. Kad bi se istraživanje provelo po dobnim, nacionalnim, konfesionalnim i drugim skupinama rezultati bi posve sigurno potvrdili postojanje dramatičnih razlika u doživljaju prošlosti. Očito je da ne postoji, odnosno teško da i može postojati, jedinstven sustav kolektivnog sjećanja. To nije samo po sebi ni neobično ni nužno loše. No zajednice, žele li uistinu biti funkcionalne zajednice, moraju imati neku razinu memorijalnog ili komemorativnoga konsenzusa. Nekoliko godišnjih komemoracija svake godine iznova podsjeća na društvene i svjetonazorske podjele koje teško da će nestati u predvidljivoj budućnosti. Pogled u dublju prošlost tu možda može pomoći upravo izvlačenjem na površinu onog »svijeta između« mitskih početaka i teškog bremena nedavne prošlosti. Riječ je, naime, o kvaliteti takvoga dubljeg sjećanja koje se vezuje uz mjesta, građevine, artefakte i simbole koje danas najčešće doživljavamo kao »kulturnu baštinu«. To opažanje naravno ne umanjuje značenje sjećanja na nedavnu prošlost, kao uostalom ni potrebu za suočavanjem s traumatičnim epizodama iz nedavne povijesti.

Govoreći o grobovima i mrtvima, osjećaj tragičnosti povijesti na Banovini je posvuda prisutan. Gotovo je opipljiv na malom seoskom, doslovno i poslovično, »pravoslavnom groblju« na obroncima Zrinske gore. Stariji dio groblja, zarastao mladim brezovim stablima i dubokom zelenom travom, kao da najavljuje uzaludnost svih ljudskih nastojanja. Mučan pak dojam besmisla koji stvara pogled na niz spomena dvadesetogodišnjaka popraćenih političkim refrenom »o obrani Krajine«, nadopunjuje konačno pogled na nekoliko svježih grobova koje su preko noći raskopale divlje svinje. Na drugoj strani, berba šljiva u malom hrvatskom selu s pogledom na prekrasne brežuljke pod ranim kolovoškim suncem. Razigrano čavrljanje uz čašicu rakije postupno sklizi prema uspomenama na događaje iz ljeta 1991. U mučnoj tišini pogled pada na staru krušku, ostatke ambara i veliki panj dok ispripovijedane uspomene iznenada razotkrivaju nazočnost zla koje poput mračne napukline raskida tkivo stvarnosti.

Uspomene starijih generacija nisu ništa bolje. Pripovijesti iz Drugoga svjetskog rata upravo su sablasne. No, kao što nas je nedavno podsjetila Ena Katarina Haler svojim romanom o sudbini Zrina u Drugom svjetskom ratu, zlo ne poznaje samo jednu stranu. Boljka je to ponajprije ideologizirane historiografije. Podsjećanje na ljudsko trpljenje unutar simplificirane i bipolarne paradigme o sukobu partizana i ustaša, popraćeno selektivnim i isključivim martirologijima, ne može rasvijetliti »srce tame«. Osobne uspomene mještana hrvatskih i srpskih sela potvrđuju činjenicu da gorčina jednih i drugih nije zacijeljena višestrukim ponavljanjem i uveličavanjem, a uglavnom ni umanjena protokom vremena. Izbijanjem Domovinskog rata stare su se rane otvorile, a izvještaji s ratišta ponovno su donijeli u domove mlađe generacije slike rata pridodajući tmurnoj slici u kolektivnom sjećanju novi niz »prizora tuđeg stradanja«. Kretanje prognanika i izbjeglica u jednom smjeru, dragovoljaca i ratnika u drugom. Izmjenjivanje nizova strašnih zločina i junačkih pothvata stvorilo je novu generaciju uspomena koja kao da je potvrdila onu staru poslovicu o, kako je 1863. zabilježio Budislav Budisavljević, »krvavoj košulji hrvatskoj, o Krajini našoj«.


