Dr. Verica Jačmenica-Jazbec: Kroz život me vodi glas savjesti

0

Moj je život tekao s liječničkim slušalicama, kretanjem po bolničkim sobama, brigom za male bolesne Međimurce i radom za pisaćim stolom. To je dalo smisao mom življenju. Sada je vrijeme da se osvrnem unatrag i učinim sažetak – riječi su naše sugovornice Verice Jačmenica – Jazbec, dr. med., specijalista pedijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec. Dodala je:

– U svom životu nisam učinila velike stvari, vodio me samo glas iz savjesti koja kaže da drugoga moramo cijeniti i voljeti – ne zato što je bogat ili lijep ili utjecajan, već stoga što je poput nas samih, dijete Božje. Svjesna sam da je moje zvanje blagoslovljen Božji dar.

Znam da sam ga dobila zato da mogu posredovati drugima. Učinila sam to u svom životu jer sam to bila dužna učiniti, podariti se zdravlju djece – rekla je povodom svog odlaska u zasluženu mirovinu sa 65 godina života i 40 godina rada na svom prvom i jedinom radnom mjestu, Dječjem odjelu Županijske bolnice u Čakovcu.

Petnaest tisuća dana

A kako je počelo?

– Prije četiri desetljeća, u Čakovec sam došla kao mlada, neiskusna liječnica. Bila sam lijepo primljena u ustanovi i među najbližim suradnicima. U Bolnici me na prvi razgovor u vezi posla ljubazno primio tadašnji ravnatelj, doktor Franjo Deban.
Za dva dana već sam bila u svom prvom, pravom, bijelom ogrtaču na bolničkom odjelu. Odmah po dolasku, smjestila sam se kod obitelji Hlevnjak iz Čakovca. Oni su me primili kao svoje rođeno dijete.
Bio je siječanj i ciča zima. Moja mama je u našoj toploj kući jadikovala što po takvoj zimi odlazim od kuće. Govorila mi je narodnu priču kako u takvim zimama i zec u šumi traži svoju mamu kako bi se uz nju skutrio.
Ja sam puna poleta, mlada i znatiželjna, ponijela svoje dvije putne torbe i u pratnji svog tate stigla u Čakovec u kojem nikad do tada nijedan od nas nismo bili – započela je životnu priču dodajući da je otada, pa do sada, protekla jedna lijepa mladost, jedan cijeli život bogat prijateljstvima, petnaestak tisuća dana prepunih profesionalnih i drugih izazova.

Djetinjstvo u Sv. Križu Začretju

Vratimo se mladosti.

– Rođena sam 10. svibnja 1946. u Svetom Križu Začretju, u srcu Hrvatskog zagorja. Tata mi je Stjepan (1920.) službenik, a majka Marija (1924.) domaćica. U Začretju sam imala prekrasno djetinjstvo. Mama je bila kod kuće te smo moja mlađa sestra i ja uživale djetinjstvo u cjelovitoj i skladnoj obitelji. Bila sam odnjegovana u velikoj ljubavi mojih roditelja. Oni su oboje bili vrlo muzikalni.U kući smo često svi zajedno pjevali, nakon što bismo pozavršavali sve poslove u domaćinstvu. Tata je znao lijepo svirati violinu. U našoj ulici jedini smo imali gramofon, pa smo često slušali glazbu sa starih, bakelitnih gramofonskih ploča. Kod nas su se uvijek rado okupljali naš susjedi. Tada bi moj tata glasno čitao lijepe knjige, a mi bismo slušali i uživali.

