U potrazi za iščezlim vremenom
(Vinicije B. Lupis: Baštinske teme Boke kotorske, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Dubrovnik i Gospa od Škrpjela u Perastu; Dubrovnik–Zagreb, 2013.)
U novoj knjizi Vinicija B. Lupisa Baštinske teme Boke kotorske objedinjen je niz studija i znanstvenih radova te kritičkih prikaza vezanih uz povijesnu, povijesnoumjetničku i književnopovijesnu baštinu Boke kotorske, stvorenu kroz stoljeća unutar zavičajne kotorske hrvatske zajednice, a koja danas pripada teritoriju Republike Crne Gore.
Najopsežniji dio knjige zauzimaju radovi iz prvog poglavlja – Zlatarstvo, kiparstvo, slikarstvo, koji su povijesnog, povijesnoumjetničkog, relikviološkog, martirološkog, mariološkog i povijesno-pomorskog karaktera, ali uvijek stavljeni u kontekst širokih kulturoloških, komparativnih usporedbi i sinteza naspram europskim (osobito mletačkim) utjecajima, srodnostima i stilskoizražajnim kretanjima (npr. Kult i štovanje Petilovrjenaca u Dubrovniku i Kotoru, Marin de Gosti, Likovne teme u slavu grada Kotora, Raspelo iz crkve sv. Marije od Rijeke u Kotoru, Jakov Kotoranin i njegove umjetnine, Kipovi sv. Vinka ferrerskog i Gospe Snježne iz Škaljara te Gospe od Milosti ispred Tivta, Raspelo pripisano Jurju Petroviću, O moru i Gospinu štovanju u Boki kotorskoj, Povijest i sakralna baština crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi, Sakralna baština sv. Klare u Kotoru, Nepoznata grafika s prikazom Gospe od Škrpjela, Bokeljski Ritzos, Kulturne i povijesne veze Blata i Boke kotorske i dr.).
Svoja istraživanja Vinicije Lupis uvijek nadopunja multidisciplinarnim prikazom objekta proučavanja. Zato autor ne zazire od toga da unutar poglavito povijesnoumjetničkih radova pruži svoj doprinos proučavanju povijesti hrvatske duhovne književnosti, posebice na području žanra hagiografije, iznoseći nove spoznaje i izvore o kultu svete braće Petilovrjenaca, kao kulturološkom fenomenu dubrovačkog i kotorskog srednjovjekovlja. Također i unutar opsežnog uvida i analiziranja povijesnoumjetničke ostavštine samostana sv. Klare u Kotoru, autor će čitav jedan zasebni rad posvetiti proučavanju, popisu i opisu rijetkih starih tiskanih knjiga i rukopisa pohranjenih u Knjižnici samostana sv. Klare. Poseban istraživački interes Lupis posvećuje umjetničkim eksponatima maritimne tematike: pulenama na jedrenjacima, zavjetnim slikama i maketama bokeljskih, dubrovačkih i peljeških jedrenjaka, brodskim oltarima.
Širinu svoga znanstvenog opservacijskog pogleda Lupis potvrđuje i odabirom tema koje su teže dostižne, a ponekad i nedostupne u uobičajenim znanstvenim istraživanjima; primjerice, u takve teme možemo uvrstiti autorovo proučavanje privatnih kotorskih pomorskih obiteljskih ikona. Upravo izučavanje te vrste umjetnina zahtijeva velik angažman istraživača, u šali bismo mogli reći i pravu detektivsku potragu u pojedinim slučajevima, jer je ta vrsta kulturnog nasljeđa vrlo ugrožena, tj. obiteljske ikone razasute su po privatnim zbirkama i domovima raseljenih Bokelja ili su, kako navodi autor, »kojekuda rasprodane od novih vlasnika«. Međutim, unutar navedenog tipa privatnih brodskih ikona nalaze se i djela vrlo vrijednih umjetničkih dosega, kao npr. gotička Gospa s Isusom, danas pohranjena u zbirci crkve sv. Nikole u Perastu, renesansna Madona sijenskog slikara Domenica di Bartola Ghezzija iz zbirke Doklestić-Jakšić, kao i ikona iz obitelji Dabinović u Ljutoj kojoj Lupis utvrđuje da ju je naslikao najpoznatiji majstor italokretske škole – Andrea Ritzos (Rico ili Rizo) iz 15. stoljeća.