Teret monumentalnosti: spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori

Vozeći se ovih dana kroz pojedina sela pogođena potresom, s onim što se o njihovim stanovnicima pripovijeda na umu, prolaznik se izlaže izviranju osjećaja mučne pravde. Možda i ne toliko pravde, osobito ne pomodne »društvene pravde«, osjetljive i brbljave, koliko mračnog usuda koji kao da stoljećima pritišće cijeli kraj i njegove stanovnike. Težina tog bremena čini smiješnim različita suvremena nastojanja da se tragičan zaplet olako razriješi i kao da poručuje da je za razrješenje takva klupka potrebna nadnaravna intervencija. Za onoga tko ima oči da vidi pogled u duboku prošlost nudi ozbiljniji odgovor od mnogih modernih brbljarija. Na to nas upućuje Antigona kad prkoseći silniku Kreontu podsjeća na to da počastiti pokojnike i pokopati njihova tijela nije tek stvar osobnoga hira ili potrebe, nego  ῐ̔ερός νόμος, »sveti zakon«. Kad im dođe vrijeme, ljudi moraju plakati nad svojim pokojnicima, moraju im moći iskazati počast i imati pravo na uspomenu. Mrtve, konačno ipak valja sahraniti. Riječi Propovjednika izgovorene pred slikom napuštenih sela mogu nas ispuniti strepnjom, ali u konačnici i nadom. Sve ima svoje doba, podsjeća Propovjednik, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Uistinu se izmjenjuju vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira… Oni pak koje u toj vječnoj mijeni zapadne καιρὸς εἰρήνης ne smiju živjeti kao da su vječno zahvaćeni ratom. Nepravdi ionako pod suncem nema konačna lijeka. Tek na kraju, završava Propovjednik, sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.

Postoji li zlatna prošlost?

Postoji li uopće povijesno razdoblje koje nije prepuno nasilja, nereda i žalosti? Zacijelo ne. No, prošlost promatrana u dugom trajanju nudi drugu vrstu pouke. Poput niza brežuljaka koji se u predvečerje gubi u daljini, poznavanje složenosti prošlosti proširuje horizonte promatrača. Možda i ne manje važno, davni događaji, poput oblutaka izvađenih s dna rijeke ili kosti izblijedjelih na osunčanu obronku imaju drukčiju kvalitetu od onih nedavnih. Ostatci starije povijesti dopuštaju promatraču da, poput drevnog Propovjednika, vidi ljudsku povijest u svojojoj izmjenjivosti sreće i nesreće. Promatranje dugog tijeka povijesti osim melankolije može stoga promatraču donijeti i utjehu. Shvaćanje da nije naša generacija jedina pogođena nekim oblikom zla donosi ujedno i spoznaja o krhkosti svake ljudske političke građevine, kako god veličanstvene i moćne, poput Rimskog Carstva ili Habsburške Monarhije. No, baš na pozadini tmurne povijesti, poput večernjim suncem obasjanih brežuljaka nakon kiše, tim više sjaje ljepota i red kroz povijest ljudskim nastojanjem iznova postizani. Sjetiti se kvalitete rimskih cesta vozeći po nekoj od današnjih neasfaltiranih cesta može čovjeka ozlovoljiti, kao što i pomisao na skladan pjev kora francuskih monaha pod svodovima veličanstvene crkve u Topuskom može čovjeka ispuniti sjetom. Istodobno spoznaja o kakvoći cesta koje su naši predci gradili prije gotovo dva tisućljeća ili činjenica da su na mjestu gdje danas trešte zvuci popularnih cajki nekad odjekivali uzvišeni gregorijanski himni – možda su dovoljne da se zapitamo o tome što bi ideja napretka točno imala značiti.

Kao što je već rečeno, velik dio tih ostataka prošlosti još uvijek leži skriven pod zemljom ili gustim zelenim pokrovom bujne vegetacije. Polazeći iz današnje situacije, Banovina je zacijelo među arheološki najslabije istraženim područjima u Republici Hrvatskoj. Za to postoji niz povijesnih i inih razloga: tragična povijest od sredine 15. stoljeća uvjetovala je činjenicu da se prostor nakon kasnoga srednjeg vijeka nikad nije obnovio – ni u crkveno-administrativnom, ni u demografskom, pa konačno ni u civilizacijskom smislu. Specifična povijest toga kraja u okviru Vojne krajine, njegova nesretna sudbina tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i tragične okolnosti izbijanja i tijeka Domovinskoga rata taj su prostor dodatno osakatile učvršćujući njegov status »slijepog crijeva« jedne od najsiromašnijih hrvatskih županija. Ipak, nedavno osnivanje novih ili pak obnova starih institucija poput Sisačke biskupije budi nadu da će normalizacija života na tome području pridonijeti i pojačanom interesu za starije povijesne slojeve njegove kulturne baštine. Uz starija povijesna istraživanja crkvenoga uređenja ili sustava krajiških utvrda na tom području, niz organiziranih znanstvenih skupova te početak niza arheološko-konzervatorskih zahvata, obećavaju da će i područje Banovine ipak postati predmetom opsežnijih istraživačkih i razvojnih projekata. Ne ponajmanje u tom kontekstu nadu ulijevaju i brojne aktivnosti »odozdo« usredotočene na rad s nastavnicima i učenicima srednjih škola, studentima i mjesnim stanovništvom i usmjerene poticanju aktivnosti »prepoznavanja, dokumentiranja i popularizacije baštine Banovine« kao i »ukazivanja na potrebu njezina strateškog promišljanja, većih financijskih ulaganja i revitalizacije sa svrhom regeneracije zajednica i cjelokupnog prostora«.

