Vedran Obućina: Država bez ljudi nije država

U sklopu ciklusa tribina Sučeljavanja u Matici hrvatskoj održana je rasprava o temi utjecaja demografskih promjena na gospodarski razvoj i sustav socijalne zaštite. Poticaj temi daje, naravno, popis stanovništva iz 2021, koji nam je pokazao nepovoljnu sliku demografskih promjena u Hrvatskoj. Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran izrazio je zadovoljstvo što se upravo u Matici raspravlja o važnim pitanjima hrvatske sadašnjosti i budućnosti, među koje svakako pripada tumačenje zašto u Hrvatskoj ima 400.000 ljudi manje nego prije deset godina. O toj temi raspravljala su tri stručnjaka s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Krešimir Ivanda s Katedre za demografiju, Jakša Krišto s Katedre za financije te Marin Strmota s Katedre za demografiju, koji je kao pročelnik Odjela za demografiju MH bio i moderator tribine.

Miro Gavran (predsjednik Matice hrvatske), Jakša Krišto (EFZG, Katedra za financije), Marin Strmota (EFZG, Katedra za demografiju, pročelnik Odjela za demografiju MH) i Krešimir Ivanda (EFZG, Katedra za demografiju) /  Snimio MIRKO CVJETKO

Država bez ljudi nije država, dosljedno zastupaju demografi već više desetljeća. Marin Strmota također upozorava da je demografski problem gospodarsko-ekonomski problem i dio pitanja opstojnosti i održivosti javnog sustava neke države. Međugeneracijski sustavi, mirovinski i zdravstveni sustavi bili su održivi sve dok je dobno-spolna demografska piramida doista sličila piramidi, s velikim brojem djece i malim brojem starijih osoba. S vremenom se sve mijenjalo i demografski su procesi doveli do gubitka mlade baze. Strmota naglašava da ne zabrinjava samo brojka iz popisa stanovništva nego i struktura stanovništva, u kojem ima sve manje radno sposobnih ljudi. Hrvatska je među pet demografski najugroženijih zemalja na svijetu jer imamo i ukupnu depopulaciju i prirodni pad stanovništva i fertalitet u opadanju i migraciju. U najnovijem popisu imamo i rekordan prirodan pad stanovništva od 27.000 ljudi u samo jednoj godini, što je kontinuitet od 1991, od kada je Hrvatska u stalnom padu broja žitelja.

Promjene u mirovinskom sustavu

Sve to ima velike posljedice za mirovinski sustav. Gledajući unatrag, 1980. četvero je ljudi radilo, a jedna osoba bila u mirovini, a danas je omjer 1:1. Takav je omjer neodrživ. Mirovinski je sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti od prije stotinjak godina te će se svakako suočiti s izazovima i promjenama, naglašava Strmota. Obujam priljeva mladih u radnu dob također zabrinjava i sve je to povezano s mirovinskim fondovima, troškovima zdravstvene i socijalne skrbi. Većina stanovništva štedi u mirovinskim fondovima, podsjeća Jakša Krišto, ali nakon 2025. doći će do odljeva kapitala s financijskog tržišta kako se bude povećavao broj umirovljenika. Postoje i naznake da će se burzovna kretanja također temeljiti na demografskim podacima. Demografski temeljni podaci nam govore kako se država više ne može toliko skrbiti za međugeneracijsku solidarnost kako je mogla nekad, poručuje Krišto. Time se nameće politika štednje u kapitaliziranom mirovinskom sustavu, u obveznim i dobrovoljnim mirovinskim sustavima, koji zasad počivaju na stabilnom financijskom sustavu i tržištu. Zbog mnogobrojnih i teških kriza taj će sustav biti izložen gubicima, ali Krišto smatra da je potrebno gledati na dugi rok jer u takvu se razdoblju osigurava prinos za mirovinu.

U Hrvatskoj je omiljeni način štednje u obliku kupnje druge nekretnine za iznajmljivanje, ali Krišto se pita zašto ne postoje fondovi za nekretnine i sustav obrnutih hipoteka, kao dobar primjer iz drugih europskih zemalja. Nema ni centralizirane burze nekretnina, kao ni adekvatne porezne politike.

Kad se pogleda lokalna razina, vidi se sva silina demografskih promjena u Hrvatskoj, poručuje Krešimir Ivanda. Iznimno je malen broj gradova i općina koji su uspjeli povećati broj stanovnika u posljednjih deset godina. Riječ je o uskom području oko Splita, Zadra, Rijeke, nešto malo u Istri i tek ponekoj općini na sjeveru Hrvatske. Gotovo 90 posto Hrvatske pretrpjelo je depopulaciju.

Čak 215 gradova i općina ima dvostruko veći broj umrlih nego rođenih, što znači da je njihova održivost upitna, a među njima su Rijeka i Vukovar. Ivanda prati mnoge svoje prethodnike koji desetljećima upozoravaju da se Hrvatska nejednako razvija, razvoj bilježi vrlo uski prostor Zagreba i njegove okolice te uski obalni pojas. Tamo se ljudi doseljavaju zbog ekonomske održivosti.

Ključno je osvijestiti demografski problem

Ivanda smatra da kao društvo nismo osvijestili razmjere demografskih problema. Ta je svijest potrebna na svim razinama, u politici, nevladinim organizacijama, gospodarskim subjektima, vjerskim zajednicama. Najčešće se ta problematika svodi na izazove mirovinskog i socijalnog sustava, no to će se na neki način riješiti. Ono što ne možemo riješiti jest gubitak ljudskog kapitala. Mladi i obrazovani ljudi donose dodanu vrijednost i to je ono što razlikuje uspješne od neuspješnih ekonomija. Ivanda primjećuje da se to pitanje počelo isticati tek nedavno. Upozorava kako Hrvatska nije osvijestila demografska kretanja kao ključnu razvojnu tematiku, kako na državnoj i političkoj razini, tako i kao pojedinci.

Demografija je stavljena u politiku milosrđa, što nije dobar put za rješavanje problema i suočavanje s demografskim promjenama.

Uz to, svaka sredina trebala bi osvijestiti svoju obvezu prema razvoju svoga kraja, stvaranjem zadruga i kooperativa, koji su tkivo zajednice. Bez njih nema lokalnog razvoja, kao ni bez osjećaja zajednice. Psihološki antagonizam protiv zadruga potrebno je preokrenuti i jasno pokazati potrebu za njima.

Stanje na tržištu rada također je izravna posljedica demografskih promjena, ističe Ivanda. Nakon mnogih godina viška radne snage sada imamo manjak, možda i prvi put u hrvatskoj povijesti. Sve je manji priljev radne snage, a traje veliko iseljavanje radno sposobnih. Poslodavci to osjete vrlo jasno jer su primorani povećavati plaće, ali bez znatnog gospodarskog rasta, što umanjuje hrvatsku konkurentnost. Riječ je o negativnoj selekciji jer se radna mjesta ili ne popunjavaju ili se popunjavaju ljudima koji ne zadovoljavaju tražene radne kvalifikacije.

Paralelno s tim raste visoko obrazovanje mladih, pa će danas svaki drugi srednjoškolac ili srednjoškolka završiti neki oblik visoke naobrazbe. No hrvatsko gospodarstvo još nije na razini potrebe za takvom strukturom obrazovanja, jer je struktura gospodarstva temeljena na turizmu, uslužnim djelatnostima, građevini, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. Nema važnoga koraka prema visokotehnološkoj djelatnosti ili nekoj drugoj dodanoj vrijednosti.

Gdje su nestale strategije?

Jakša Krišto kritizira ekonomsku struku zbog uskog načina razmišljanja o demografskim promjenama. Usredotočenost samo na ekonomske tijekove i mijene, bez dubljeg pogleda u cjelokupnost hrvatskoga društva, zapravo šteti hrvatskom gospodarstvu. To vrijedi i za znanstvene članke i konferencije, koji se malo uključuju u multidisciplinarna polja, iako je interdisciplinarnost u srži gospodarstva. Neki čak govore kako je dobro za Hrvatsku što ima toliko iseljeništvo, jer je povijesno gledano ono bilo dodatni izvor prihoda.

Od iseljavanja Hrvatska doista ima izravnu korist doznaka. One premašuju iznos izravnih stranih ulaganja i predstavljaju najveći dio primitaka iz inozemstva, deviza i općenito financijskih sredstava, kaže Ivanda. No one imaju i negativne strane jer služe za tekuću potrošnju, a ne za ulaganja ili razvoj. Ujedno pasiviziraju stanovništvo koje ovisi o doznakama i dugoročno dovode do negativnih učinaka.

Bilo je pokušaja izrada državnih strategija, ali ni jedna od njih nije zaživjela. Hrvatskoj nedostaje vizija razvoja, smatra Strmota. Kakva bi ta strategija trebala biti, drugo je pitanje. Ivanda poručuje kako je potrebno ostvariti regionalnu ruralnu demografsku rekonstrukciju, umanjiti useljavanje u gradove i pratiti europske trendove odlaska u neurbane sredine. To nije moguće mijenjati sve dok 60 posto ulaganja banaka završava u Zagrebu, naglašava Krišto, dok u manjem mjestu možda nema više ni bankarskih podružnica. Stambene bi politike to mogle riješiti, no njih još nema u obliku dugoročne i održive strategije. Sve je to zanimljivo s gledišta građevinskog sektora, koji buja, ali ne prati demografske trendove. Za zemlju koja prelazi u razvijenu skupinu država Hrvatska se mora uozbiljiti.