Unutar drugog poglavlja (Arhitektura) nalazi se samo jedan, ali iscrpan rad: Prilozi poznavanju arhitekture 19. i početka 20. stoljeća u Boki kotorskoj. Kroz sustavno Lupisovo praćenje bokokotorskog područja pronalazimo književno-povijesne teme, obrađene u okviru dva poglavlja (Književnost i Eseji), a svoj interes za istraživanje književnopovijesnih djela autor je iskazao u više svojih prethodnih knjiga i radova. U treće poglavlje (Književnost) uvrštene su dvije studije koje u epicentar autorova interesa postavljaju poeziju. U opsežnoj književnopovijesnoj studiji o rukopisnoj zbirci baroknoga kotorskog pjesnika Žive Bolica Kokoljića iz 17. st. – Pohođenje crkava koje su u Kotoru i od Bratstva Sv. Križa i u prvom Sv. Križu, Lupis je analizirao i valorizirao spomenute Kokoljićeve hrvatske duhovne i himnodijske pjesme. One su se sačuvale jedino u rukopisnom prijepisu kotorske plemkinje Franice Bizanti Arneri prigodom njezine udaje i preseljenja na otok Korčulu, a Lupis ih je stavio u kontekst njihova povijesnog prostora, vremena i žanrovskih te stilsko-izražajnih specifičnosti. Kokoljićev ciklus pjesama o crkvama grada Kotora potaknuo je Lupisa i na povijesnu potragu za tim opjevanim pitoresknim i vrijednim crkvama, jer je potrebno naglasiti da većina Kokoljićevih kotorskih crkava danas više ne postoji: mnoge su u turbulentnoj povijesti i mijenama vlasti srušene, neke su postale skladišta ili pregrađeni stambeni prostori, neke je zauzela pravoslavna crkva, promijenivši im inventar i unutrašnjost, a nekim se građevinama gubi i svaki trag.
Upravo je Kokoljićev pjesnički govor o konkretnim sakralnim prostorima, svecima i slikama motivirao Vinicija Lupisa da uroni u dostupnu povijesnu arhivsku građu i da slijedi povijesne tragove tih izgubljenih prostora jednoga drugačijega, baroknoga Kotora. Iz tog razloga usporedo pratimo književna obilježja Kokoljićevih pjesama, a pored njih dobivamo uvid u povijesnu sudbinu crkava, njihovih umjetnina i bratovština (koje su se za tu vrijednu ostavštinu brinule do svog ukinuća). Temeljitosti i inovativnosti ovog opsežnog rada svakako pridonosi i Lupisova rekonstrukcija životopisa Žive Bolica Kokoljića, ali i cijele Kokoljićeve patricijske obitelji, kao i obitelji Bizanti, koje su ostavile svoj važan udio u kulturološkom oblikovanju Boke kotorske. Drugi primarno književnopovijesni rad(O nepoznatoj pjesmi o bokeljskom jedrenjaku) također je rezultat neumornog arhivskog traganja za novim i dosad nepoznatim materijalima, te je pjesma o prčanjskom jedrenjaku Pirro S. sačuvana u arhivu Ostojić (u Blatu na Korčuli) promatrana u kontekstu tradicije stvaranja pučkih anonimnih prigodnica i komparirana s ostalim sličnim pjesmama maritimne tematike.