Institucionalni okviri povijesti

Da se ne bi učinilo kako ovdje smjeram na povijest zamišljenu tek kao spremnik za pamćenje »lijepih slika« ili podlogu za teološku refleksiju o prolaznosti bez kontura i izvan utvrdivih činjenica, želim podcrtati važnost promatranja svega navedenoga unutar jasnih povijesnih okvira. Nalazeći osobito inspirativnim opažanja sociologa Paula Connertona o tome »kako institucije pamte«, nema sumnje da je upravo kontinuitet institucija ključan za čuvanje dugotrajnoga povijesnog sjećanja. Naime, institucije nisu tek apstraktne ideje, popisi stanovništva, poluge moći ili uredi puni činovnika. One su također i okvir političkoga, društvenoga, kulturnog i duhovnog života zajednica ljudi koji prihvaćaju njihovo postojanje i njihovu nadležnost. U nezaustavljivoj mijeni vremena upravo institucije prenoseći tradiciju čuvaju okvire identiteta. Srednjovjekovnim rječnikom, dvije su temeljne institucije svojim višestoljetnim trajanjem obilježile prostor današnje Banovine: regnum i ecclesia. Prostor koji danas nazivamo Banovinom u antici se znatnim dijelom nalazi na području Savske Panonije i Siscijske biskupije. U srednjovjekovnom razdoblju riječ je o prostoru srednjovjekovne Gorske županije i području Gorskog arhiđakonata. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o području vlasti slavonskoga hercega u svjetovnom i zagrebačkog biskupa u crkvenom smislu.


Kasnosrednjovjekovni ulomak ornamentiranog dovratnika (ili pilastra oltarne pregrade) pronađen na Hrastovičkoj gori, samostan sv. Antuna u Hrvatskom Čuntiću

U doba kad su se rimske provincije propadajući postupno preoblikovale u srednjovjekovna barbarska kraljevstva, Savska je Panonija postupno prerasla u slavensku kneževinu da bi se nakon propasti Ljudevitove državine našla na razmeđu vlasti panonskih kneževa s jedne i hrvatskih kneževa s druge strane. Vlast onih prvih dokrajčila je mađarska provala potkraj 9. st., a druga je »mađarska ekspanzija« potkraj 11. st., oblikujući kraljevinu Slavoniju, prostoru dala novi politički i adminstrativni okvir. Unutar tog okvira u razvijenom srednjem vijeku pojavljuje se Gorska županija kao područje vlasti hercega, mlađeg brata ili sina ugarskoga kralja. Usložnjavanje odnosa među brojnim vlasnicima zemlje, moćnim velikaškim obiteljima, s jedne strane i snažnim crkvenim redovima s druge, nije tijekom srednjeg vijeka dovelo u pitanje mjesto Gorske županije unutar sustava Kraljevstva niti pak Arhiđakonata unutar Zagrebačke biskupije. Taj je srednjovjekovni svijet uništila tek osmanska invazija ostavljajući, nakon dva stoljeća tinjajućih sukoba, područje potpuno opustošenim. Naseljavanje prebjega iz »turskih zemlja« pratilo je vojnu i administrativnu reorganizaciju vojnokrajiškog sustava. Na stranu dvadesetostoljetna mitopoetika i besplodne suvremene rasprave o ispravnom obliku imena, naziv prostora, bilo u svojoj inačici Banovina ili Banija, podsjeća na temeljnu činjenicu da je to područje nakon oslobađanja od Osmanlija potkraj 17. st. ostalo pod vlašću hrvatskog bana. Kao dio širega carskog i kraljevskog sustava Vojne krajine, i za razliku od drugih hrvatskih segmenata tog sustava, nekadašnji »Gorski« odsječak bio je podređen hrvatskim institucijama kraljevstva. Kao takav on se može smatrati nastavkom srednjovjekovne vlasti slavonskoga hercega nad Gorskom županijom. Obnova crkvene organizacije u 18. st. ponovno je uprisutnila nazočnost zagrebačkih biskupa na tom prostoru, iako nikad u onom opsegu i značenju koje je imala u predosmanskom razdoblju.

