Na okrajku carstva, dunjalucima pustih čaršijskih raskršća, četiri stoljeća danka u krvi. Jarmu. Jadu. Pod prijetnjom oštrih sablji otetih sinova od krhkih majčinih njedara. Ognjišta. Nespokojna očeva pogleda. Janjičari. Rišćani. Raja. Odžakluk.
Sultanovim fermenom u balkanskom ejaletu, pobunjenoj provinciji. Omer paša Latas. Kockarsko. Graničarsko dijete. Ličanin. Austro – ugarski kadet iz ogulinske regimente. Despot. Krvnik. Gordi konjanik. Serdar ekrem. Glavni lik iz (četiri desetljeća pisane) posljednje nedovršene knjige.
Ustanci. Ajduci. Posrebrena zemlja. Bosna. Rasanjana. Bosonoga. Okrvavljena. Oplakana. Osramoćena. Izdana k’o armenska čeljad Nagorna Karabaha. Povijene suncokretove latice sivilom pepela prekrivenog tmurnog neba.
Lijepa u dronjcima. Majušnom sjaju narandžaste kriške ozarena vrletna sunca. Golobradim kamenim stećcima. Raznobojnim istkanim perzijskim ćilimima. Porumenjelom lišću dugih jeseni na samozatajnim planinskim vrelima.
Redovničkim konviktima. Kraljevskim gradovima sljedbenika onoga nepoznatog postolara iz Judeje. Kojega će za par dana poput bilo kojega drumskoga razbojnika izdati jednim poljupcem.
Što bi ono travničko siroče Andrić re’ko: „I u snu valja biti na oprezu.“
Ni četrdeset godina. U hrapavom suknu umbrijskoga prosjaka Franje. Ivan Frane Jukić. Od oca Joze i matere Kate. Franjevac. Fojnički samostan. Zlatarov sin. Ilirskog duha. Plahovit k’o jerihonska ruža, Elizejev nepresušni izvor u Obećanoj zemlji Izraela.
Varcarsko čeljade. U sačuvanim zapisima sarajevskog šerijatskog sidžila, optužen zbog nekog narodnog nagovora: “Želje i molbe bosanskih krstjana”. Kažnjen k’o ranjeni mahalski pas u tamnicama Sarajeva, Carigrada. Bezimene kasabske sluškinje iz zatamnjelih istanbulskih harema.
Izlomljen. u svojim usplamtjelim psalmima noći, otopljeni talog svijeće, niže olovne retke k’o nabujala rijeka, smaragdni kanjon Vrbasa.
Razemljen. Ispijenih očiju. U drhtavoj groznici. Bez zlatna zalogaja kruha. Napukle duše k’o siroti anđeo u razbijenim komadićima porculanskog sjaja.
U prozirnoj sjeni dunjinog stabla, stoji bezlični gvozdeni križ. Pokopan u masovnoj grobnici s tridesetak bečkih siromaha, beskućnika i propalica.
U času 20. svibnja 1857., u gradu na Straussovom plavom Dunavu, izgorjela snenost jedna meka krajiškog srca.
Eh, vapi Jeremija (sin Hilkijin): Prerano se rodio… prerano umro, u vremenu begova čije vrijeme još nije bilo ohanulo.