Vedran OBUĆINA: Pripovijedanje o glagoljici i hrvatskim vladarima

Malo je pouzdanih povijesnih vrela o hrvatskim kraljevima. Ono što su povjesničari uspjeli povezati u smislenu cjelinu, utkano je glagoljicom i latinicom na tvrdom kamenu, kao i u sačuvanim knjigama vladara i svećenstva. No, zamišljanje hrvatskih kraljeva nije prestalo u vremenu kada su nestali pod teretom novih dinastija koje nisu bile hrvatske narodne krvi, a osobito se to vidi u književnosti. Imena vladara koja su prisutna na pročeljima ulica svih većih gradova dobili su svoj lik u povijesnim romanima, koji su se oslanjali kako na autorsku maštu tako i na povijesne podatke.

Znanstvenica sa Staroslavenskoga instituta Ana Šimić svoje je istraživanje o mjestu glagoljice, ali i o hrvatskim kraljevima pretočila u izvrsnu knjigu Pripovijedanje o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti u kojoj proučava djela hrvatskih književnika između 19. i 21. stoljeća koji su pisali o toj temi. Hrvatsko glagoljaštvo, ponos narodnog identiteta, svoj je najveći doseg imalo u srednjem vijeku, a osobito za vrijeme hrvatskih narodnih vladara između 9. i 12. stoljeća. O samom pojmu glagoljice i glagoljaštva (pisma koje se većinu svog postojanja nije kitilo tim imenom) autorica piše u uvodnom poglavlju gdje pitko tumači njezinu genezu i značenje za povijest i identitet Hrvata.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada i Staroslavenski institut, 2024.

Branitelji glagoljice

Nastanak glagoljice i utjecaj svete braće Ćirila i Metoda, danas suzaštitnika Europe, pa tako i ćirilometodske tradicije koja je u 19. stoljeću imala svoj najveći zamah, Ana Šimić pronalazi u djelima Sofiju odabra Velimira Deželića ml. (1927) i Az Jasne Horvat (2009). Oba romana ističu povijesnu mogućnost putovanja Ćirila, a osobito Metoda, po hrvatskim krajevima. Kao važan lik pojavljuje se knez Domagoj, koji sa slavenskom braćom gaji dobar odnos te potiče uporabu glagoljice. Poznato je da su Ćiril i Metod preko Panonije išli za Rim, ali je postojao i put koji je uz Jadran povezivao Carigrad i Moravsku, pa Velimir Deželić ml. i Jasna Horvat ističu tu vezu s hrvatskim vladarima Domagojem i Trpimirom.

Većinu motiva glagoljice Ana Šimić nalazi u romanima koji se bave hrvatskim vladarima, kneževima i kraljevima. Tako su fikcije povezane s povijesnim vrelima o knezu Branimiru u djelu Dux Chroatorum (2022) Hrvoja Hitreca i knezu Mutimiru koji se pojavljuje u djelima U buri i oluji (1902) Velimira Deželića st. i Tomislav, prvi kralj Hrvata (1928) Josipa Banovca. Kralj Tomislav središnji je lik upravo Banovčeve knjige, kao i trilogije o Tomislavu Velimira Deželića st., a s obzirom da povezanost Tomislava i biskupa Nina Grgura, prvi hrvatski kralj je vrlo prisutan u djelu Grgur Ninski (1979) Mate Marasa i Grgur (2013) Nevena Budaka. Kralj Miroslav se pojavljuje u knjizi Ivana Raosa Kraljičin vitez (1976), dok je Petar Krešimir glavni lik istoimenog romana (1932) Deželića st. Kralj Zvonimir velikan je djela Eugena Kumičića Kraljica Lepa (1902). Svi oni prikazani su kao dobročinitelji i podupiratelji glagoljaštva, s iznimkom Miroslava i Zvonimira, što zapravo odgovara povijesnoj istini.

Naime, Ana Šimić odlično ističe kako su mnogi autori bili pod utjecajem dugo održavane misli da su se u Hrvatskoj sukobljavali glagoljaši i latinaši te da su imali svoje velikane. Među glagoljašima osobito su se isticali Grgur Ninski i hrvatski vladari. Povijesna istraživanja pokazuju nam da tomu nije tako, te da su mnogi velikani srednjega vijeka bili podjednako glagoljaški i latinaški orijentirani. Istina, mnogi su latinaši bili izrijekom protiv glagoljice (npr. papa Ivan X. i Toma Arhiđakon), dok glagoljaši nisu bili suprotstavljeni latinici i latinskom jeziku. Stvar je tumačenja Prvog splitskog crkvenog sabora 925. godine gdje se taj navodni sukob pojavljuje. O njemu pišu don Lovre Katić (Kraljica Jelena, 1935), Hitrec, Deželić st., Banovac, Kumičić, Raos i Budak. Suvremena je historiografija osobito promijenila stav prema Grguru Ninskom koji je bio odan Rimu i latinskom bogoslužju baš kao i glagoljaškoj baštini. No, književna je predaja u njemu vidjela velikog zaštitnika glagoljaša pa je čak i Neven Budak, sam povjesničar hrvatskog srednjovjekovlja, postavio u svom djelu Grgura kao junaka hrvatskog pisma.

Doba hrvatskih velikaša

Povijesni zapisi na glagoljici također su dio imaginarija hrvatskih pisaca. U djelu Hrvoja Hitreca Vladar Bosne (2020) autor pripovijeda o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i umeće dvije slavne knjige naručene i izrađene za ovog hercega i vojvodu, Hvalov zbornik i Hrvojev misal. U knjizi Glagoljski misterij (2018) Sanje Ždralović u središtu je pozornosti krađa Misala kneza Novaka iz bečke knjižnice, što je vrlo zanimljivo djelo jer se govori o hrvatskim velikašima koji od personalne unije s Ugarskom preuzimaju hrvatsku plemićku prisutnost umjesto hrvatskih kraljeva, ali je i dokaz koliko hrvatsko srednjovjekovlje može biti bremenito temama i tajnama koje su popularizirane na razini Dana Browna.

Novi vijek nije bio toliko atraktivan piscima, iako glagoljica nije izgubila svoje mjesto. Glagoljaši su bili poštovani i cijenjeni, osobito uz obalu, a o tome govori knjiga Glagoljaš (2018) Petra Merčepa. Ana Šimić analizira i djela Presječeni puti (1938) i Suor Aurora Veronika (1940) Viktora Cara Emina koji piše o opstojnosti glagoljaštva na istarsko-kvarnerskom području. Novovjekovlje ujedno donosi nove aktere, pa tako Car Emin ističe hrvatstvo kroz glagoljicu protiv Talijana, a Merčep protiv Osmanlija i Mlečana.

Knjiga Ane Šimić pokazuje da su hrvatski pisci bili odani povijesnim vrelima, mijenjali se usporedno s historiografskim otkrićima, te gajili posebnu privrženost hrvatskom pismu glagoljici i narodnim vladarima. Njezina analiza osobito povezuje pisce s kraja 19. i početka 20. stoljeća s onima koji ponovno bude maštu i zanimanje za hrvatsko srednjovjekovlje koje je i dalje obavijeno mnogim nedoumicama i tajnama. Stoga je ovu knjigu posebno vrijedno čitati u godini u kojoj obilježavamo 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva.