Ususret Stepinčevu, Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije objavljuje feljton u četiri dijela o nastanku Stepinčeve posmrtne maske.
Posmrtnu masku blaženoga Alojzija Stepinca izradila je prije šezdeset godina pobožna žena, akademska kiparica Mila Wod, ili punim imenom Ludmila Wodsedalek, koja je 12. veljače 1960. uz pomoć tzv. “Pollerove mase” u Krašiću uzela otisak s pokojnikova lica, zabilježivši da mu je “izgled bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven!”. Taj je otisak postao “relikvija”, na temelju kojeg je umjetnica izradila Kardinalov portret s mitrom koji je resio njegov grob od njegova ukopa u zagrebačkoj katedrali, kao i dandanas sarkofag s njegovim posmrtnim ostatcima te nadahnuće brojnim umjetnicima.
Tri godine kasnije napisala je šest gusto tipkanih stranica teksta “Kako je nastao posmrtni otisak našega kardinala”, u kojem je opisala svu atmosferu i dramatiku Stepinčeve smrti i ukopa, a danas se čuva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zajedno s albumom fotografija, kako je kiparica zaželjela.
Donosimo drugi dio prijepisa iz tog zapisa:
Požurila sam po moj kaput, pa dolje u auto. U kolima je bila s. Stella milosrdnica, koja je našeg Kardinala njegovala za vrijeme teške bolesti. Sada sam saznala sve pobliže. Kada su našem nadbiskupu dru Šeperu oko 15 sati došli reći, da je Kardinal amnestiran i da će sahrana biti u Zagrebu, on je poručio o. Bacsvary-u da bude u 14.30 sati u Nadb. dvoru, pa da će on u Krašiću praviti otisak, ali o. Bacsvary-a nisu mogli pronaći, a kako ga nije bilo do 14.30 u Dvoru, preuzvišeni nadbiskup je odredio, da se ide po mene.
Dogovarale smo se sa s. Stellom kako ćemo otisak praviti, jer nisam bila sigurna, da li ću biti dovoljno mirna i sabrana da ja to učinim. Kola su jurila i brzo smo došli do Savskog mosta. Do tamo se nije opazilo ništa naročitog, ali čim smo prešli most, vidjela se lijevo i desno od široke ceste koja vodi put Rijeke vojska u grupama i oboružana sa šmeiserima, kao za vrijeme rata. I tako je bilo svuda uzduž ove ceste. Po prilici 8 kilometara iza Jastrebarskog došli smo do ceste koja vodi za Krašić.
Otisak Kardinalova lica koji je napravila kiparica Wod
Blizu iza zaokreta, pred jednom kućom zadržava nas milicioner, ali g. Kranjčec šofer kaže mu hrabro: “A zar vi ne znate da je blokada ukinuta već u 13 sati, a sada je skoro 16 sati?”. “Znam” veli milicioner , “ali imamo nalog da kontroliramo tko se vozi u Krašić”. “Ja sam nadbiskupski Šofer” veli Kranjčec “i imam posla u Krašiću”. “A ja sam sestra bolničarka, pa idem po svoje instrumente” kaže s. Stella.
“Ja idem da izrazim saučešće gospodji Josipi Mrzljak”. (to je sestra našeg Kardinala, kod koje sam obično odsjela). Milicioner ode do kuće, gdje je na ulici bio montiran telefon za ove dane i čuli smo kako pita, može li nas pustiti u Krašić. “Može” bio je odgovor i jurili smo dalje.
Blizu Krašića opet nas je zadržao jedan napadno uljudan i upravo elegantan milicioner. “Ne možete u Krašić” kaže ljubezno. “A zašto ne” pita Kranjčec, kada smo dobili dozvolu od Milicije na početku ove ceste”. “Vi možete” bio je odgovor, ali vaša kola ne mogu pustiti, jer kud bi mi sa svim onim kolima koja će još stići”. Kranjčec mu kaže, da se mi skoro opet vraćamo, pa nas je pustio da ulazimo u selo.
Teško je opisati kako je Krašić izgledao taj dan. Vrijeme se naglo izmjenilo od hladnog na toplije, snijeg i led se otopio, te je svuda bilo blata i blatnih kaljuža. Kuće oko kojih sada nije bilo zelenila, koje daje ljepotu i najtrošnijoj kolibi, izgledale su zapuštene i tužne. Nebo tmurno, pred crkvom stajala je grupa onih dječaka, koji su Kardinala vjerno posjećivali i koje je on tako očinski ljubio. Sada su izgledali zbunjeno i znatiželjno su pratili sve ono, što se u te dane oko njih zbilo.
Listovi s opisom izrade posmrtne maske bl. Stepinca koji je napisala kiparica Wod
Naša kola zakrenula su u dvorište župnog dvora. Iz kuće su došli g. župnik i časne sestre, svi blijedi sa upaljenim očima od noćnog bdijenja i plaća. Gospodinu župniku sam rekla da nije istina, da je svijet ostao prazan bez našeg Kardinala, nego naprotiv svijet je Njega pun (a to mi se čini još i danas).
Časnu sam sestru zamolila, neka odmah umijesi tijesto od bijelog brašna i hladne vode, jer ću to tijesto staviti oko lica Eminenciji, da se masa iz koje ću praviti otisak ne bi prelila. Sama masa neka se stavi u posudu, a ta posuda u veću sa vodom i to neka se sve grije i miješa.
