Tuga Tarle: Zašto je problematična izjava jednog političara o Srbima
Zamislite da neki novinar pita francuskog člana vlade ima li među stradalima u nekom udesu u Francuskoj Arapa, Turaka, Srba ili Hrvata koji su građani Francuske? To bi bio nonsens prvoga reda jer svi građani Francuske smatraju se političkim Francuzima i o njima brine Francuska. To je zato jer tamo, kao ni u većini drugih europskih zemalja ne priznaju politički status etničkim manjinama za razliku od nas koji smo najnapredniji pa ljude dijelimo po krvnim zrncima stvarajući i potičući razdor među njima umjesto da smo svi politički Hrvati s punim pravom na čuvanje, održavanje, njegovanje i unapređivanje etničkih, vjerskih i kulturnih specifičnosti koje u harmioniji s ostalima obogaćuju ovaj naš hrvatski društveni prostor čineći nas boljima, uspješnijima i sretnijima. A tanjugovcima treba poručiti da se pobrinu o stradanjima i patnji naroda u Srbiji
Ponekad nam promaknu neke teze i izjave u medijima koje ostavljaju nejasnoće zbog kojih kasnije imamo novih problema i nedoumica. Tako nedjeljni Večernji list od 3. siječnja 2021. iz pera Tonija Ivaniševića u kolumni Tjedni pregled piše da je “Pupi” odgovorivši na pitanje novinara Tanjuga ima li među poginulima Srba dao odgovor koji vam je poznat, a da su se nad tim odgovorom najviše zgrozili oni novinari koji (ironično)”nikada, ama baš nikada, nakon neke svjetske tragedije nisu postavili pitanje ima li među unesrećenima Hrvata”. Pitate se zašto uopće pridavati tome komentaru toliku pozornost.
Ipak, mislim da zaslužuje promišljeni osvrt: Novinar Ivanišević, čini se, ne vidi razliku između onoga što su pitali novinari Tanjuga od onoga što pitaju naši novinari kad se dogodi neka tragedija u drugim zemljama, a razlika je suštinska. Kad pitaju novinari ima li unesrećenih Hrvata (državljana Republike Hrvatske) u nekom strašnom događaju u svijetu to je razumljivo pitanje jer je svaka država dužna brinuti o svojim građanima, kako na svome teritoriju, tako i izvan njega. Kad tanjugovci postavljaju pitanje ima li stradalih Srba u nekom događaju u Hrvatskoj, a oni su pri tome državljani te iste hrvatske države o kojima bi država trebala voditi računa, onda to nema nikakve logike ni pokrića. Imalo bi jedino u slučaju da se radi o Srbima ili pripadnicima drugih naroda koji nisu građani RH pa bi se odnosilo na dužnost te druge države (u ovom slučaju Srbije) da se pobrine o njima.
Ovako je to posve neopravdano, glupo pa čak i podmuklo pitanje na koje ne bi trebalo trošiti riječi odgovora jer svi koji su stradali, a politički su građani Hrvatske, bez obzira na krvna zrnca, spadaju u isključivu nadležnost Republike Hrvatske.
Zamislite da neki novinar pita francuskog člana vlade ima li među stradalima u nekom udesu u Francuskoj Arapa, Turaka, Srba ili Hrvata koji su građani Francuske? To bi bio nonsens prvoga reda jer svi građani Francuske smatraju se političkim Francuzima i o njima brine Francuska. To je zato jer tamo, kao ni u većini drugih europskih zemalja ne priznaju politički status etničkim manjinama za razliku od nas koji smo najnapredniji pa ljude dijelimo po krvnim zrncima stvarajući i potičući razdor među njima umjesto da smo svi politički Hrvati s punim pravom na čuvanje, održavanje, njegovanje i unapređivanje etničkih, vjerskih i kulturnih specifičnosti koje u harmioniji s ostalima obogaćuju ovaj naš hrvatski društveni prostor čineći nas boljima, uspješnijima i sretnijima. A tanjugovcima treba poručiti da se pobrinu o stradanjima i patnji naroda u Srbiji.
Naravno da to ne isključuje pomoć koju druge zemlje šalju zemljama čiji su stanovnici stradali u nepogodama, ali ta pomoć namijenjena je svim stradalnicima i nikako se ne bi smjelo događati da neki od stradalnika po etničkoj ili vjerskoj pripadnosti budu, bilo zapostavljeni, bilo favorizirani. Pomoć jedino poznaje i priznaje istinsku potrebu svakog ljudskog bića. Jedino to je istinsko lice humanosti.