U zadnjem dijelu knjige (poglavlje Eseji) nalazimo niz kraćih osvrta i članaka u kojima autor stručno prati odabrane bokeljske kulturološke pojave, značajne obljetnice, prikazuje knjige i kulturne djelatnike, npr. osvrt na elemente povijesnoga i legendarnoga u noveli Pustinjak don Srećka Vukovića iz 1890.; osvrt na književno-kulturni doprinos biskupa Pavla Butorca (1888.-1966.); sagledavanje doprinosa dr. Ilije Mitića proučavanju pomorstva te pomorskoga međunarodnog prava; osvrt na knjigu Željka Brguljana Pomorstvo Boke kotorske na slikama Bazija Ivankovića. Poseban rad posvećen je jubileju i tradiciji proslavljene Bokeljske mornarice, te vrlo stare institucije – staleške bratovštine pomoraca u Kotoru, čije se postojanje povezuje s danom kada su kotorski mornari 13. siječnja 809. donijeli moći sv. Tripuna u Kotor. Za vrijeme rata s Turcima njezin »gastald« je nosio i državnu funkciju admirala još od 1493., a od 1571. galija mornarice »Sv. Tripun Kotorski« sudjelovala je u Lepantskoj bitci, dok od 1859. dobiva status memorijalne udruge kao »Plemenito tijelo Bokeljske mornarice«. Danas osim matične udruge u Kotoru, najbrojnije članstvo sadrži zagrebačka Podružnica Bokeljske mornarice, koja nakon osamostaljenja Republike Hrvatske nosi naziv Hrvatska bratovština »Bokeljska mornarica 809«, a predsjeda joj dr. Josip Gjurović.
U tom svojem prilogu Vinicije Lupis sagledava zaboravljenu ulogu biskupa Marka Kalogjere i bokeljskoga kapetana Pava Kamenarovića u obnovi bratovštine kotorskih pomoraca unutar Bokeljske mornarice 1859. U ovom poglavlju Lupis obrađuje i drugi važan jubilej bokokotorske povijesti i tradicije, a to je obljetnica pobjede nad turskom vojskom u Perastu 15. svibnja 1654., na čiju proslavu je 1654. svojim brigantinom doputovao i Petar Zrinski, tadašnji zapovjednik žumberačkih uskoka i hrvatskog konjaništva, brat hrvatskog bana Nikole. Na spomen ove značajne pobjede održava se u svibnju svečana zahvalna procesija u kojoj se ulicama Perasta nosi lik Gospe od Škrpjela, zaštitnice Peraštana u toj presudnoj bitci. Iako su u poglavlju Eseji zastupljeni prigodni radovi pretežito stručnog karaktera, oni pružaju važan doprinos u sažetom informiranju kulturne javnosti i obraćanju pozornosti na pojedine važne bokokotorske djelatnike, obljetnice, ali i ostatke slavne povijesne tradicije, što je sve neraskidivo povezano s proučavanjem hrvatske povijesti, kroatologije i kroatistike, kao i brojnim međunarodnim relacijama i utjecajima na tom području sjecišta raznih kultura.
Iako povijesnoumjetnički radovi sačinjavaju najveći dio ove knjige, unutar tih studija Lupis vrlo često paralelno pruža i nezaobilazan niz novoistraženih činjenica bitnih za druge discipline, kao npr. za povijest pomorstva i brodogradnje, povijest hrvatske književnosti i crkvenu povijest Kao glavni inicijator, urednik i predvoditelj znanstvenih istraživanja vezanih uz izdavanje znanstvenog zbornika o Gornjoj Lastvi, Vinicije Lupis prvi je arhivski istražio i iznio važne podatke o glagoljaškoj djelatnosti i uporabi hrvatskih liturgijskih knjiga u Gornjoj Lastvi. Šireći i potvrđujući uporabu glagoljice i na područje Gornje Lastve unutar područja Boke Kotorske (već 1519. navodi se glagoljaš Juraj Grabrić de Croatica koji je djelovao u Lastvi, a iz 18. st. sačuvane su matične župne knjige na glagoljici) – Lupis dokazuje prisutnost najstarijeg hrvatskog pisma i jedinstvenost kulturnog područja od Istre do Boke. Upravo Lupisov dugogodišnji interes za povijesno istraživanje katoličkih bratovština i rasprostranjenost njihovih stoljetno prenošenih i sačuvanih pjesama također potvrđuje postojanje identičnog kulturnog prostora koji se žilavo čuvao prenošenjem istovjetnih duhovnih stihova, iz naraštaja u naraštaj, koji su potom živo cirkulirali duž cijele Jadranske obale hrvatskoga govornog područja.