Nakon tih uputa pošla sam u crkvu. Na katafalku usred crkve bio je postavljen lijes sa našim predragim velikim pokojnikom. Izgled mu je bio neopisivo veličanstven ,nesalomljiv i dostojanstven. Lijes je bio postavljen dosta nisko, a oko njega tužan i pobožan narod, koji je plakao i molio se. Malo iza lijesa na lijevoj strani glavnog oltara bio je pripravljen grob za Njegov ukop.
Pričao mi je g. župnik, kako se teško probijao cementni pod u crkvi i kako su oni mali dječaci, koji su od svog ljubljenog Kardinala uvijek dobivali bonbone, sada donašali cigle da se iznutra obloži grob. I oni najmanji htjeli su bar jednu ciglu pridonijeti.
Nije bilo vremena za daljnji razgovor, nego je trebalo požuriti sa radom, jer je skoro imao stići preuzvišeni Nadbiskup, da sprovedu mrtvo tijelo našeg Kardinala natrag u Zagreb.
Kardinalov grob u zagrebačkoj katedrali
Prvo je pitanje bilo, gdje ćemo snimati otisak i odlučeno je, da se to učini u sakristiji, dok narod u crkvi moli svakodnevnu krunicu. U sakristiji su postavljene dvije klupe, a zatim donesen lijes. Narodu se reklo da treba još nešto na odijelu urediti, šta je odgovaralo istini.
Pred vrata sakristije sa crkvene i dvorišne strane postavljena je straža. Molila sam, da mi donesu gaze, tijesto, ugrijanu masu i lavor sa čistom vodom. Najprije sam oprala ruke, prekrižila se i uputila na rad.
Velik mir ovladao je sa mnom i ja sam mogla sabrano činiti sve ono, što je bilo potrebno iako nisam nikada ni vidjela kako se otisak pravi, nego samo teoretski znala za postupak. Uz pomoć g. Kranjčeca skinuli smo najprije mitru. Na čelu se poznao jasan trag tamo, gdje je rub mitre pritisnuo.
Najprije sam gazom prekrila kosu, a onda sam tijesto stavila kao obruč oko plemenitog lica, onda sam trepavice i obrve namazala sa bijelim borovim vazelinom, da se ne bi masa prihvatila, s onda smo mi, naime s.Stella i ja obložile lice masom, koju je g. Kranjčec iz lonca dodavao.
Ali masa nije bila toliko otopljena, da bi se mogla izliti i kako bi trebalo raditi, nego je bila po prilici kao vrući žganac. Nije bilo dovoljno vremena da se otopi još jedno pola sata. Kada je lice bilo obloženo, a masa još dosta topla, uzela je s. Stella neke novine, koje su tamo ležale i mahala nad obloženim licem, da se masa prije ohladi, a da se otisak može što prije skinuti. I dok smo tako čekali na ohladjenje, gledam po sakristiji i najednom mi bude jasno: “Pa to je onaj moj san, što sam ga po prilici 3 tjedna prije imala!
Sanjala sam naime, da sam se nalazila u prostoriji, koja je imala upravo točnu nijansu žućkaste boje kao ova sakristija i znala sam u snu da je tamo na lijevo druga prostorija i da tamo leži naš Kardinal, ali nisam znala da li spava ili da li je bolestan, a nikako nisam znala da je mrtav.
Iako ga nisam vidjela, znala sam da je pokriven nečim ljubičastim. Kraj mene su, pak stajali u snu g. župnik u crnom civilnom odijelu sa crnom kravatom. Držao je spram mene grčevito sklopljene ruke i usrdno me gledao. Kraj g. župnika stajao je neki drugi visoki čovjek, takodjer u crno obučen, takodjer me gledao i ja sam u snu znala, da oni od mene nešto očekuju.
Album kiparice Wod
Taj osjećaj je bio tako jak, da sam se od toga probudila i pitala sam se što bi to moglo značiti. Tko bi mene mogao trebati da nešto učinim u vezi s Kardinalom? Kako si nisam mogla naći nikakav odgovor, san je za koji dan izblijedio. A evo sada ovdje ista situacija! U sakristiji iste boje kao ona prostorija u snu, tu leži naš Kardinal pokriven nečim ljubičastim, što sam i u snu znala, ali ne vidjela. Donijeli su Njegovo tijelo kroz vrata na lijevoj strani iz crkve, gdje sam u snu vidjela onu drugu prostoriju u koju nisam ušla. A kraj mene stajao je sada na javi g. župnik. i g. Kranjčec, koji me gledaju i očekuju da pravim otisak.
Ona visoka osoba koju sam u snu vidjela bila je veoma mršava, što Kranjčec, koji je sada u šoferskom odijelu tu stajao nije bio. Ali po prilici tri tjedna nakon Kardinalove smrti, Kranjčec je bio isto tako mršav, kao njegov lik u snu, jer je bio obolio i u 3 tjedna izgubio 14 kg.
Nitko mi do sada nije mogao to sve objasniti i ja se još uvijek pitam, što je to bilo. A možda Svemogući kadikad dopušta da gledamo u buduće stvari? Ali zbile su se još čudesne stvari u vezi sa otiskom.
Bila sam upozorena da moramo otisak t. j. negativ skoro skinuti, jer je krunica u crkvi izmoljena i jer će brzo iz Zagreba stići kola, koja će Kardinala odvesti.
Nastavlja se…