Nasuprot povijesti tih višestoljetnih institucija, razni oblici »banijomanije« i »krajinomanije«, koji nažalost nastavljaju živjeti i u 21. st., plod su razvoja modernih političkih odnosa i prateće mitopeotike te su kao takvi djeca kasnog 19. i 20. st. Izjave poput one dekana Filozofskog fakulteta u okupiranoj Petrinji početkom 1995. razotkrivaju srž perspektive koja stoji iza pokušaja oblikovanja posebnog banijskog ili krajiškoga političkog identiteta. Perspektiva je to čije je geografske konture zacrtao doseg osmanske ekspanzije, misaoni temelj dali putujući monasi tijekom 17. i 18. st., a moderan politički program oblikovala sredinom 19. st. beogradska politička čaršija. Riječ je o radioaktivnom otpadu prošlosti pokušaj čijeg je oživotvorenja donio mnogo zla onima koji se u njega nisu uklopili, ali, kako protok vremena pokazuje, i onima koji su u nj povjerovali.

Slika pustoga krajolika

Kao što je nedavno uočila Sanja Lončar upozoravajući na vezu između kulturne baštine i identiteta »u poslijeratnom razdoblju brojne povijesne zgrade nisu sanirane ni privedene namjeni, što je dovelo do njihova propadanja te do gubljenja važnog sloja lokalne kulturne baštine i lokalnog identiteta«. Isto vrijedi i za cijeli kulturni krajobraz. Istraživanja Sanje Lončar i Darija Pavića pokazala su da područje Sisačko-moslavačke županije ima najveći broj (gotovo 10000!) i najveću stopu (52,7 %) praznih i napuštenih građevina s očitom korelacijom spram »negativnih demografskih, ekonomskih i sociokulturnih pojava«. Zaključak istraživanja očekivano nije obećavajući: propadanje naselja djeluje katastrofalno na »cjelokupni ruralni prostor koji ih okružuje, čime je prostor Banovine prepušten tihom umiranju i nestajanju«. Kao rezultat takvog stanja, kako je naš povjesničar umjetnosti zabilježio »vozeći danas od Gore, preko Gline do Dvora možete se voziti satima da ne vidite ništa osim psa i šikare«. Spoj pak prirodne ljepote i trenutačnoga dramatičnog stanja Marko Špikić je sažeo opisavši Banovinu kao »pastoralnu i černobilsku periferiju« hrvatskoga glavnoga grada.


Detalj zemljovida koji je 1673. izradio isusovac Franjo Glavač (1627–1680) po narudžbi biskupa Martina Borkovića i banskog namjesnika Nikole Erdődyja


Zaustavljeno vrijeme: nestanak ljudi i povratak šuma

Zeleni pokrov koji prekriva prostor Banovine poput mora što u svojim dubinama skriva ostatke prošlosti slikovito potvrđuje opis prošlosti kao »potonulog svijeta«, da posudim naslov ogleda o slavenskoj povijesti Stanka Andrića. Pojava koju bi šumari opisali tehničkim terminom »sukcesije vegetacije« promatraču neupućenom u tajni život bilja očituje se kao širenje nepreglednih šikara koje se ubrzano pretvaraju u šume. Uz melankoličnu i literarnu dimenziju, »šumska pustoš« kakvu teško da bi trpjeli i rimski pokrajinski upravitelji i srednjovjekovni gospodari, na više je načina i sigurnosna opasnost. Napetosti prouzročene posljednjih godina ilegalnim prelaskom migranata područjem Banovine tek su dio složenog problema. Pojava razbojnika i vukova posljednih godina podsjeća ne samo na granice funkcioniranja onog što se danas naziva pravnom državom nego i na krhkost civilizacije općenito. Da divljina pogoduje neredu, znali su stari vrlo dobro. Niz regulacija kojima su još od Karla Velikog vladari i upravitelji poticali naseljavanje i uljuđivanje tih krajeva svjedoči o hrvanju čovjeka s prirodom: dolazak redovnika cistercita iz Francuske ili utemeljenje kraljevskih gradova bili su, dugoročno gledano, odgovor na pustoš uzrokovanu propašću Rimskog Carstva. Naseljavanje krajišnika bio je nastavak tog procesa nakon osmanskih pustošenja. Ima li smisla današnje vlastodršce upozoravati na pouku iz prošlosti?