U više svojih radova autor intenzivno obrađuje višestruke kulturne i povijesne povezanosti između Boke kotorske, grada Korčule, Blata na Korčuli, Dubrovnika i Pelješca. U tom komparativnom ispreplitanju toga nekadašnjeg povijesno vrlo bliskog prostora Vinicije Lupis redovito spominje i književne veze, te se dotiče književne djelatnosti, blatskog pjesnika Augustina Jurja Draginića Šaška (1689.-1735.) koji je živio u Kotoru, posebice kotorskog i splitskog biskupa, rodom Korčulanina – Marka Kalogjere (1819.-1888.), a obuhvaća i iseljeničku književnost, unutar koje je osvijetlio književno-novinarski rad i djelo Luke Brajnovića Kotoranina.
Kao vrijedan poticaj i olakšica pri budućim istraživanjima bokokotorskoga područja vrlo je korisna opširna znanstvena literatura, od kojih se pojedina nalazi neposredno iza opširnijih znanstvenih studija, a također i kao zasebno poglavlje pri završetku knjige. Knjigu obogaćuje i niz likovnih priloga, koji nažalost nisu objavljeni u boji (što nam samo svjedoči o teškom financijskom stanju u kojem se nalazi znanost i tiskanje naših znanstvenih izdanja!) te ilustracije služe više u dokumentarne, negoli u povijesno-umjetničke cjelovite i estetske svrhe. Ipak, dobra volja je tu, pa da makar grafike zasvijetle u punini dojma.
Možemo, dakle, zaključiti da knjiga Vinicija Lupisa predstavlja važno vrelo pomno istraženih arhivskih podataka, koje autor uklapa u sintezu multidisciplinarnog proučavanja bokokotorskog područja, pružajući nam na uvid posve nove činjenice ili dovodeći postojeću poznatu građu u komparativne odnose s europskim umjetničkim civilizacijskim krugom i kontekstom. Pored znanstvenog diskursa zastupljenog u studijama i većim radovima, unutar Lupisovih eseja nerijetko se susrećemo i s jednim pjesnički intoniranim toplim glasom iz kojega se odražava poštovanje i ljubav prema toj tako malo poznatoj baštini. A da može progovoriti i na intimni lirski način o temi Boke kotorske, autor je dokazao u pjesmama svoje knjige Volumen legis, (Dubrovnik, 2012.) unutar kojih čitava kompozicijska cjelina pripada pjesmama posvećenim Boki kotorskoj. A u novoj Lupisovoj knjizi nas impresionira enciklopedistički pristup koji nam obiljem podataka rasvjetljava niz važnih povijesnih zbivanja, umjetnika i njihovih djela, lice Boke kao sjecišta putova i civilizacijskih raskrižja, sudbine zbiljskih osoba, ali i sudbine kipova, predmeta, građevina, uloge patrona, svetaca i njihovih relikvija, kao i zakulisne igre političkih intriga, ljudskih poroka i previranja, plastično nam time oživljujući proteklu povijesnu sliku toga područja.
U svojoj recenziji dr. Branko Matulić također uočava taj spoj iznošenja znanstvenih činjenica, ali i dodatnu kulturološku deskripciju u kojoj se argumentirano i vjerno zrcali intelektualna aura jednog proteklog vremena, te je napisao za ovu knjigu: »No njezina najveća vrijednost je ta da se između njezinih korica osjeća duh Dalmacije kakva je nekad bila, i kakve više biti neće. Opojna zrioba Mediterana, prožeta hrvatskim kulturnim identitetom koji prihvaća i sublimira, razlaže i poštuje sve koji mu hoće dobro, ali ne bez reda i ustroja, jer slavne Bokeljske mornarice ne bi bilo bez jasnih zaduženja i odgovornosti te pravedne pripadajuće slave«. Budući da je bokotorsko područje još uvijek nedostatno proučavano od hrvatskih znanstvenika, a pored toga Lupisovi radovi razotkrivaju i niz tema koje su bile prepuštene zaboravu i iščeznuću, tim više je ova knjiga s obiljem novoistražene i višestruko proučene tematike dragocjena i iznimno potrebna.
Autor: Hrvojka Mihanović-Salopek
Izvor: Kolo. br. 6, 2013.