Naš je dom bio poput dječjeg vrtića: uvijek je bio pun djece iz susjedstva. Moje je rano djetinjstvo prolazilo na livadama, poljima, šumarcima, uz potoke, po plastovima sijena, u krošnjama lipa. Bila sam vrlo živahno dijete. Često sam se s dječacima iz ulice penjala po drveću, brala susjedove rane kruške, prve trešnje, lipov cvijet, trčala po travnjacima za leptirima, po poljima pod pšenicom brala makove ili kamilicu. Izrađivala sam si lutke od kukuruznih klipova. Tata mi je od kukuruzovine znao izraditi male vodenice koje sam postavljala po potocima. U blizini moje kuće teče rječica Krapinica na kojoj sam proplivala, tražila školjke, a na obali gradila sjenice u skrovitosti grmova vrba. Roditelji su me uvijek poticali na učenje i čitanje. Uvijek sam za darove dobivala knjige. Tata je oduvijek gajio veliku ljubav za knjige. Kupovao ih je, volio, čuvao i posuđivao susjedima.

U osnovnoj školi bila sam u tamburaškoj grupi. Svirala sam bisernicu, potom i harmoniku. Pjevala sam u školskom zboru. Na vjeronauku sam bila marljiva i redovita: gorljivo sam učila Pater noster i Confiteor Dei omnipotenti. Bila sam ponosna na svoje tobožnje znanje latinskog jezika. Gromko sam s romarima pjevala pobožne marijanske pjesme na hodočašćima. Na Bistrici sam svake godine o Božjem Licu od svog krsnog kuma dobila lijepu licitarsku lutkicu i paketić medenjaka. Naš dobri tadašnji vjeroučitelj Međimurac vlč. Nacek Hrastić podučavao nas je, osim vjeronauka, i igrati stolni tenis. Gutala sam knjige koje nam je posuđivao. Nas nekoliko, najboljih čitača, smjelo je ući u njegovu biblioteku i čeprkati po knjigama. O, kakva je to bila privilegija! – još danas će ushićeno.

Srednjoškolsko doba

– Moj izbor je bila krapinska gimnazija. Tamo sam imala odlične profesore. Hrvatski jezik nam je predavao stariji gospodin, erudit i poliglot, Slavonac Joza Živković. Njega sam jako voljela. I on je mene vrlo volio. Poticao me na pisanje. Veselio se zajedno sa mnom svakoj mojoj objavljenoj pjesmici. Kad sam nakon mature otišla na studij medicine, bio je malo žalostan.

Kad je teško obolio, nas tri njegove učenice držale smo ga za ruku na neurologiji u Vinogradskoj bolnici. Kad je umro, nisam se mogla pomiriti tek tako s tim velikim gubitkom. Htjela sam se ljudski oprostiti s njime. Tada sam već bila studentica medicine. Na patologiji su se začudili zašto se želim oprostiti ako mu nisam rod. A ja sam im lijepo rekla da sam mu učenica, njegova miljenica! Dopustili su mi da dotaknem njegovu sijedu kosu. Tek tada je zaista bio mrtav za me – rekla je suznih očiju.

Doktor Pal kao drugi otac

I dolazi medicina.

– Fakultet na Šalati bio je za me brdo znanja i izazova. Imala sam dobru klapu s kojom sam učila. Na fakultetu sam upoznala brojne studente iz stranih zemalja, osobito iz Afrike i Južne Amerike. Bilo je to vrijeme u kojem je naša tadašnja država Jugoslavija pomagala nesvrstanim zemljama tako što je besplatno školovala njihove studente. Družeći se s Latinoamerikancima, zaljubila sam se u španjolski jezik.

Naučila sam ga tijekom godine dana i dobila certifikat. Tih godina bila sam aktivna u zagrebačkom Studentskom klubu međunarodnog prijateljstva. U Klubu smo učili strane jezike, družili se, svirali, pjevali, priređivali dobrotvorne plesove i tombole. Bili smo i studenti – kolporteri, prodavali smo novine, a novac koji smo na taj način prikupili potrošili smo na putovanja po Europi. Završetak mog studija bio je u jeku burne 1971. godine.

Dolazak u Čakovec.