Ruševine srednjovjekovnog Zrina s pogledom na Pounje

Iz romantične perspektive ekološki osviještenih povratak šuma može se, doduše, činiti i dobrom vijesti. Drvo kao prirodni resurs također i u sasvim pragmatičnom smislu jedan je od potencijala razvoja ovoga kraja. Stoga bi i razvoj glinske drvne industrije Sherif u Glini (kao i pojava niza manjih drvnih šerifa u široj okolici) valjalo zacijelo držati razlogom nade. Uz mogućnosti eksploatacije, zacijelo ne neuređene i nekontrolirane, širenje šuma pogoduje i, da upotrijebim pojam iz lovačkog rječnika, »spontanoj obnovi lovnog fonda«. Iako mjesni poljoprivrednici proklinju divlje svinje zbog svakodnevnog pustošenja usjeva, perspektive razvoja lovnog turizma nisu ponajmanje prednosti koje nudi podivljala priroda. Ako ništa drugo, poput priča o razbojnicima i zavijanje vukova sa Zrinske gore donosi dašak minulih vremena.

Gdje se sakrila povijest?

Udaljena povijest, tvrde danas mnogi skeptični teoretičari, ionako ne postoji izvan knjiga. Prema njihovu shvaćanju povijest se skriva tek u znanstvenim radovima, knjigama, zbornicima znanstvenih skupova i srodnim publikacijama. Otamo tek povremeno sramežljivo izviruje i prelijeva se u dostupnije i popularnije oblike čuvanja povijesnog sjećanja. No, na užas postmodernih teoretičara, živimo u svijetu prepunom »opipljivih« ostataka prošlosti. Neobični kameni oblutci, izlizani novčići, listovi pergamene, krhotine skulpture, osamljene ruševine, imena u prostoru, pa i sam krajobraz svjedoče o nestalim svjetovima. Dio tih tragova lako je razumljiv promatraču (ili barem se tako čini), dok dio ostaje neuočen, neprepoznat i nerazumljiv. Filip Škiljan nedavno je upozorio na važnost prikupljanja usmenih svjedočanstava o ruševinama od sve rjeđih starih stanovnika naših ruralnih krajeva. U slučaju Banovine, velik dio potonulog svijeta leži preduboko da bi ga se, makar i kao udaljena odjeka sjećali čak i najstariji stanovnici toga kraja. Generacija koja nestaje pred našim očima, ljudi rođeni prije Drugoga svjetskog rata ponegdje se i sjećaju »grčkih gradova« iz svojeg djetinjstva, no nemaju nikakvu ideju o njihovu podrijetlu. Ruševine skrivene po šumama uz koje su nekad pasli stoku bile su izvor opasnosti i poticale maštu, no nitko ne zna što su oni bili. Pokušaji da se neki od tih lokaliteta identificiraju i danas završavaju neuspjehom. Donedavno »noge junačke« onih koji poznaju položaj tih ruševina, sve se teže uspinju uz šumovite kose, a nedostatak digitalnog signala u bespućima Zrinske gore ne dopušta njihovo satelitsko lociranje. Moj vodič u potrazi za jednim od takvih gradova smije se mojoj radoznalosti i objašnjava kako su se »iz tijeh kula« Rimljani branili od Turaka. Na upit o vremenu odgovara da se sve to zbivalo »prije Marije Terezije«. Doba Marije Terezije čini se općenito važnom povijesnom razdjelnicom. Ime austrijske carice i hrvatske kraljice kao da, ne bez razloga, ocrtava kronološku granicu najstarijeg doba sačuvanog u »narodnom sjećanju«.

Kratko povijesno pamćenje na granici ne treba nas čuditi. Većina predaka današnjih i dojučerašnjih stanovnika Banovine doselila se u taj kraj nakon 17. st. Naime, najveći dio područja Banovine bio je između Žitvatoročkog (Žitvanskog) mira (1606) i dovršetka habsburške reconquiste (1699) temeljito opustošen. Tek je završetkom sukoba započelo ponovno naseljavanje, čiju je kronologiju, podrijetlo i smjerove danas moguće relativno pouzdano odrediti. Kajkavci katolici proširili su se uz rijeku Kupu, Pounje su naselili katolici štokavci iz Bosne, dok su brdske krajeve Zrinske, Trgovske i Petrove gore naselili poglavito srpskopravoslavni Vlasi. Odakle god došli i kojem god etnokonfesionalnom sklopu pripadali, svima je njima zajedničko to da kao došljaci nisu poznavali stariju prošlost toga kraja. Toponomastika tu i tamo upućuje na određene tragove kontinuiteta iz predosmanskog razdoblja. Iako ne postoji kontinuitet njihova kulta, iza imena mnogih sela skrivaju se srednjovjekovni sveci zaštitnici: Klinac zacijelo skriva ime svetog Klementa, Kirin svetog Kvirina, a Martinovići svetoga Martina. Za mnoge novodoseljene zajednice ostatci starije prošlosti značili su tek nerazumljive tragove kojima je usmena predaja novim imenima utisnula i novo značenje. Brdo na čijim se obroncima nalaze ruševine srednjovjekovnoga Maloga Gradca postalo je Budim svjedočeći poput mnogih srodnih naziva o diskontinuitetu.


Detalj zemljovida Banske krajine iz 1790. (neobjavljena kartografska građa iz Ratnoga arhiva u Beču u vlasništvu Hrvatskog instituta za povijest)

Doseljenici su ulili novi život opustošenom kraju, ali istodobno su svojim pričama, vjerovanjima i običajima zagrnuli starije slojeve njegove prošlosti. Dramatični povijesni lomovi prouzročili su i temeljit prekid u sjećanju. Za potomke svih doseljenika – starija povijest sad već »njihova kraja« ostat će skrivenom sve dok institucije države preko školskog sustava ne počnu u njihov svijet uglavnom usmene predaje pomalo unositi povijesne kategorije. No, uz tu školsku, postoji i mjesna povijest, ona skrivena u ostatcima prošlosti i neopisana u knjigama. O takvim ostatcima ostavljaju traga prvi obrazovani namjernici na Banovini: biskupski vizitatori, carski i kraljevski kartografi, domaći zaljubljenici u prošlosti, i konačno, u najnovije doba, arheolozi i povjesničari. Mnogi među potonjima dolaze s teorijskim znanjem »iz knjiga«, ali ne umiju svoje »nestale gradove« pronaći u prostoru. Prošlost pak izvire na najrazličitije načine.

»Loš komad zemlje«, kaže mi sugovornik u zaseoku Krkovići dok stojimo na livadi koja se oduvijek zove Crkvina, »tu se nikad nije moglo orati«. Na upit o kakvoj je crkvi riječ sliježe ramenima. Pamti samo da se orati nije moglo zbog velikih cigli koje su neprestano izbijale iz zemlje. Nekoliko desetaka kilometara dalje, u predgrađu Gline mlađi čovjek oduševljeno mi pripovijeda o zagonetnoj špilji. Riječ je, koliko shvaćam, zapravo o tunelu od cigle u koji se kradomice zavlačio u društvu svojih prijatelja. Tamo me ipak, nažalost, ne može odvesti, pa mi ostaje nagađati da je zacijelo riječ o dionici rimskoga sisačkog akvedukta koji je s obronaka Zrinske gore (tko zna kako su je zvali Rimljani?) odvodio svježu vodu prema Sisciji. Usput spominje i svoju kolekciju starih kovanica. Nema nikakvu predodžbu o kakvom je novcu riječ. Izvadio ga je s dna potoka danas zatrpanog plastičnim vrećicama. Taj je srednjovjekovni novac za njega ipak nagovještaj mogućeg pronalaženja kakvoga većega »turskog blaga«.

Drugdje život buja nad nevidljivim ostatcima kao da prošlost ne postoji. Romska djeca u selu Maji uz ciku se spuštaju u blatnjavi potok niz tobogan dovučen iz tko zna kojeg parka, s tko zna kojega dječjeg igrališta. Ne slute (a da i slute, ne bi ih bilo briga) za činjenicu da je nekoliko metara od njih prolazila rimska cesta, građena pomno i s mukom. Dok promatram stado prljavih ovaca s druge strane ceste prisjećam se riječi pjesnika Propercija izrečene nad nestalim etrurskim gradom (»na kostima Veja sad se žanje žito, među njegovim ruševinama odjekuje rog pastira«). Osluškujem i nastojim otkriti kako uspomena na rimsku nazočnost djeluje na doživljaj scene koja kao da je skliznula iz Kusturičina filma.

Nekoliko kilometara južnije stojeći pred ruševinom nekad glasovite gostionice na putu prema Dvoru razmišljam o otkriću metalne grude u polju u blizini. Nalaz komada neobrađena željeza o koju je zapeo plug, koji je zacijelo vukao slabašni Ferguson ili možda čak potrošeni Vladimirec, za nalaznika je gnjavaža. Za stručnjaka taj komad signalizira blizinu rimske kovačnice. Znajući da je tom trasom prolazila rimska cesta domišljanje ide dalje: nije li se kovačnica nalazila u sklopu kakvog odmorišta opremljenog svime što je putniku trebalo. Je li riječ o mansio, mutatio, taberna ili caupona? Posjetitelji nekada glasovitog lokala braće Badrić zacijelo nisu razbijali glavu činjenicom da se to središte noćnog života predratne glinske okolice vjerojatno nalazilo na trasi rimske ceste prema Dalmaciji. Okrećem leđa ruševnoj građevini razmišljajući o tome u koju bi kategoriju rimskih svratišta pripadala? Kuda su se točno prostirale ceste i gdje su se nalazila naselja o čijem postojanju svjedoče rimski itinerariji? Romula, Quadrata, Ad Fines, Siscia… Stručnjaci se ne slažu oko njihova točna smještaja, a studije o rimskim cestama zahtijevaju od čitatelja, ako već ne talent za matematiku, barem nešto više od uobičajene sabranosti. I opet, tragovi i naznake u prostoru. U Topuskom je početkom 19. st. nađen rimski miljokaz. Nađen, ali i ubrzo izgubljen. Već je Ivan Kukuljević Sakcinski morao dići ruke od potrage za njim. Sljedeći miljokaz otkriven je u selu Dragotina. Miljokaz je oštećen, ali stručnjaci smatraju je označavao udaljenost od 23 milje do Siscije. To bi uistinu odgovaralo stvarnoj udaljenosti do Siska. Samo, kojom trasom? Prateći pretpostavljeni smjer pružanja nekadašnjih rimskih cesta putnik se ne može dovoljno naužiti prekrasnoga krajobraza. Ima nešto umirujuće u spoznaji da su ti pitomi brežuljci u vrijeme kad su rimski inženjeri trasirali svoje ceste bili istog oblika kao i danas.


Krajolik između Dragotine i Maloga Gradca, vjerojatni smjer pružanja trase rimske ceste za Sisciju

Potaknut blagim djelovanjem zalazećeg sunca sa zahvalnošću što, svim brigama i mukama unatoč, ipak živimo u još jednom vremenu mira, razmišljam o »budućnosti prošlosti« Banovine. Hoće li bogatstvo zaboravljene povijesne baštine što su je tisućljeća života ostavila u nasljeđe ovom prekrasnom kraju konačno dobiti priliku zasjati? Imajući pred očima sve očite i nemale probleme koji stoje ne samo pred istraživačima prošlosti nego i svima odgovornima za obnovu Banovine, na pamet mi padaju riječi G. K. Chestertona izrečene o zapuštenoj londonskoj četvrti. Razmišljajući, naime, o njoj kao o »nečem u očajnom stanju«, u škripcu između osuđivanja (što bi odgovaralo malodušju i kritizerstvu) i hvaljenja (prikrivanja teškog stanja stvari), Chesterton preporučuje sljedeće rješenje: »Čini se da je jedini izlaz voljeti Pimlico«. Jer, nastavlja, »kada bi se pojavio čovjek koji voli Pimlico, u Pimlicu bi se podizale kule od bjelokosti i zlatni tornjevi…«. Pronalazeći u tim riječima mutatis mutandis savjet za sve kojima je Banovina na srcu, ne mogu odoljeti a da ne posudim i nastavak Chestertonova navoda. »Neki će čitatelji reći da je ovo puko fantaziranje. Odgovaram im da je ovo stvarna povijest čovječanstva. (…) Ljudi su prvo odavali poštovanje mjestu, a poslije je mjesto zbog toga postalo slavno. Ljudi nisu voljeli Rim zato što je slavan. Rim je bio slavan jer su ga voljeli.«

 

 

Izvor: Hrvatska revija 1, 2021

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.