– Krajem te godine završila sam studij i natjecala se za pripravnički staž u Čakovcu. U to vrijeme u Čakovcu se počela graditi nova bolnica. Trebalo je odjednom mnogo mladih liječnika. Uvjeti su bili povoljni. Bolnica je širokogrudno davala specijalizacije i stanove. Nakon nekoliko mjeseci staža, počela sam dežurati na očnom odjelu na kojem su me vrlo lijepo primili tadašnji šef odjela droktor Ivan Sklepić i doktorica Barbara Strahija. Oni su me naučili pedantnosti i minucioznosti u radu. To mi je kasnije kao pedijatru dobro došlo.

Trebalo je odabrati specijalizaciju i ja sam se dvoumila. Nisam bila sigurna za što sam rođena. Tada mi je šef pedijatrije doktor Pal predložio da počnem dežurati na pedijatriji i uvjerio me da sam prikladna za pedijatriju. Temeljito sam se preispitala i poslušala ga. Pedijatrija je postala moja ljubav i strast. Doktor Pal je imao široku kulturu, bio je izrazito topla, humana osoba, vrlo osjetljiv na socijalno marginalizirane ljude. Bio je poznat kao strog liječnik i šef.
No, ja sam uz njega sazrela kao kompletna liječnica. Mnogo smo vremena provodili zajedno. Znali smo satima razgovarati o knjigama, o povijesti, o jezicima…

U mom se životu obistinila ona težnja iz Hipokratove liječničke zakletve da svog učitelja i mentora poštujemo kao svog roditelja. Ja sam tako u Čakovcu stekla gotovo drugog tatu.
Kao mladu liječnicu, na odjelu me ekipa starijih i iskusnih sestara vrlo lijepo prihvatila. Za cijeli život ostat će mi u lijepoj uspomeni sestre koje sam tada upoznala i s kojima sam razvila lijepo prijateljstvo: Katica Horvat, Marija Risek, Desanka Jović…

Tada dolazi specijalizacija.

– Od 1974. do 1978. bila sam na specijalizaciji na klinikama za dječje bolesti Rebro i Šalata u Zagrebu. Mentor mi je bio prekrasan čovjek – docent Drago Buneta. On me definitivno oblikovao kao sobu. Taj izvanredan gospodin utjelovljenje je humanizma, blagosti i stručnosti. S njim sam ostala povezana cijeli život. Specijalistički ispit polagala sam 1978. na Klinici za dječje bolesti Šalata u Zagrebu. pred legendama hrvatske pedijatrije. Godine 1984./85. pohađala sam postdiplomski studij na Medicinskom fakultetu iz dječje nefrologije. Potom sam se vratila u Čakovec i radila s djecom koja su imala bolesti bubrega. Cijeli sam život ostala na svom prvom i jedinom radnom mjestu, kao bolnički liječnik za veću djecu na dječjem odjelu.

Čemu ste se posebno posvetili?

– Medicinski interes bio mi je nefrourološko zdravlje djece, osobito romske djece. Mnogo sam čitala o kroničnim dječjim bolestima, o kvaliteti života nepokretne djece, o dostojnosti umiranja, o duhovnoj medicini i hagioterapiji. Sudjelovala sam na brojnim pedijatrijskim skupovima. Objavljivala sam članke u pedijatrijskim glasilima i zbornicima. Članica sam Zbora liječnika Hrvatske, Pedijatrijske sekcije Zbora liječnika, Stručnog društva za palijativnu skrb.

Bila sam članica Udruge za hospicij u Varaždinu. Iz domene hospicijske medicine educirala sam se na studijskim putovanjima u Češkoj, Slovačkoj, Austriji i Njemačkoj. Članica sam Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u Zagrebu (od osnivanja u Zagrebu 16. veljače 1991). Nakon osnivanja Katoličkih liječničkih društava po biskupijama, u Varaždinskom katoličkom liječničkom društvu u dva mandata obavljala sam dužnost tajnice i pripremala brojne stručne sastanke. Od 2003., s uspostavom podružnica HKLD-a za Međimurje, uključujem u rad u podružnice Čakovcu… – ne prestaje nabrajati poslove kojima se posvećuje nakon radnog vremena.

Poznati ste po volonterskom radu.

– Od početka svog studija medicine, Caritasov sam volonter. Počela sam raditi u ekipi Jelene Brajše najprije u Zagrebu, a potom u Čakovcu. Kontinuirano se educiram na Caritasovim seminarima o pomaganju bolesnima i socijalno ugroženima. Godine 1996. bila sam među osnivačima i utemeljiteljima Caritasova Doma za djecu s posebnim potrebama u Čakovcu. Za taj je projekt Jelena Brajša dobila najviše priznanje Grada Čakovca. Više godina radila sam u Caritsovom dječjem domu kao pedijatar-volonter. Sudjelujem u organiziranju hodočašća za bolesnu djecu u Lourdes i Mariazell.

Više godina sudjelovala sam u organiziranju i provođenju ljetovanja i zimovanja Caritasove djece u međimurskim obiteljima. Od 1972. godine mnogo radim s ugroženom romskom djecom koju upoznajem za vrijeme njihove hospitalizacije na dječjem odjelu u Bolnici. Tu djecu posjećujem u romskim naseljima, pružam potrebnu materijalnu pomoć u bolesti i u stanjima egzistencijalnih potreba. Preko Caritasa organiziram donacije iz inozemstva za romska naselje i vrtiće.

Bili ste aktivni tijekom Domovinskog rata.

– Aktivno sam sudjelovala u medicinskom zbrinjavanju izbjeglica, osobito djece. Bila sam zadužena za kontakte s donatorima lijekova i sanitetskog materijala iz Austrije i Njemačke. Često sam odlazila k donatorima kako bih im predočila potrebe medicinskih i socijalnih ustanova za lijekovima i sanitetskim materijalom. Donatore sam dovodila u Hrvatsku i pokazivala im ugrožene dječje i staračke zdravstvene i socijalne ustanove – prisjeća se sugovornica.

Poznat je Vaš humanitarni rad u Čakovcu.

– U Čakovcu djelujem u udrugama humanitarnog karaktera: Društvo Naša djeca, Hrvatska žena, Udruga za pomoć mentalno retardiranima, Udruga Pružena ruka, Udruga za Sindrom Down. Nekoliko godina vodim Klub djece dijabetičara. Intenzivno se na gradskim tribinama, župskim tribinama i stručnim skupovima zalažem za integraciju djece s posebnim potrebama, za humanizaciju hospitalnih uvjeta na dječjem odjelu Bolnice. Angažirana sam u osnivanju igraonica koje se organiziraju za hospitaliziranu djecu u Čakovcu – kaže i dodaje kako je uključena u humanitarni rad u svojoj župi u kojoj surađuje s franjevcima koji daju podršku svim nastojanjima da se pomogne ugroženima i marginaliziranima.

Naglašava:
– Osobito želim pohvaliti fra Stanka Belobrajdića, čakovečkog župnika i gvardijana samostana koji je svojim dolaskom u Čakovec dao zamaha mom radu. U Katoličkom domu organiziramo skupove srodnih humanitarnih udruga. Na župnikovu inicijativu, pokreće se zdravstvena kolumna u župnom mjesečniku Zvona u Čakovcu, okupljaju se katolički liječnici, organiziraju se skupovi visokog ranga sa stručnjacima iz Zagreba. Često pišem propagandne edukativne tekstove za roditelje. Izdajem knjižicu o prevenciji povreda djece u kućanstvu. Bavim se edukacijom roditelja kronično bolesne djece. Više godina radim kao stručni suradnik časopisa za roditelje Moje dijete iz Zagreba.

Poznat ste protivnik različitih sekti.

– Često nastupam na tribinama o pravu djece na zaštitu od bolesti i lošeg postupanja u obitelji. Nakon što je Hrvatska postala tranzicijska zemlja, na nju atakiraju razne sekte i kultovi koji su strani našem mentalitetu i europskom svjetonazoru. U nekoliko zadnjih godina u svom svakodnevnom radu susrećem se s djecom koja su žrtve raznih sekti i kultova kojima pripadaju njihovi roditelji. O tom fenomenu pišem edukativne tekstove za roditelje. Članica sam CISK-a, Centra za istraživanje sektarizma i kultova na hrvatskom prostoru.

Ta hrvatska udruga članica je europske asocijacije srodnih udruga FECRIS. On je savjetodavni organ pri Ujedinjenim narodima. Kao članica CISK-a, predstavljla sam hrvatsku pedijatriju na prvoj internacionalnoj konferenciji iz tog područja koja je održana 2010. godine u Rijeci, u organizaciji Riječkog pravnog fakulteta i Grada Rijeke. Tamo isam iznjela konkretne primjere nepoželjnog zdravstvenog utjecaja sekti na djecu u Međimurju. Zalažem se za prava djece preko UNICEF-ovih programa u Društvu Naša djeca. Volonter sam u Centru za odgoj i obrazovanje u Čakovcu. Svim raspoloživim načinima nastojim senzibilizirati zajednicu za potrebe bolesne djece te pružati potporu obiteljima koje imaju kronično bolesno dijete.

Primili ste brojne nagrade i priznanja. Izdvojite najvažnije.

– Godine 1999. dobila sam Priznanje Hrvatskog liječničkog zbora u Zagrebu. 2000. godine Grad Čakovec odlikovao me Zlatnom plaketom Grb grada Čakovca za skrb o djeci s posebnim potrebama. Zastupljena sam u knjizi Vodeći hrvatski liječnici – ističe s ponosom.

Što još dodati tom „bogatstvu“?

– Unatrag više godina vodim projekt Bolnica za medvjediće. To je radionica za djecu predškolskog i ranog školskog uzrasta kojom se kod djece želi suzbiti strah od bolesti, liječnika i liječenja. Radionicom je prošlo više od tisuću djece.
Unatrag godinu dana, svoj volonterski rad usmjeravam na pomoć obiteljima koje imaju neizlječivog bolesnika. Kako sam unatrag dvadesetak godina članica liječničke sekcije za palijativnu skrb, svoje stručno znanje i literaturu usmjerila sam u Udrugu Pomoć neizlječivima. Osobito sam prisutna na promociji Udruge po župama. Tamo izlažem viziju pomaganja drugima u nevolji, sudjelujem u edukaciji volontera laika te povezujem članove Udruge sa srodnim udrugama unutar Međimurja i šire. U zadnjih pet godina pohađam edukaciju iz hagioterapije, nove znanstvene discipline koja se nalazi na razmeđi medicine, psihologije, psihijatrije i teologije. Poznavanje hagioterapije dobro mi dođe u radu s kronično bolesnim osobama i njihovim obiteljima.

Poruka za kraj?

– Želim zahvaliti dragom Međimurju i svima onima koji su tijekom mog života ovdje bili dobri prema meni. Velika hvala za sve, Međimurje!

NAPOMENA:

Intervju s dr. Vericom napravio je novinar Mladen Grubić za portal www.medjimurje.hr, a objavljen je 4. kolovoza 2011. Mi ga prenosimo s dozvolom Uredništva portala i kao iznenađenje našoj dragoj suradnici Verici za Dan žena koji se na današnji dan obilježava diljem svijeta.

Upravo je naša Verica primjer „ženske genijalnosti“, kako to zna reći papa Franjo, bez koje bi svijet i naša ljudska obitelj bili besmisleni.

Hvala Bogu Verice što postojite!

Zvonko Franc,
glavni urednik

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.